Iz istorije crnogorske diplomatije
Plodovi nezavisnosti bujaju
Odanošću svojstvenom slobodarima, intelektom državnika koji zaslužuje dostojanstveni naklon, čak i protivnika, čuva se neprikosnovenost na svojoj teritoriji
Odlika državnika, brižna
pažnja o svojoj državi Crnoj Gori, isijava iz svjedočanstva, "Glas
Crnogorca" od 21. aprila 1873: "N. Sv. Knez Nikola I. ovlastio je
predsjednika senata g. Boža Petrovića, da za vrijeme njegova odsustva upravlja
i otpravlja sve spoljne državne poslove. Osim toga izdala je Nj. Sv. Knez nalog
na sve okružne načelnike i sreske kapetane, da paze na red i mir, naročito sa
pograničnijem narodima i vlastima".
Znakovita poruka i znano
pravilo da odlaskom monarha u inostranstvo, vladarsko žezlo do njegovog
povratka u zemlju biva čuvano i uzdignuto s jasnim znakom suverenosti.
Diplomatski stil kao u velikih sila. Tradicija stoljećne, od davnina neuništive
državnosti. I ličnost od povjerenja, izuzetnog obrazovanja, vojničke i
političke darovitosti.
Neugasla žeđ za međunarodnim
priznanjem
Kitnjasta slova dragocjenih
hartija državnog crnogorskog glasila, u istom broju, uranjaju u tajnovite
mirise i dočaravaju mistiku zamršenih dvorskih intriga svjetskih sila:
"Njemačka vlada premjestila je svoga zastupnika u Carigradu, barona
Kajdela u Rim. Ova je vijest svakoga iznenadila, jer se zna da je Kajdel
najvažniji državnik njemački i mislilo se, da je Bizmark poslao njega u
Carigrad da parališe upliv đenerala Ignjatijeva kod visoke porte. Premještaj ovaj
uzima se sada kao da sada postoji iskreni prijateljski odnošaj između Rusije i
Njemačke, a Kajtel da je u Rimu potreban zbog skore smrti papine".
Uprkos nedostatku;
nepostojanja crnogorskog ministarstva inostranih djela, ambasada i konzulata,
osnove za bitisanje varljivim diplomatskim morem i uštirkanim međudržavnim
odnosima, uočljiva je britka analiza međunarodnih odnosa u Evropi, obdarena
preciznošću i analitkom davno utemeljenih diplomatija.
Neugasla žeđ za formalnim
međunarodnim priznanjem, jača vizionarske misli i snažno napaja knjaževsko,
elegantno, neumorno pero koje plijeni mudrošću i odlučnošću kroz pisma koja
stižu i do daleke Rusije, 29. oktobra 1873.: "Što bolje i krepčije Porti
rasvijetlite i objasnite spomenutu Božovu misiju, pošto bi on prvi Petrović
koji dolazi u Stambol kao nosioc miroljubivih ponuda korisnih uopšte za obje
strane, čim da bi se po mome mnjenju mogao neki utisak na Porti proizvesti
mogao".
Vojvoda Božo Petrović,
predsjednik crnogorskog Senata, lični izaslanik gospodara Nikole Petrovića, s
preciznim instrukcijama ovlašćenog diplomatskog pregovarača, priprema se da
obavi delikatnu misiju i zvanične razgovore s predstavnicima moćnog Turskog
carstva, u skladu s uzusima nezavisnih država, o zanimljivim temama: "Da
pitanje o političkom biću Crne Gore ostane slobodnom aprecijacijom obiju
strana; da nijedna strana ne smije povrijediti 'les antecedents' pravcu više
navedenih odnošaja; da Porta prizna našeg agenta u Carigradu, ma to i oficiozno
bilo; sklapanje međusobnih konvencija, poštanske i telegrafske, kao što ih Crna
Gora već s Austrijom ima; da se dopusti međusoban slobodan uvoz i izvoz
trgovine; da se s obje strane podijeli amnestija za sve krivice dosad
počinjene; da se sklopi ugovor o uzastopnom predavanju zlikovaca u opštim krivicama."
Lepršav pečat državnosti
Cetinje. Đurđevdan 1874. Kruni
se vlast Senata. Gorski vukovi, silne vojvode i serdari, ugledni, umni senatori
zadržavaju ulogu suda, dok plodovi nezavisnosti bujaju naglo, uspostavljaju se
uprave za vojsku, prosvjetu, unutrašnje poslove, finansije. I Knjaževska
kancelarija za spoljne poslove; lepršav pečat državnosti, graciozni, gordi let
neuhvatljivih orlova, gospodara plavog neba i hiljadugodišnjeg čistog zraka.
Izmaglicu vrhova Lovćena, probijaju zlatom vezeni, slobodarski kraci sa tepelka
crnogorskih kapa. Vanjska politika iz snažnih ruku vojskovođe i pjesnika knjaza
Nikole I Petrovića, utabanom diplomatskom praksom lagano klizi ka stasitom
Njegušu, vojvodi i senatoru Stanku Radonjiću, docnije prvom ministru inostranih
djela.
Desetljeće kasnije 1885.
rashodi za Ministarstvo inostranih djela Knjaževine Crne Gore iznosili su
38.600 perpera, a 1910. povećani na 169.000 perpera po Budžetu, uz
svjedočanstvo: "I pored težnje, da se za službu zemaljske trgovine koristi
uslugama počasnih konzulata, za koje su izdaci minimalni, ipak su rashodi
Ministarstva inostranih djela znatno veći no što su bili u osamdesetim
godinama". Crnogorska diplomatsko-konzularna mreža obuhvatala je
poslanstva, konzulate i pogranične komesarijate.
Odanošću svojstvenoj
slobodarima, intelektom državnika koji zaslužuje dostojanstveni naklon, čak i
protivnika, čuva se neprikosnovenost na svojoj teritoriji, osnovni princip
samostalnosti države. I naravno diplomatijom; prefinjeno oruđe u patriotskim
rukama, odmjerenošću, talentom i erudicijom oblikuje i oplemenjuje brazdu
drevne državnosti.
(Dejan Vuković,
izvor Pobjeda )
0 Komentara