•   Četvrtak,Decembar 01.
  • Kontakt
Korona i dokolica

Dr. sc. Goran Sekulović

KJERKEGOROVA FILOZOFIJA: ESTETSKO KAO TEMELJNI ŽIVOTNI STADIJ I VJEČNA IGRA (IX)

(15 riječi)

8. SEREN I REGINA

 

Kjerkegor ne živi površno. On se trudi da obuhvati i pronikne u dubinu. Za ljude, koji sliču ogledalu, jer ih raduje samo ona svojina koju mogu pokazivati, koji zahvataju samo površinu, a ne dubinu, piše: „Kada se dubina otvara; tada oni sve gube…“ Filozof, zapravo, nije pripadao ovom svijetu. Pripadao je nekom svijetu više realnosti no što je naš, nekoj drugoj nježnijoj zbilji, koja nije vezana zakonima sile teže. Pripadao je i živio, upravo u duhovnom svijetu. Kjerkegor to sam iskazuje riječima: „Ali kod mene će se pokazati, da zapravo živim u duhovnom svijetu“. Mada nije pripadao zbilji, ipak je u njoj djelovao, „uvijek ju je tražio; i kad god mu se činilo, da ju je dohvatio, već ju je nadmašio. Nije ga rukovodilo dobro, ali ja još ni sada ne bih htio tvrditi, da je bio zao. Njegova bolest bila je neka exacerbatio cerebri, neka vrst mozgove prenapetosti. Nekom prenadraženom duhu realnost ne može – ili može samo na tren dovesti dovoljno građe. Možda baš iz ovog razloga, umjetnik „uvijek iznova započinje svoju neodgovornu igru zavođenja i odbacivanja“, kako to piše Danko Grlić.

Kjerkegor je pripadao onim mnogim ljudima, „koji tijelom borave u ovom svijetu“, a „nisu njemu zavičajni, nego u onom drugom; nikada ih zbilja sasvim ne prožima, uvijek iznova izbjegnu njenu zahvatu – to bi se isto tako moglo nazvati nekom vrsti zdravlja kao i bolesti“. U ovom smislu, filozof piše i o razlozima zbog kojih se nije vjenčao s Reginom Olsen: „Mogao sam se, dakle, s njom vjenčati, na lagodan način sve zadužiti zahvalnošću, bio bih, uostalom, pravi tiranin i imao bih uvijek pri ruci strahovitu prisilu, da sam joj ukazao dobročinstvo. Da sam to učinio, bio bih odista hulja. Uzmimo, da sam se, dakle, s njom tako vjenčao. A potom? Unutra pola godine, još u kraćem roku, samo bi se satrla… Bio sam s njome godinu dana zaručen, a zapravo me nije poznavala, ona bi, dakle, bila uništena i vjerovatno mene takođe upropastila, jer ja bih se stalno morao prenaprezati zbog toga, što bi njena zbilja bila u izvjesnom smislu i suviše laka. Ja za nju pretežak ona za mene prelaka, no oboje bi sasvim vjerovatno učinili krivo. Tako, vjerovatno, iz mene ne bi ništa postalo, ili bi se ipak razvijao, ali bi mi ona postala muka, baš zato, šta bi smatrao, da se udala krivo za mene. Onda bi umrla, i time bi sve prošlo. Povesti je, da je postala mojom ženom, sa sobom u povijest, ne, to se ne da učiniti. Ona može doduše postati madame i gospođa, ali ona mora ostati sačuvana u ulozi moje ljubavnice, ne više. To se mora prikazati kao nesretna ljubavna priča, a nju prikazati, kao moju ljubavnicu, kojoj zahvaljujem sve: eto, tako treba povijest da je preuzme u tom smislu ću povijest već poučiti.“ (Iz ’’Dnevnika’’: Kierkegaard i Regina Olsen)

 Sören, „čitavog života bolestan na smrt“ (Danko Grlić), smatra da sa svojom preteškom zbiljom nije dostojan i vrijedan Reginine pažnje. Zapravo, misli da je besmisleno i uzaludno da ona svu njenu divnu ljepotu, ljubaznost, sreću, pokloni i da njemu, Sörenu, „koji se u grču bori do zadnje svoje mogućnosti teškog i mučnog živovanja i do konca života ostaje beznadno zaljubljen." (Danko Grlić).

Kjerkegor to svoje mišljenje iskazuje riječima: „Ah, ja sam već i tako pomalo sablasan, i bila bi mi muka, da sam vidio kako se sva ljubezna ljupkost osobe, koja me obožava, rasipa na me; ali iz te zablude ne bih je nikada izvukao, jer ona bijaše savladana i postala bi to još gore, da je svakodnevno živjela zajedno sa mnom u mojem domu“.

Čini se da je sa ovom rečenicom, filozof najbolje odslikao svoje duševno i emocionalno stanje prema Regini: „Za čitavu sam vječnost bio prestar za nju“. Jer u svemu je bila ogromna razlika između njih dvoje. Tako Kjerkegor piše: „Ona je željela u svijetu, blistati, ili je barem to nekada željela, - a ja sam bio pun sjete i svojih sjetnih nazora o patnji i potrebi za patnjom! Ona bi do daljnjega bila zadovoljna svojim položajem u odnosu prema meni, koji bi je možda, bar u početku, zadovoljavao u pogledu blistavosti. No kada bi stvar postala ozbiljna –                                                                                                                                                                                                                                                                               kad bih se ili povukao u neki beznačajan položaj, ili bih ušao u istinski kršćanski život, gdje se ne mogu steći ni čast ni ugled – tada bi ona, vjerovatno, izgubila smisao za šalu. A ja – da, ja ne bih nikada postao ja sam“.

Danko Grlić piše: ''...Johannes, esteta, je igrač, površnom čitaocu čak i površni, lakoumni igrač, virtuoz prolazne ljubavi, neodgovorni bonvivan. A Sören je do u samu srž svoje srži vječni zaljubljenik i upravo u toj svojoj neprolaznosti i zbog nje, sudbinski određen kao patnik... Kako je moguće da Dnevnik i Dnevnik zavodnika piše jedan čovjek, i kakav je zapravo u svojoj egzistencijalnoj određenosti čovjek taj  Kierkegaard? Može li se ta zagonetka odgonetnuti određenim citatima iz njegovih djela napisanim u svrhu vlastitog tumačenja i obrazlaganja svojih čina, može li se to čak učiniti i onom toliko poznatom podjelom čitave Kierkegaardove životne filozofije? Johannes, to je poznato, esteta je, Sören je ne samo etičar već i religiozan čovjek. Johannes je jedna faza, Sören druga, ili čak treća. To su različiti stadiji na životnom putu. Među njima nema prijelaza. To je ono što i Lukacs zove 'gledati stvari oštro odvojeno'; jedan stadij života ima i potpuno različite ideale od drugog – estetski Don Juana, etički Sokrata, a religiozni Krista. Sve životne faze treba smatrati strogo lociranim i određenim i među njima nema plitkih kompromisa. A onda je stvar prilično jasna, i rješava se pukom razlikom između estetike i etike, što je naprosto vremenska razlika na jednom te istom putu jednog te istog čovjeka. Jer, 'pod nebom estetike sve je lako, lijepo i prolazno, pod mrazom etike sve se skruti, ohladi i postane pusto.' Estetičar je, dakle, postao etičar, raspojasani, neobuzdani, laki, neodgovorni zavodnik Johannes je naprosto u jednom momentu samoosvješćenja postao hladni, pusti, visokomoralni mučenik, duboko odgovorni Sören i Dnevnik zavodnika je samo sjećanje, bilost, vremenski put koji smo prošli i koji nas više ne određuje.''

No, ''kako etičar gleda na estetičara i zašto mu je on uopće potreban? Radi  nužnosti i samosvojne vrijednosti postojanja samog estetskog stava ili tek time što se taj stav, kao neophodna stepenica prema nečem višem, prevladava, negira. Estetičar je za etičara stoga, naizgled, samo puka prolaznost, prazni negativitet. No Johannes nije prolazna, teoretski zasnovana figura, nije naprosto inkarnacija jednog stadija (kako se to često tumači), već je egzistencijalno biće koje, čini mi se, u svojoj neponovljivoj vlastitosti ima svoje korijene u onom najdubljem samog Kierkegaarda. Upravo se stoga Sören Johannesa – izgledalo to možda na prvi pogled i paradoksalno – nije nikad, pa ni u svojim intimnim dnevnicima, riješio niti ga prevladao. ...Ni ljubav prema Bogu za Kierkegaarda nije toliko apsolutna da bi ikada mogla postati konačni samocilj. I ta apsolutna ljubav je sredstvo jedne još vrijednije ljubavi: ljubavi za vječnim ponavljanjem, za vječnom igrom, za estetskim užitkom. Upravo stoga istinska religioznost ne može biti nikad za Kierkegaarda  mirnoća dostignutosti, svrhovitost cilja, apsolutnog mira. I taj, najviši stadij, vraća nas ponovno u same temelje ljudske egzistencije: i on je igra.[1] A kad izgubi taj karakter neposrednosti i spontanosti što nosi u sebi igra, to prestaje biti ljudska stvar i ostaje prazno blebetanje naučenih formula, puka navika kao što je – isto tako – poljubac među supružnicima često samo navika kao kad poslije objeda ubrusom obrišemo usta. Spokoj, obrazac, shema su nezamislivi kao načini bilo kojeg ljudskog života. Religiozan život je također vječno nova i vječno uznemirena igra. Time je krug zatvoren. Religiozan čovjek postao je ponovno estetičan jer samo tako može biti doista i religiozan. Don Juan je i Sokrat i Krist. Dnevnik zavodnika i Dnevnike pisao je jedan te isti čovjek.’’

Seren, „do u samu srž svoje srži vječni zaljubljenik i upravo u toj svojoj neprolaznosti i zbog nje, sudbinski određen kao patnik“, da ponovimo riječi Danka Grlića, je blažen u svome bolu, u svojoj tuzi, i upravo zbog te blaženosti, on ima neku mogućnost i uspijeva da živi bez Regine.

Filozof piše: „Što je bila moja misao kada sam je napuštao? Mislio sam: Ja sam pokajnik; brak je ovde isključen, on bi bio uvijek osjenjen, te bi bila nesretna, a to je, uostalom, bio razlog što se nismo smjeli vjenčati“.

Proizilazi da je Kjerkegor, raskidajući zaruke spasavao Reginu. Ali, „da li je, naime, zapravo Kjerkegoru uopće do toga da spasi Reginu od sebe, nesretnog filozofa, koji ne može nikome donijeti sreće?“, kako se pita Danko Grlić. I dalje: „Da li on spasava, Reginu? Ili možda ipak sebe? Zašto se on rastaje od nje, zbog nje ili zbog svog jedinog načina opstanka, te, naime, zbog one, možda pomalo tužne igre koja ga čak čini strahovito nesretnim, ali upravo tako onim što jeste, igračem i zaljubljenikom u sebe sama. Jer njemu se čini da je za njega nesreća nesretne ljubavi, najviši, najlepši i – paradoksalno – najsretniji trenutak ljubavi. I on taj trenutak igra do poslednjeg daha. On zna da bi ga ne samo sretan brak nego i tim što je njime cilj postignut, lišila zadovoljstva tog vječnog odgađanja, te igre odricanja, tog vječno živog, vječnog nemirnog, u samoj svojoj srži nesretnog, ali duboko ljudskog života“.

Prekid vjeridbe s Reginom i rastanak od nje sadržava jedinu i posljednju njenu želju: da na nju katkad misli. Kjerkegor obećava da će to učiniti i stvarno joj i ispunjava tu želju; svojim dnevnikom zavodnika ju je uveo u istoriju i sačuvao za nju.

Začudo, umjetnik se osjeća lakim i slobodnim poslije raskida zaruka s Reginom: „No sada sam tako miran. Gde bih morao reći izgubio sam sada kažem: pobijedio sam“.

„I u ovom završetku se događa nešto što se tiho i tajno razvijalo u cijelom toku igranja, estetsko poprima etičku dimenziju“, piše Vujadin Jokić.

Kjerkegor zaključuje: „Ali sada je stvar zapravo svršena. I nikada se nisam, što se toga tiče, osjećao tako lakim, tako vedrim i tako slobodnim, tako opet potpunoma ja, kao baš iza ovog koraka u kojem sam se žrtvovao, jer sada razumijem, da imam pristanak Boga, da je pustim, a da sebe samoga poštedim, time što ću ispuniti njenu poslednju želju (’katkada na nju misliti’) i na taj je način sačuvati za povijest i za vječnost.“

Na početku ovog teksta smo postavili više suštinskih pitanja koja proizilaze iz piščeve, tj. filozofove odluke kojom je postavio sebi za cilj da živi umjetnički. Dakle – Šta to znači? I uopšte, šta znači umjetnički živjeti? I da li je moguće umjetnički živjeti, u sirovoj, krutoj, shematiziranoj, ukalupljenoj, prozaičnoj, životnoj svakodnevici? Da li se, dakle, kao takav, život može umjetnički živjeti, izgrađivati kao umjetničko stvaralaštvo, stvaranje, djelo? Evo kako o tome misli Danko Grlić: ’’Igra je u životu teža, obaveznija, oporija, bez iluzije, život ne poznaje praznog izigravanja, tako da se čini da se u životu ne može uopće zadovoljiti taj temeljni estetski zahtjev za onim slobodnim u igri. Ali to je samo privid: Kierkegaard sam dokazuje da se u ime igre sve, pa i sam život, može staviti na kocku. Jer čovjek je doista čovjek kad se igra, a igra je doista igra samo tada kad je igra čovjek... igra (je) naprosto jedini mogući način ljudskog opstanka, i ona (mu je) upravo najprimjerenija.’’

                                        (Kraj)



[1] ''Uostalom, i sam pojam strepnje, jedan od temeljnih pojmova čitave Kierkegaardove filozofije, nosi u sebi pečat tog vječnog nemira, bitnog za estetski svijet Sörena Kierkegaarda. Jer čovjek, po njemu, tek u svojstvu čovjeka osjeća strepnju. ...Strepnja nikad potpuno ne nestaje. Ona mora ostati vječni čovjekov pratilac, glas vječnog u njemu. Čak ni najistinskija vjera ne uništava strepnju, ona se kao vječno mlada javlja u najmanju ruku u smrtnom času. ... Kierkegaard je, upravo ukazujući na to da je naš vlastiti život protivurječnost, neotklonjiv konkretan paradoks, postojana nepostojanost i vječna strepnja, ujedno negirao općost i objektivitet filozofije biti (Wesenphilosophie) i svakog racionalizma koji ne shvaća domet i dubinu unutarnjih ljudskih emocionalnih strepnji i strasti, bitno estetski određenih.’’ (Danko Grlić)

 



1 Komentara

Fanito Postavljeno 02-10-2022 10:49:29

"Potreba za patnjom", da li je za Kjerkegora to, u stvari, inicijalni, inspirativni pokretač, njegov glavni stvaralački podsticaj. Ipak se čini da je njegov raskid sa Reginom Olsen posljedica njegovog sebičluka, prije nego želje da nju spasi od sebe samog. Uvaženi akademik dr Goran Sekulović nam je na prijemčiv i lucidan način predstavio i učinio razumljivijom veoma kompleksnu filozofsku tvorevinu ovog velikana.

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.