Dogodilo se nedavno u poslovnici Podgoričke banke, u centru Glavnog grada. Klijent, ženska osoba,  stala u red , da provjeri stanje na deviznom računu. Šalterska službenica , međutim, okrenuta

prisutnoj,kaže: “Nijesu još bile penzije iz Bosne i Srbije”. Ni, pet, ni šest, ona  je, onako odoka, procijenila da je gospođa u redu penzioner.

Na negodovanje klijenta, zašto pretpostavlja da je ona penzioner, i na objašnjenje da nije u pitanju isplata penzije, uslijedilo je nevoljno izvinjenje, uz podsmjeh svih šalterskih službenika, u stilu “Zašto se ljutite kada ste već u starijem životnom dobu“.

Takav komentar po mišljenju klijenta banke koji je ovo ispričao potpisniku ovih redova, osim što je nepotreban i potpuno nebitan za isplatu,  na neki način je i  omalovažavajući, jer, eto,   osobe u tim godinama imaju“pravo“ samo na  penziju.

Uostalom, svi penzioneri, bilo da  primaju penziju iz Crne Gore ili iz neke zemlje iz okruženja, uvijek su  na vrijeme informisani o danu isplate penzija, tako da nema potrebe da šalterski  radnik  bilo šta kaže.

A  starije osobe  iz inostranstva,konkretno  iz  Srbije , sem penzija,  primaju  i druge nadoknade, poput honorara i slično i bankari Podgoričke banke  to moraju da znaju jer imaju takvih primjera poput ovog .Zato „licitiranje“ bankara koja je vrsta uplate je neprofesionalno i neposlovno.Njegovo je da odradi uslugu bez suvišnih, nepotrebnih  komentara i  opaski bez obzira na to koje je životne dobi klijent.

Primjer  iz Podgoričke banke nije usamljen. Ne samo u bankama, već i u prodavnicama, na šalterskim službama, gotovo svuda, čak i u kafanama i restoranima, nikako da se oni koji pružaju usluge naviknu na korektno, kulturno, ponašanje. Posebno je to izraženo kroz oslovljavanje sa “ti”. Pređe im nekad preko usta i “vi”, ali je “ti” opšta navika. A, zapravo, nekultura i, svakako, neposlovnost.

Nažalost, tako je  i u našem turizmu, čak i na Primorju, i u “elitnim” hotelima. Konobari smatraju da je dovoljno reći “izvoli”. To na početku, a kasnije se “oslobode” i pređu na “intimniju” komunikaciju.  Ali, ruku na srce,  mušterijama, građanima, gostima, klijentima, to kao da i ne smeta. Rijetki su oni koji će opomenuti nevaspitanu službenicu, konobara, ili kasirku, koja , po pravilu, traži sitan novac, da bi joj bilo lakše da vrati kusur.

Ali, ne da zamoli,  već to izgovara kao da je mušterija dužan da ima sitan novac-”imaš li sitno”.Poslovna trgovina u svijetu, inače, ne poznaje to -imaš li sitno. Kasir vraća kusur i uvijek ima sitnog novca. Kod nas, pak, mušterija mora u džepu imati kasicu sitnog novca.

B.Pejović