Četvrto, i Marks i Spengler su shvatili da su ''misli vladajuće klase u svakoj...epohi vladajuće misli, tj. klasa koja je vladajuća materijalna sila društva, istovremeno je njegova vladajuća duhovna sila''. (pod. K. M.) [1] i da buržoaziji u okviru njene vlastite građansko-državno-demokratske vladavine niko ne može stati na put sa protivnim, suprotnim zakonom, moralom ili pak nekim drugim, sličnim idejama i normama. Vladajuće misli u građansko-buržoaskoj epohi su misli te iste vladajuće, buržoaske, kapitalističko-poduzetničke klase. Spengler to sagledava na sljedeći način: ''Privatne moći privrede hoće slobodan put za svoje osvajanje velikog posjeda. Nijedno zakonodavstvo ne može im stati na put. One žele donijeti zakone, u svom interesu, i stoga se služe svojim samostvorenim oruđem, demokracijom, plaćenom strankom.'' (pod. O. S.)[2]

   Peto, ''pravo gospodarenje izvan svih novčanih koristi'' – to je ono što želi Spengler, ali i Marks kao ''gospodarenje'' slobodnog i razotuđenog čovjeka-proizvoditelja bića iz bitka (nad) prirodom. A evo šta po Spengleru može naspram kapitalističkog otuđenog svijeta novca da uradi – pravo ili socijalizam kako ga on shvata, tj. zasnovan na rasnoj volji za moć: ''Pravu je, da bi se odbranilo od tog napada (napada privatne moći privrede – prim. G. S.), potrebna otmjena tradicija, častoljublje jakih rodova, koja ne nalazi zadovoljstvo u gomilanju bogatstva već u zadaćama pravog gospodarenja izvan svih novčanih koristi...U povijesti se radi o životu, i uvijek samo o životu, rasi, trijumfu volje za moći, a ne o pobjedi istina, pronalazaka ili novca.'' [3] I Spengler kao i Marks ne želi novčano, materijalno, kvantifikovano bogatstvo, to je znak otuđenja čovjeka i ono pripada kapitalističkoj, novčanoj epohi.

   Šesto, i za Marksa i za Spenglera svjetska je istorija jedan jedini, apsolutni sudija, a izvršioci njenih presuda, njene volje za moć – u kojoj se slivaju sve javne i tajne pojave i suštine, zakonitosti čitave Istorije i vremenskog hoda i kretanja čovječanstva u cjelini, ljudskog roda, čovjeka kao čovjeka – jesu proletarijat, odnosno rasa. Podsjetimo se Marksove misli: ''Historija je sudac, a  proletarijat je izvršilac presude.''[4] Spengler je, pak, pisao: '' Svjetska je povijest svjetski sud: ona je uvijek davala pravo jačemu, punijemu, samog sebe svjesnijemu životu, naime pravo na opstanak, bez obzira na to da li je u pravu pred budnošću, te je uvijek rasi žrtvovala istinu i pravednost vlasti i osuđivala na smrt ljude i narode kojima je istina bila važnija od djela, a pravednost bitnija od vlasti.'' (pod. O. S.) [5] Ovim je Marks dao ideju za promišljanje i praktično začinjanje ideološko-klasnog tipa, a Spengler ideološko-rasnog tipa totalitarizma.

   Sedmo, smatrali su da je upravo ovaj svijet, svijet novca, najmoćniji do sada otuđeni svijet u ljudskoj istoriji, te da veće moći od njegove moći nema i ne može biti. Spengler ističe: ''...Prema novcu nema druge moći.'' [6] S druge strane, poznat je izuzetno atraktivan Marksov esej o novcu iz ''Ekonomsko-filozofskih rukopisa'': ''Izopačavanje i zamjenjivanje svih ljudskih i prirodnih kvaliteta, bratimljenje nemogućnosti – božanska snaga – novca leži u njegovu biću, kao otuđenom, ospoljenom, ospoljavajućem, rodnom biću čovjeka. On je ospoljena moć čovječanstva.'' (pod. K. M.) [7]

   Zato i može ono što dolazi posle tog svijeta, poslije novca – proletarijat, odnosno rasa – nužno, zakonito i definitivno ukinuti posljednje oblik svjetskog otuđenja čovjeka, čovječanstva u cjelini, i isto tako nužno i prirodno! uspostaviti oslobođenje ljudskog roda, a to znači ne-ovjekovječenje neke nove posebne, parcijalne, proleterske (klasne) ili pak rasne otuđene vlasti, već vršenje vlasti, upravljanje društvom, zajednicom i životom (pod. G. S), jer, upravo se o tome i radi, čovječanstva u ime i za račun najvišeg dobra za svakog pojedinca, za svaki narod, za čitavi ljudski rod. To je najdublji smisao i Marksove i Spenglerove teorije istorije. Oni su u to apsolutno vjerovali i tome se plemenito nadali, jer su smatrali da ka tim rješenjima vode istorijske, materijalne i duhovne zakonitosti koje su oni svojim istraživanjima otkrili i formulisali kao teorijske i naučne izraze, govoreći Hegelovim jezikom, realnih procesa objektivnog istorijskog duha ili zbivanja.    

   Osmo, i Marks i Spengler su izgubili svaku iluziju da ''vječite'' kategorije kao što su princip, moral, istina, pravda, sloboda, i sl., mogu biti na svjetskoistorijskom planu vodeći pokretači istorijskih promjena i igrati ulogu sile i moći koja može oboriti neku drugu moć i silu. Marks nije tražio bolji, humaniji svijet iz moralnih, istinoljubivih i pravdoljubivih pobuda već je smatrao da taj novi, slobodni svijet nastaje zakonito i nužno (u najmanju ruku kao realna, materijalno-ostvarljiva mogućnost) iz utrobe starog svijeta i premisa razvoja dosadašnje stvarne istorije u cjelini. Samo sila pobjeđuje silu, poručuju i Marks i Spengler: ''...Materijalna sila mora biti oborena materijalnom silom...'' [8] ; ''Jedna moć može se oboriti putem druge, ne putem principa...'' (pod. O. S.) [9]

   Deveto, dosadašnja svjetska istorija po Marksu i Spengleru se bliži svom neumitnom kraju, bez obzira da li će se nova istorija oblikovati kao afirmacija suštinskih, kvalitativnih, duhovnih snaga čovječanstva sa svjetsko-istorijskom misijom ideološko-proletersko-klasne ili pak ideološko-nacionalno-rasne volje za moć. Razlika je samo u tome što je kod Marksa u osnovi tog nezadrživog istorijskog procesa ekonomsko-materijalni, a kod Spenglera političko-duhovni činilac.

   U pitanju je svojevrsni Spenglerov socijalizam, socijalizam na bazi rase, volje za moć, što je teoretski moglo manje-više da doprinese afirmaciji onoga što se naziva nacionalsocijalizam. Kod Marksa, sasvim suprotno, novo društvo proizilazi iz svjetsko-istorijske perspektive realnog, suštinskog, praktičnog, materijalnog, temelja svjetskog bića, posebno kapitalističkog, građanskog, otuđenog načina proizvodnje života i realne mogućnosti, šanse za ukidanje tog otuđenja i stvaranja razotuđenog, slobodnog pojedinca kao uslova za slobodan razvitak društva u cjelini.

   Kapitalizam, odnosno imperijalizam, građanska epoha, i za Spenglera i za Marksa je posljednji stadij razvoja i kretanja evropskog duha i čovjeka, evropske i svjetske istorije na putu njenog preoblikovanja u novu svjetskoistorijsku perspektivu i zajednicu proleterske ili pak rasne volje za moć. ''Ja ovdje zagovaram da se imperijalizam ...shvati kao tipičan simbol svršetka. Imperijalizam je civilizacija u čistom stanju. U tom pojavnom obliku neopozivo je dana sudbiuna Zapada. Kultivirani čovjek usmjerava svoju energiju prema unutar, a civilizirani – prema van...To vrijedi za Rimljane, Arape, Kineze. I tu nema izbora. Tu nipošto ne odlučuje svjesna volja pojedinca ili cijelih klasa i naroda. Ekspanzivna je tendencija kob, neka demonska i golema sila, što kasnog čovjeka svjetskog stadija zgrabi, sili da joj služi i troši ga, htio on to ili ne htio, bio on svjestan toga ili ne. Život je ozbiljavanje mogućeg, a za čovjeka koji se služi mozgom dane su samo ekstenzivne mogućnosti. To je možda bilo značenje važne Napoleonove riječi Goetheu: 'Što se danas hoće sa sudbinom? Politika je sudbina.'  Ma koliko se današnji, još nerazvijeni socijalizam protivi ekspanziji, on će jednog dana, sa svom žestinom sudbine, biti njezin najvažniji nosilac.'' (pod. O. S.) [10]