Piše: Milorad Minjo Ražnatović

RAĐANJE HUMORA IZ

DUHA DOKOLICE

  Vraćanje Rijeci je „povratak“ na fudbalske terene Osredak i Mali potok, đe su održavani prestižni ljetnji turniri na kojima su svoje umijeće, pored lokalnih, testirale najbolje crmničke, lješanske, cetinjske i titogradske ekipe, često sastavljene od „fudbalskih zvijezda“ tadašnjih prvoligaša i drugoligaša, ostajući najčešće „praznih ruku“. Povratak je to Rijeci ribara i čunova, Starog (Danilovog) mosta i Riječkog grada, poplavljene donje pjace, koja je  od vremena uvođenja drumskog saobraćaja početkom dvadesetog vijeka imala i funkciju međugradske saobraćajnice na putnom pravcu od Cetinja prema Podgorici-Titogradu i Virpazaru, asfaltirane odmah iza Drugog svjetskog rata, tako da je imala dvojaku namjenu. Taj gradski dio saobraćajnice, sjedinjen sa  pjacom, protezao se od mosta do hotela „Obod“, u koji se, za vrijeme poplave (kao i u knjižaru), moglo doći jedino putem improvizovane drvene skele, đe se u zimskim kišnim danima, uz još dvije kafane, velikim dijelom odvijao riječki društveni život. Ponovni je to „susret“ sa pjacom  betonskih tezgi (ukupno osam - šest od česme kraljice Milene ka Starom mostu i dvije od nekadašnje mesare, koja je bila odmah pored česme, prema hotelu),  izgrađenih u uprvoj deceniji prošlog vijeka odmah do kamene ograde (od koje se blago prema rijeci spuštala uređena riva) i između drvoreda ogromnih topola, zasađenih, najvjerovatnije, polovinom osamnaestog vijeka (kada je  i ograda izgrađena), pod čije smo se krošnje u ljetnjem periodu sklanjali od nesnosnih vrućina. A zimi, sve do plavljenja pjace, na tezgama bi prekraćivali vrijeme igrajući  šaha, domina, karata, ili pak pričajući o nekim interesantnim događajima sticanim sopstvenim iskustvom, saznanjima koje smo crpili iz pripovijesti starijih ili pročitanih knjiga, pa ih željeli podijeliti sa drugovima. Ili se prepuštali glasnim maštanjima o dalekim morskim i okeanskim navigavanjima, sa žarkim čežnjama do dalekih obala stizanja i nepoznatog svijeta otkrivanja. Dok bi na džadi (ispod samog balkona kafane „ćorih“ đe smo u noćnim satima igrali bilijar, ili nastavljali sa nevjerovatnom zagriženošću i strašću, „nikad dovršene“ partije domina  i šaha), koja bi kasnije plavila od livadskih terena na desnoj obali rijeke, igrali fudbal na „male goliće“, kako smo ih zvali, ne vodeći računa o jezičkim  greškama koje u sebi nosi ova pleonastička jezička konstrukcija. To je bilo mjesto i prepričavanja riječkog humora rađanog iz „duha dokolice“ (u najpozitivnijem starogrčkom značenju tog termina), koji nas čini življim, ispunjenijim, svježijim, snažnijim i zadovoljnijim.  Humora proisteklog iz:  urbaniteta življenja sa kojim se razvijala  duhovnost i proniciljivost; trpeljivosti - spremnosti onog na čiji račun je šala zbijana da je, bez ljutnje, surevnjivosti i uvrijeđenosti, prihvati kao duhovno nadmetanje;  načina života karakterističnog za društveni milje male sredine, u kojoj je svako svakoga poznavao i maltene znao  što se sprema za dnevne obroke; prožimanja ruralnih sirovih, „surovih“ i oporih pošalica koje su dolazile iz riječkog seoskog okruženja, da bi, u „susretu“ sa urbanim vedrim, lijepim, nadahnutim, „mekanim“, suptilnim, nenametljivim i kultivisanim stilom i smislom za humor, dobijale jednu novu oplemenjenu, „pitomu“, pitku i rafiniranu formu,  iz čega je nastajao specifičan duhovni proizvod koji je ljudske duše obasjavao i njihova srca uveseljavao. Upravo iz ovih razloga te male sredine, kao što su ondašnja strara Podgorica, Cetinje... su bila mjesta sa „plodnim tlom“ za „uzgoj“ humora, pritom dosežući jedan uzvišeni nivo duhovnosti otelotvorenoj u nekoj vrsti satiričnog iskaza, u čemu veliki gradovi oskudijevaju, jer dinamika i način življenja  u njima otuđuje - guta ljudsku prisnost i kultne prostore u kojima se ona stvarala, a samim tim „isušuje“ vrela duhovne svježine, vedrine, blještavosti, veselosti i humorne poetičnosti. Proistekao iz navedenog društvenog miljea, ovaj specifični riječki humor se rađao svakodnevno i spontano, „brk u brk“, i  za to nadmudrivanje se „živjelo“, a humoreske tako nastale prepričavale danima, pa i danas su neke ostale u śećanjima. Najviše ih je nastalo u Brijačnici, kafani, za kartaškim stolom u zadimljenoj sobici, ali i na drugim mjestima okupljanja –  dvorenjima, igrankama, pjaci u autobusu... Priśećajući se nekih od njih želim ih otrći od zaborava, „udahnuti im novi život“, i tako ih u izvornom obliku prenijeti nekim novim generacijama Riječana i Crnogoraca, koje će možda u njima naći inspiraciju za traženje i otkrivanje, decenijijama duboko zapretanih , „epizoda“ riječkog humora.

 Brijačnica i bokara

Tadašnja brijačnica, smještena u prizemlju kuće koja se nalazila prekoputa pomenute česme, izgrađene za vrijeme kraljevine Crne Gore 1910. godine, otprilike u samom centru pjace, nije bila samo „zanatska radnja“ đe se brijala i šišala sva riječka muška populacija, već i omiljeno mjesto svakodnevnog okupljanja jednog broja srednjovječnih građana, svih društvenih slojeva, koji su voljeli druženje, razmjenu informacija, duhovno  i humorno nadmudrivanje. Tako je, moglo bi se reći, prerastala u svojevrsnu javnu pozornicu na kojoj se odvijala i neka vrsta društvenog života,  jer  su se tu prepričavali lokalni događaji, čitale novine, „sukobljavale“ navijačke  fudbalske strasti i „razrješavali“ svi politički lokalni, državni i svjetski problemi, ali i, kao u nekom komediografskom teatru, odvijale humoreskne scene. Jednom prilikom u brijačnici, kao što je to svakodnevno činio, ulazi poznati riječki profesor francuskog jezika, vrsni intelektualac vrcavog duha i istančanog smisla za humor - kojeg je kao dijete, poslije austrougarske vojne okupacije Crne Gore 1916. godine, otac, dvorski maršal, prateći kralja Nikolu, odveo sa sobom u egzil u Francusku, tamo se  školovao, sklopio svoj prvi brak iz kojeg je dobio sina, te drugo vremenau njoj radio i živio -, pa će se sa vrata, kao da ulazi u prodavnicu mješovite robe, ozbiljnim glasom, obratiti brici:

 - Dobar dan, da li se ovđe prodaju bokare (tute)?

Na to će brica, prirodne bistrine, hitre misli i izrazitog dara za humor, kao iz topa:

- Prodaju, samo ne znam koji ti je broj guzice!

Brzometne reakcije, ostavila je profesora bez komentara, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da brici pruži ruku u znak priznanja da je ovom prilikom nadmudren.

Cockta

 Ovaj brica, koji je bio dosta sitan i ne baš nekog prećerano dobrog zdravlja, volio je da popije, sa čime se njegova žena nije nikako slagala, jer je brinula za  muževo krhko zdravlje. S obzirom da je bio ljubitelj „dobre čašice“ često je navraćao u Podrum (malu kafanu, sa dvije prostorije, jednim dijelom ispod površine tla – u prvoj do ulice kafanski mobilijar su činili samo šank i police za piće, koje je služeno s nogu, a u onoj drugoj bez prozora, hladnoj i  mračnoj, bile su smještene  bačve sa vinom i ostale zalihe pića), koji se nalazio u Sokatu, pedesetak metara od njegove kuće, omiljenom mjestu okupljanja riječkih ljubitelja alkoholnih pića, što zbog niskih cijena, što zbog opuštene atmosfere, stvarane nekad pjesmom, nekad pjesmom i svirkom uz harmonikaško umijeće profesora muzičkog u riječkoj Osnovnoj školi, a ponajviše šalama, koje su, uz dobru čašicu, na najbolji način izražavale vrcavi duh i humorni dar Riječana.  U podrumu su pored alkohola služeni i sokovi, pa brica, jednom prilikom, kako bi doskočio ženi, koja je sa kućnog balkona pomno pratila njegovo kretanje i ponašanje, i razuvjerio je da ne konzumira alkohol, zamoli konobaricu da mu u flaši od gaziranog soka Cockte (pića naše mladosti) - prepoznatljivog izgleda, uspe vino. Sa tako napunjenom flašom izađe ispred podruma, okrenu se prema balkonu svoje kuće i podiže je  uvis kao da nazdravlja, dozivajući ženu po imenu i  uzvikujući „kokta, kokta ...“, pokazujući joj tako  da pije sok i da se ne śekira. Potom flašu prinese ustima, nagnu je i ispi dobar gutljaj, a ona mu u znak odobravanja zadovoljno klimnu glavom i mahnu rukom. Poslije „uspješno obavljene misije“ brica se ponovo vrati u kafanu i nastavi sa bezbrižnim ispijanjem vina. Kada je poslije izvjesnog vremena došao kući u pripitom stanju, viđevši ga kako tetura nogama i zapliće jezikom, supruga zakuka:

          - Kuku meni mojeme mužu i kokta škodi!

                                                                                       (Nastaviće se)