Istorija

Savić Marković Štedimlija: Crna Gora žrtva svoga blagorodnog čuvstva! (XVIII)

Okt 25, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

I Crnjanski i Kordić sa ostalim ideolozima i kulturnim radnicima sa iste idejno-političke linije nastoje dati pojmu srpstva one atribute, koje je Hitler dao germanstvu ili Mussolini rimskom narodu. Ali oni zaboravljaju da je srpski narod premalen i nemoćan da bi, prema drugim narodima, mogao dugo kroz istoriju izdržati pod teškim bremenom pretenzija, koje mu tovare ovi ideolozi. Stoga, ako zaista postoji »tragedija Srpstva«, kao što kaže Crnjanski, onda ona nije u tome što nije u ostvarenju ovako shvaćenih svojih pretenzija bilo nepopustljivo, već u tome što je ovakve pretenzije imalo i još uvjek ih imade. Karakteristično je da su naglašavali i naglašuju ovakve pretenzije kulturnog srpskog nacionalizma samo oni ljudi, počev od Šafarika i Karadžića pa sve do Kordića i Crnjanskog, ljudi koji nijesu rođeni i odrasli na tlu Srbije i kojima ona stvarno nije otadžbina. A čovjek, koji na pitanje da kaže koja je njegova otadžbina, ne može ili neće da odgovori riječju, koja znači ime njegovog naroda i zemlje, na koju taj narod polaže ili uživa svoje istorijsko i državno pravo, taj čovjek nema otadžbine, on je Slavosrb u Starčevićevom smislu, a takovi ljudi kao kulturni i politički ideolozi opasni su ne samo po narode, protiv čijeg nacionalizma ustaju, nego i po onaj narod, čijeg nacionalizma žele biti ideolozi i teoretičari. Za praktično ostvarenje njihovih teorija potreban je režim sile i oružja, »pruski postupak«, koji bi stvarno bio bez pruskih mogućnosti, a to znači početak kraja svakog malog naroda, koji pođe za ostvarenjem takvih teorija.’’[1]

Govoreći o značaju crnogorskog nacionalizma sa stanovišta njegovog istorijskog pojavljivanja i toka razvoja, kao i njegovih najznačajnijih začetnika i promotora, Štedimlija piše: ‘’… Najznačajnije ličnosti, koje su doprinijele formiranju crnogorskog nacionalizma XIX vijeka jesu crnogorski vladari Petar II Petrović — Njegoš (vladika Rade) i kralj Nikola. Nikad se oni ne bi mogli pomiriti sa velikosrpskim tezama koje zastupaju pjesnici i ideolozi Kordić i Crnjanski. Obojica su bili pjesnici i vladari Crne Gore: prvi njen i crkveni i svjetovni gospodar, a drugi samo svjetovni. Djelovanjem prvog završena je prva polovina XIX vijeka, a druga polovina je skoro ispunjena djelovanjem drugog. U XX vijeku ušle su Crna Gora, kao god Srbija i Hrvatska, sa svojim posebno izgrađenim pogledom na svijet, sa svojim formiranim nacionalizmom i u svojim vlastitim državama.

Zanimljivo je, da ni vladika Rade ni kralj Nikola nijesu na formiranje crnogorskog nacionalizma uticali autoritetom svoje političke vlasti i sile, nego snagom svojih pjesničkih djela. Ta značajka karakterizira i razlikuje crnogorski od srpskog nacionalizma. Vladika Rade je crnogorskom nacionalizmu dao srpsko ime i time ga za čitav vijek okrstio, a kralj Nikola mu je dao crnogorsku sadržinu, koja je bila prekuhana na vatri zapada, proklinjući: »Ko crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudma bio tjeran«.’’[2]

Štedimlija iznosi razloge zbog kojih crnogorski nacionalizam nije imao istorijske efekte kao hrvatski i zbog kojih je politički dio pretegao nad kulturnim dijelom nacionalizma, zbog čega su u krajnjem ‘’i riječi Drljevićeve o ulozi i značaju vjekova u formiranju jednog naroda’’, iako su djelovale‘’ onako osjetno kao svojedobno i Starčevićeve’’, ipak ‘’nešto zakasnile’’, tj. nijesu ‘’došle u pravi čas’’. On načelno, iz teorijskih i istorijskih razloga, ali i u kontekstu društvenih prilika krajem tridesetih godina u Kraljevini Jugoslaviji, nalazi sličnosti sa stanjem nacionalnih prilika u Hrvatskoj i Crnoj Gori, tj. između hrvatskog i crnogorskog nacionalnog pokreta i ova dva nacionalizma.

‘’… Opsjednuta Turskom Crna Gora nije mogla voditi računa toliko o svojim kulturnim kao o političkim potrebama. Za to njen nacionalizam nije doživio svoju istorijsku riječ kao hrvatski u Starčevićevoj riječi, već je doživio svoje značajne političke žrtve, koje su ga učinile izrazito političkim a bez odgovarajuće kulturne sadržine i nomenklature. Tako je on svoje konačno formiranje doživio pod srpskim imenom, ali je značaju pojma koji ima to ime, dao svoju sadržinu, koja se bitno razlikuje od one, koju mu daje srpski nacionalizam na tlu Srbije. U Crnoj Gori je njen »ilirski pokret« doduše do kraja izveo svoj program pretvorivši se u čisto politički pokret, zato što Crna Gora nije imala prilike doživiti riječ svog nacionalnog preporoditelja. Ali i ako je taj pokret odnio pobjedu, duh Crne Gore nije uništen, njena misao je spašena. Hrvatsko ilirstvo, a kasnije jugoslavenstvo, i crnogorsko srpstvo mogli su kao oznake novog nacionalizma biti propagirani kulturnim sredstvima. Uspjehu te propagande ispriječile su se na putu političke pretenzije posebnog, pravog nacionalizma, nošenog političkim težnjama naroda. Ali politički nacionalizam nije nikad mogao u propagiranju ovih oznaka nacionalizma ne samo imati izgleda na uspjeh, nego ni izdržati suprotna nastojanja kulturnog nacionalizma. Formiranje političkog nacionalizma moguće je samo onda, ako mu predhodi istoimeni i sadržajno podudarni kulturni nacionalizam. Završna faza formiranja kulturnog nacionalizma je njegov izvana politički, a iznutra kulturni sadržaj, faza u kojoj nacionalizam u ostvarenju narodne države zadobija svoj definitivni oblik i sadržaj.

Dok su se Srbi borili samo za svoju slobodu etikom kneza Lazara i Majke Jugovića, dotle su se Crnogorci borili ne samo za slobodu, nego i za čovječnost, čojstvom i junaštvom koji znače etiku Njegoševog Obilića, Vuka Mićunovića, Sestre Batrićeve i Igumana Stefana. Hrvati su se pak borili za slobodu i za pravdu. Misleći na otpor koji treba da dade hrvatstvo nastojanju, da ono kao posebna narodnost treba da izčezne u korist neke druge narodnosti, dr. Milan Šuflaj ovako karakterizira njegovo značenje: »Mozak i najprosvjetljenijeg Hrvata mora, iz etičkih motiva viših, nego što je to nacionalizam, slušati glas svoje, hrvatske krvi. Jer na rubu Balkana, na granici zapada i istoka, katoličanstva i pravoslavlja. . . Ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve, što je lijepo i dobro stvorio europski zapad. To je ono na što misli HSP. Ali ona misli i na plastiku tla, na geopolitičke sile, koje su jače od svake ideje. Ona misli na tisućljetni jaz, koji je pukao baš u blizini hrvatskog naroda. Misli na svoje susjede, koji crpe snagu samo iz prošlosti i proti kojima se ne može uspješno povesti u borbu — čista budućnost. Misli i na silu, historijsku živu silu Dušanovog carstva. Protiv Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom diademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić neće li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta«. (»Hrvatska misao«, 24. VI. 1924.). Kad shvatimo smisao ovih Šuflajevih rečenica, zar nam ne postaje jasno da je Crna Gora znala bezbroj puta iz etičkih motiva uzvišenijih od nacionalizma, da izloži svoja prsa i prolije svoju gorštačku krv u odbrani čovječnosti i pravde. Ona je bila međa, kojom je išla granica između istoka i zapada kad se dijelilo veliko rimsko carstvo, granica između istočne i zapadne crkve, zapravo granica između dva svijeta. I kad se misli na plastiku tla, na geopolitičke sile i na k istoku zračeće sile iz stare crnogorske kulture i civilizacije, onda se ne može izbjeći misli o opasnosti, koja prijeti crnogorskom narodu i onome što je njemu sveto kao i ostalim civilizovanim narodima od pretenzija zavojevača. Svaka od ovih Šuflajevih misli onome ko osjeća i proživljuje duh čojstva i junaštva crnogorskog, izgleda kao napisana baš za Crnu Goru, a ne samo za Hrvatsku. Zar nijesu one misli Dr. Sekule Drljevića o dejstvu vjekova za formiranje crnogorskog subjekta samo jedna modifikacija ovih Šuflajevih misli o značaju hrvatske krvi? Ja mislim da jesu! Riječi Drljevićeve o ulozi i značaju vjekova u formiranju jednog naroda djelovale su onako osjetno kao svojedobno i Starčevićeve, ali dok su Starčevićeve došle u pravi čas, Drljevićeve su nešto zakasnile. Stoga danas u Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj, kuca jedno srce i živi jedan jedinstveni duh.’’[3]

                                                       (Nastavlja se)