Piše: Miodrag Vlahović

Osnovni problem u kritikama ponašanja i postupaka tehničkog premijera Abazovića tokom njegove mnogoljudne posjete Americi je u tome što kritika, ma koliko bila opravdana, precizna i ubojita, samo daje na ozbiljnosti i na značaju postupcima i čovjeku koji tu ozbiljnost i značaj nemaju, niti je zaslužuju. 

Zajednički imenitelj svih tih nezgoda i nesuvislosti, kojih smo se nagledali i naslušali ovh dana (dvije duge sedmice!) leži u – neznanju. Neznanje koje se tiče diplomatije, politike, protokola, mjere i načina u ponašanju, izjava, komunikacije sa javnošću i, na kraju, ali i najsmješnije (ili, s druge strane, najtužnije) – oskudnog engleskog jezika. 

(Nota bene: Samo se višestruka neznalica može odvažiti da sa onog mjesta govori bez napisanog teksta, sa znanjem engleskog jezika iz sedmog razreda osnovne škole. Preciznije: sa znanjem engleskog za koje vam nastavnik na kraju godine pokloni četvorku, jer ste bili dobrog vladanja.) 

Neznanje je, dakle, osnovna karakteristika, sadržaj svih ispraznosti i skupo plaćenih sadržaja koje su nam prezentovali odlazeći premijer i njegova kamarila. 

Ispostaviće se, ako nekoga nekada bude interesovalo da analizira svaku pojedinačnu “aktivnost” u Vašingtonu i Njujorku, da je Abazovićev jedini pravi sastanak, vrijedan pažnje i komenatara, bio onaj sa zamjenikom pomoćnika državnog sekretara i specijalnim izaslanikom za Balkan, Gabrielom Eskobarom. 

Ostali sadržaji i “aktivnosti” su bili mješavina loše režiranih propagandnih spotova i uradaka koji su ličili na parodije. Kao da se neko sprdao, nevješto krijući tu namjeru – da “tjera šegu” i da ismijava mladog zelenog (ne u ekološkom smislu, razumijemo se) političara, umišljene veličine i važnosti.

A i tom sastanku na četvrtom spratu Stejt Departmenta su nedostajali neki elementi koji se, u tim prilikama, podrazumijevaju. 

Naime, jasno je – odnosno, sasvim je sigurno i potvrđeno iz više izvora, uključujući onaj “najizvorniji” – da je g. Eskobar održao oštru bukvicu našem/njihovom odlazećem premijeru. Razočaranje Abazovićevim “dostignućima” i sa strane dirigovanim potezima niko više ne krije. 

Taj je sastanak – u odnosu na ono što je lider URA tražio i čemu se nadao – bio fijasko, u punom značenju te riječi. 

Poslije sastanka – samo prigodna slika sagovornika. Nećemo gubiti vrijeme na ispitivanje facijalnih ekspresija. Ono što jeste bitno – nije bilo nikakvih izjava sa američke strane. 

To se može interpretirati (i) ovako: sve što smo mislili da kažemo rekli smo na samom sastanku, pa nema potrebe da to sada ponavljamo. Jer, kada bismo ponovili, makar u ublaženoj verziji i sa rječnikom prilagođenim javnoj komunikaciji – bilo bi jasno da gost ništa lijepo i pozitivno nije čuo s naše strane.   

Ili – sa istim rezonom – rekli smo što smo imali na sastanku, pa neka naš sagovornik objašnjava što mu je rečeno i kako – a mi ćemo pratiti i cijeniti njegovu ozbiljnost i korektnost u interpretaciji sastanka za javnost. 

Tako je i bilo. 

Abazovićeva izjava poslije tog susreta je bila jedino ozbiljno i do kraja istinito što je uspio da sroči u porukama iz SAD. Jasno je bilo da je Stejt Department protiv učešća Demokratskog fronta (DF) u novoj/staroj vladi. To Abazović nije smio da ne kaže.

Ali je morao da doda – u Njujorku ga je čekao njegov poslodavac, srpski predsjednik Vučić – da će odluku o učešću DF donijeti političke snage kojima on pripada.  

Pogled pun divljenja i strahopoštovanje prema predsjedniku Srbije ostaje kao upečatljiva slika dna na koje je pala Crna Gora u posljednje dvije godine. Glupiranje biciklima ulicama Njujorka pod pratnjom vozila američke Tajne službe se može oprostiti. Snishodljivost crnogorskog zvaničnika – pa makar to bio i inferiorni Abazović – prema srpskom predsjedniku je nedopustiva i neoprostiva.

Da ne zaboravimo: zvanični razlog putovanja za Vašington – govor tehničkog premijera na konferenciji organizacije TLN o slobodi medija – nije se dogodio. Intervencija Crnogorskog helsinškog odbora (CHO) urodila je plodom. Bijes iskazan saopštenjem na koje je potpis stavio Abazovićev (tehnički) ministar unutrašnjih poslova se nije mogao sakriti. 

I to je bio najljepši detalj Abazovićeve ekskurzije po Distriktu Kolumbija: onaj koji beskrupulozno napada slobodne i profesionalne medije i novinare u sopstvenoj zemlji – ne može drugima držati govore o slobodi medija. Ni pisane, ni nenapisane. 

Ostalo sa tog plaćenog putovanja nije vrijedno pomena. 

Osim u “detalju” koji se tiče potrošenog novca. Ali, to će, sigurni smo, promptno obraditi Glavni specijalni tužilac (GST). Neka samo zatraži da vidi koliko su koštali ručkovi. Na to je (na ručkove, dakle), bar do sada, GST reagovao bez odlaganja – odlučno i hrabro. I profesionalno! 

Na zdravlje Mladoženji.