Korona i dokolica

Dr Goran Sekulović

MILOVAN ĐILAS: ŽRTVOVANI PROROK I VOĐA

Avg 26, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Zaključak knjige: ''MILOVAN ĐILAS: ŽRTVOVANI PROROK I VOĐA (ĐILASOVI POLITIČKI I FILOZOFSKI POGLEDI)''

Ovđe na početku dajem jednu malu digresiju. Kada sam napisao knjigu o Marku Miljanovu[1], u kojoj su u odnosu na druge knjige o njemu prvi put dati komentari svih primjera čojstva i junaštva koji sačinjavaju njegovu istoimenu knjigu, čuli su se, između ostalog, i komentari da Marko u ličnom životu i nije bio baš takav i toliki etički i moralni besprekorni čistunac. Slično bi se, pretpostavljam, moglo čuti kao komentar i poslije ove knjige o Đilasu.

No, etički životni primjeri i jesu to samo zato što su unikatni, jedinstveni, baš primjeri reprezentativnog karaktera za isključivo događaje jednog posebnog tipa i vrste. Rijetko, izuzetno rijetko se dešava da je jedna uistinu istinska etička i moralna ličnost – pa i od onih najistaknutijih u tom reklo bi se vrhunskom i odista ljudskom i svrhovitom ontološkom svojstvu čovjeka kao čovjeka – svuda i uvijek, u svakom trenutku, u svim situacijama, iskustvima, kušnjama, upitnostima i dilemama svog života, do kraja, u potpunosti (a to znači na etički i moralni način!?) istrajava na toj jednoj do tada i činjenički i  nepobitno dokazanoj! i zbog toga i pretpostavljenoj visini svog bivstvovanja i svoje egzistencije kao takve. U svakom narednom činu, događaju i djelu polaže se moralni ispit! To i takvo nesumnjivo individualno egzistencijalno, istorijski osvjedočeno ljudsko iskustvo, nije ni u kakvoj koliziji sa moralnom praksom određenih ličnosti i sa (ne)mogućnošću da se isti ocjenjuju i (pre)vrednuju kao moralni pojedinci i ljudi od moralnog integriteta i dostojanstva. Naprotiv!

Ako bi drugačije postupao, istraživač i interpretator, kritičar, analizator i mislilac ne bi sačuvao i mogao dokazati svoju objektivnost, nepristrasnost i činjeničku i realnu, zbiljsku, utemeljenost, usmjerenost i posvećenost svog djela. Doveo bi u pitanje svoju autorsku etičku i moralnu auru, a ona je za svakog stvaraoca ono najbitnije, što mu se nikako ne da iznevjeriti i pred čim ne treba, ne smije i ne može – što je i najstrašnije i najsrećnije, i najradosnije i najteže u isti mah!? – zbog bilo kojih razloga ustuknuti, jer bi time iznevjerio svoje najdublje poslanje, pozvanje i svoju bivstvujuću postojanost u cjelini! Ili, kako kaže Đilas: ''... Čovek može ostaviti sve – dom, državu i zemlju, ali ne može sebe, ono čim živi, ono po čemu jeste što jeste'' i ''Svak može samo sebe da izda''. Sasvim suprotno, ako bi, dakle, postupao i postupio drugačije i različito od toga, iskazao bi svoju u biti pristrasnost, jednostranost, osvetoljubivost, parcijalnost, uskogrudost, čak gramzivost u (ne)duhovnom smislu, u svakom slučaju, neadekvatnost i nedoraslost svog pristupa jednoj (bilo kojoj takvoj!?), sa stanovišta činjenica i evidentnih dokaza, nesumnjivo istorijski i društveno, epohalno i sveljudski (opštečovječanski) značajnoj ličnosti, djelu, događaju, pokretu, temi...

Sve je ovo prethodno, o tome se valjda ne da sporiti, i Milovan Đilas. Mislim da je i sa Đilasom slučaj sličan kao sa Markom Miljanovim kada je moralnost i etičnost u pitanju. I jedan i drugi su duboko utemeljeni u etičku i moralnu tradiciju crnogorskog naroda i istorijskog i egzistencijalnog bića Crne Gore, što su oni dokazali i svojim djelom i ukupnim ličnim životom, čega su i bili svjesni i što su iskazali, svako na svoj način, kroz svoj život i kroz svoje djelo, i ono istorijsko-ratničko i ono spisateljsko-autorsko, bez obzira na različitost vremena, prilika i karaktera doba u kojima su živjeli, stvarali i djelovali. 

  I naslov moje knjige o Đilasu i osnovna njena nota, kao i pozitivna ocjena o njegovom proročkom daru,[2] ispoljenom u ''Novoj klasi'' i ''Nesavršenom društvu'',  kada je u pitanju sudbina, tok i ukupna vrijednost Marksove misli i marksizma u cjelini, komunizma i komunističke revolucije, ali i sudbina i budućnost Jugoslavije kao države (sa nedavnim objavljivanjem nove Đilasove knjige memoara[3] potvrdio se upravo ovaj dio tog njegovog dara koji se odnosi na sudbinu i način i karakter raspada, sloma i nestanka i druge Jugoslavije)[4], nijesu dati sa aspekta ljudskih, etičkih, moralnih, individualnih svojstava njegove ličnosti – preciznije: sa aspekta svakog njegovog (ne)etičkog postupka, jer njegovo osvjedočeno idejno proroštvo i vođstvo ne bi se nikako i nikada moglo desiti bez njegovog moralnog bića!  – već objektivnog, činjeničkog dešavanja i istorijskog rezultata predmeta i fenomena teorije i prakse kojima su se bavili i Đilas i ova knjiga. Nema sumnje da ostaje činjenica da je Đilas – ne samo u njegovim ocjenama i (pre)vrednovanjima mnogih istorijskih događaja i procesa, već i u ličnim i neposrednim svojim kontaktima i odnosima – bio i ostao kontroverzna osoba. Ali, ovđe nije o tome riječ, već prevashodno o tome kako je i koliko zadužio čovječanstvo – a samim tim čini se najviše i neuporedvo svoj sopstveni narod, naciju i zemlju-državu iz koje je potekao, iz koje se iznjihao i kojoj je po sopstvenim riječima uvijek i svuda pripadao! – sa tačnom analizom i uistinu proročkom sposobnošću da osvijetli i predvidi neumitni kraj i krah i tzv. međunarodnog i tzv. nacionalnog komunizma.

A da nije bio imun u ličnom životu ni od revanšizma ni od osvetoljubivosti, imam i ličan podatak od jednog, što se kaže, ''kredibilnog izvora''. Riječ  je o svjedočenju-sjećanju akademika prof. dr Dragutina Lekovića, crnogorskog i jugoslovenskog filozofa. Kao profesor na grupi za marksizam na kojoj sam kao pripadnik prve generacije studirao u Nikšiću, akademik Leković mi je saopštio da je odmah poslije prvih Đilasovih tekstova objavljenih u ‘’Borbi’’, zatražio razgovor sa njim. Primio ga je u zgradi jugoslovenske Skupštine đe su do kasno u noć šetali pustim holovima i razgovarali. Leković mu je rekao da su njegovi tekstovi pravi primjer odstupanja od revolucionarnog, izvorno marksističkog puta i da je to u suštini Berštajnov revizionizam. No, ovđe je mnogo bitnije od toga šta se poslije razgovora desilo, odnosno kako je nakon njega Đilas ekspresno reagovao. Naime, Leković je odmah ostao bez posla, tj. radnog mjesta profesora Visoke novinarsko- diplomatske škole i Više partijske škole u Beogradu.[5]

Dakle, Đilas se barem na ovom primjeru pokazao sasvim suprotno od onoga što je u teoriji i na riječima govorio i za što se zalagao – za otvoreni dijalog i kritičku razmjenu mišljenja i sa neistomišljenicima, pa i sa, kako je već u to vrijeme naglašavao, predstavnicima konzervativnih i reakcionarnih teorija. Ubrzo nakon što je Đilas ‘’pao’’, Lekoviću su ponudili čak i mjesto u diplomatiji, no on se već bio opredijelio za naučnu karijeru pa je zatražio studijski boravak u nekom na učnom i filozofskom centru u inostranstvu radi istraživanja izvornih marksističkih arhiva, što mu je i omogućeno.

Vratimo se osnovnoj temi ove knjige. Đilasovo proroštvo i vođstvo, njegovo zalaganje za socijalističku demokratiju i pluralnost kada se pojavilo imalo je dosta sljedbenika, naročito među inteligencijom u svim dijelovima Jugoslavije. I njih i Đilasa su uništili konzervativne i dogmatske partijske strukture koji su ih napadajući negativno ''afirmisali'', ''uvažili'' i ''iskoristili'', odnosno onemogućili dalji demokratski razvoj, njegove plodove i sasvim moguće realne benefite i boljitke za tadašnju i buduću! jugoslovensku stvarnost, njenu državu i društvo.[6] I nije samo i jedino ondašnja jugoslovenska komunistička vlast, već i onovremena ''međunarodna zajednica'' – velike zapadnoevropske države, prije svih SAD i Velika Britanija, žrtvovali i Đilasa i sve istinske i iskrene pobornike slobode mišljenja i demokratskog razvoja Jugoslavije. Njih nije interesovao suštinski zapravo Đilas i njegova teorija o ''ljepšem'', ''boljem'' i 'ljudskijem'' licu, o demokratizaciji i debirokratizaciji socijalizma. Njih je u jeku hladnog rata interesovao samo Đilas u funkciji slamanja zemalja izvan ''gvozdene zavjese'', prije svega SSSR-a. Pored Tita i njegovog neuporedivog istorijskog ''Ne'' Staljinu, Zapadu nije u Jugoslaviji u biti trebao više iko – a objektivno gledano nije ga ni bilo niti ga je moglo i biti! – ko im je mogao poslužiti na toj visini i na taj način! Zato nije niko iz tadašnjeg zapadnoevropskog državnog establišmenta ni pomogao Đilasu, jer se nijesu htjeli zamjerati Titu. O tome, već smo viđeli, piše i Aleksa Đilas. ‘’Službeni Zapad nikada nije podržavao Đilasa. Niti su ga posećivale zapadne diplomate niti je pozivan u zapadne ambasade. Diplomata je bilo čak naređeno da izbegavaju da odlaze na mesta gde bi slučajno mogli da ga sretnu. Osim nekoliko retkih izuzetaka, njegovo oslobođenje iz zatvora ili ublažavanje zatvorskog režima nisu zahtevali predsednici, premijeri ili ministri zapadnih zemalja. Đilasa je podržavala zapadna liberalna štampa, obrazovaniji i prosvećeniji deo javnog mnjenja demokratskih zemalja, intelektualci leve demokratske orijentacije, međunarodne i nevladine organizacije. U nekim periodima  podržavali su ga autrijske, britanske, indijske, norveške i švedske social-demokrate, ali gotovo jedino kada su bile u opoziciji, a ne na vlasti, budući da su tada vodile računa prvenstveno o državnim interesima.’’

Zapadu je bilo bitno da se Jugoslavija kao cjelina udaljila od SSSR-a, a Đilas je korišćen isključivo u antikomunističkoj propagandi hladnoratovskog razdoblja.[7] Zato je realno manje vrijedna ''Nova klasa'' bila u centru pažnje, a mnogo manje pravi i dugoročni teorijski, čak i autentičniji i originalniji, samosvojniji, u svakom slučaju argumentovaniji, utemeljeniji i zasnovaniji obračun sa Marksovom mišlju i marksizmom u knjizi ''Nesavršeno društvo''. U ovom smislu Đilas je žrtvovani prorok i vođa ne samo od Tita i komunističkog ondašnjeg jugoslovenskog vrha, već i od SAD-a i Velike Britanije.

No, Đilas je zapravo znao da je žrtvovan od obje strane. Znao je i nije se bunio, tj. nije roptao i žalio se na tu svoju nezavidnu i nezahvalnu sudbinu! Sam je rekao da ništa bitno ne bi, bez obzira na sve, mijenjao u svom  životu! Jer, znao je da se morao pobuniti, ali i da se neće (po)buniti na neadekvatan odgovor i otuđenički odnos praktično svih! prema tom svom temeljnom stvaralačkom, etičkom, moralnom, revolucionarnom, istorijskom, komunističkom, humanističkom, egzistencijalnom, opštečovječanskom, crnogorskom!  ''disidentstvu'', izvan svih formalnih, ustaljenih, uobičajenih, uslužnih, očekivanih, (is)korišćenih, političkih i politikantskih, ideoloških i paraideoloških disidentstava i bilo kakvih drugih istih ili sličnih kategorija, pojmova, fenomena, razloga i načina objašnjavanja i opravdanja istih!

Đilas je znao da ljudske zajednice ne postoje i da ne mogu postojati bez stalnog povremenog žrtvovanja svojih prvaka, proroka i vođa. Ko se usudi na taj put unaprijed mora znati i ukalkulisati cijenu i žrtvu tog i takvog puta! Znao ju je i Đilas! Zato je i postupao sa mirnoćom, apsolutnom uvjerenošću i blagošću, nepokolebljivošću i snagom višega, metafizičkoga, božanskog, kosmičkog, reda i poretka stvari, pojava, procesa i bića, reda koji nije mogao poremetiti više niko i nikada otkada i otkako se Đilas odlučio na – skoro sa bilo čim sličnim ili različitim neuporedivu – toliku i takvu žrtvu! U korijenu njegove pobune i žrtve bila je moralna pobuna, pobuna sa izvorom, dakle, u njegovom urođenom crnogorskom etičkom kapitalu, u njegovoj savjesti (koju bi sigurno izdao da se nije pobunio – njegove su riječi: ''Svak može samo sebe da izda''), u onome što je kod njega bilo, čini se, jedino trajno i konstantno, u savjesti preko koje su, kako je pisao, nesavršenim ljudima jedino i ''relativno dostupni zakoni ljudske egzistencije.'' A đe je savjest, tu je i nada i utjeha, ali i osnova i snaga moralne pobune i upornog, nesalomivog, beskompromisnog istrajavanja, kao i saznanje, kako je pisao Đilas, ''da je bitan uslov života ljudskih zajednica žrtvovanje njihovih proroka i vođa.''

Jedan iz ‘’grupe’’ hrvatskih đilasovaca je u isto vrijeme i tačno i vrlo slikovito i proročki! izrazio žrtvovanje zagovornika i boraca za slobodu mišljenja i razvoj demokratije od strane represivnih birokratskih struktura poslijeratnog socijalističkog sistema u Jugoslaviji: ‘’Možda je Berto Črnja, iz perspektive bivšeg ‘naprijedovca’ napisao najbolji epilog na temu borbe za pluralizam iz 1950-ih godina: ‘Preduvjet za normalno življenje i razvoj jest sloboda mišljenja i izražavanja, eliminacija monopola svake vrste i bilo koje ideje, misli ili stranke. / List u kojem sam radio i kojim se ponosim zastupao je upravo takva stajališta i žalim što nam se zbog toga sudilo. Koliko je ljudi i vrijednih misli ušutkano u ovih pet decenija našeg življenja. Nastala je stoga velika praznina koju teško može popuniti generacija koja za nama stasa. Život ide dalje, zacijelit će rane. No, mnoge bi zamke bile mimoiđene i mnoge zablude napuštene da je bar bilo malo više slobode na našem obzorju’.''[8]

Žrtvovan, onemogućen i prekinut je razvoj u Jugoslaviji ne malog broja slobodnomislećih ljudi polovinom pedesetih godina XX-og vijeka pod optužbom da su ''đilasovci''. Da tako nije bilo, da je tada odlučno krenuo talas demokratizacije, realno je pretpostaviti da se Jugoslavija mogla dalje kretati kao jedna u svemu prosperitetna, demokratska i u nacionalnom smislu ravnopravna zemlja evropskog kvaliteta života. Pod takvim uslovima i okolnostima, veliko je pitanje da li bi se, dakle, Jugoslavija morala raspasti na onako krvav, tragičan i rušilački način sa ogromnim brojem žrtava i materijalnih razaranja kao što je to bilo devedesetih godina XX-og vijeka. U prilog tome govori svakako i Đilasovo pismo Josipu Brozu Titu iz 1967. godine, napisano nakon definitivnog izlaska iz zatvora. U njemu on proročki – nešto više od dvadeset godina unaprijed – naslućuje, predviđa i vidi još jedan ''veliki trenutak naše nacionalne sudbine’, još jedan međaš Jugoslavije, još jedno njeno veliko raskršće (čiji su se obrisi već tada počeli javljati i uobličavati), pokazalo se posljednje, sudbinsko, zarad čega i piše pismo: da bi se onemogućio i spriječio njen nestanak i da ta neumitna i (ne)prekoračljiva godina bude kao i druge njene velike godine-povjesnice, poput 1941. i 1948. kako piše Đilas, dakle, godina koja će  označiti i simbolisati još jednu njenu veliku nacionalnu i svjetsku uspješnu reputaciju. Da bi se to postiglo i dostiglo, trebalo je biti na nivou povjesnog procesa koji se već bio sa Đilasom otpočeo, sa njegovom borbom za dalju demokratizaciju Jugoslavije, koja bi blagotvorno i ljekovito uticala na opstanak i budući razvoj Jugoslavije. Đilas nastupa prema Titu veoma pomirljivo ali i jasno i odlučno, sa velikim poštovanjem prema njegovoj ličnosti, ali i uviđanjem da će biti još veća istorijska figura ako prihvati realnost nužde o jugoslovenskom društvenom mirnom i reformističkom cjelovitom i radikalnom zahvatu iz kojega će zemlja izaći snažna i sposobna da odgovori svim aktuelnim i budućim političkim izazovima, kako unutrašnjim tako i međunarodnim.

Đilas piše pismo Titu i poručuje mu da se ''naše društvo i naša državna zajednica nalaze u ozbiljnom – da ne kažem: sudbonosnom – previranju, a Ti si najodgovornija ličnost u zemlji i još uvek u dovoljnoj moći da bitno, a možda i odlučujuće utičeš na tok događaja... Za svakog iole objektivnog, nezaslepljenog posmatrača očevidno je da Savez komunista više nije, niti može biti partija negdašnjeg tipa – bilo lenjinističkog, bilo staljinističkog... Pravovremeno uviđanje ove istine od ogromnog je –  rekao bih: presudnog – značaja: time bi bili olakšani mirni i legalni prelazi u nove demokratskije oblike…

… Težnje ka većoj samostalnosti republika, koje same po sebi ne biše morale biti štetne, dobijaju vidove slabljenja veza između njih i jačanja gledanja koja Jugoslaviju smatraju privremenom, veštačkom tvorevinom.

… Države i narodi nikad nisu mogli i ne mogu imati istovetne položaje i interese.

… Neverica i bezvoljnost su sveopšta pojava. Njihovi koreni su dublji i davnašnji. Nepodatljivi i neugasivi život rastočio je mnoge stare teorije i dogme, a nove nisu dobile pravo na život. Svakom društvu su, ako neće da zaostane, nužna kao i podizanje proizvodnje – osvežavanja idejama i idealima.[9] Većina starih boraca, koji su kroz odricanja i smrti, proneli ideal slobode, Jugoslavije i socijalizma, premladi su – raznim načinima, a najčešće nepravedno – faktički otstranjeni iz političkog i državnog života. Mlada pokoljenja su presićena frazama, nezadovoljna preživelim oblicima i obezvoljena bezizglednostima. A s još više razloga se intelektualci otuđuju od Saveza komunista – od njegovih gledanja i metoda. Zar i previše ne kazuje činjenica da u Jugoslaviji nema nijednog značajnijeg književnika, umetnika ili mislioca koji na ovaj ili onaj način ne bi bio skeptički ili kritički raspoložen prema datom stanju?

… Na završetku svega što sam dosad izložio, hoću da ukažem – makar ispao i neskroman – i na ideje i kretanja koja se vezuju za moje ime. Prošlo je već trinaest godina otkada sam zbog idejnih razlika otstranjen iz najužeg partijskog i državnog vođstva. Za sve to vreme bio sam izložen pritiscima i diskriminaciji i kao čovek i kao borac i kao pisac, a da ne pominjem da sam isključivo zbog idejnih razlika i moralne nepokornosti držan devet godina u zatvoru. Ali ovo nije mesto, a ni trenutak za pravdanje i žalopojke, a trpljenje me je naučilo da se ne podajem mržnji i kukanju. Treba, međutim, utvrditi očiglednost da je za svakog nepristrasnog posmatrača nepobitno da su uprkos zvaničnim poricanjima i prećutkivanjima, ideje demokratskog socijalizma i ljudske slobode, čiji sam ja jedino bio najviđeniji pobornik, danas i u Savezu komunista i izvan njega, življe i samosvesnije nego što su bile u trenucima njihovog nastajanja. I u ovom slučaju se potvrđuje ono što si i Ti, najpre kao mlad socijalista, a zatim kao komunista i Jugosloven, iskusio: nove ideje nikakve anateme i progoni – nikakva sila nije kadra da uguši. Jer nove ideje nisu proizvod ničije zle volje, nego životnih nužnosti ljudi i naroda i pritisci i zabrane ih čine otpornijim i privlačnijim. Prisiljavanje ljudi i ideja da se skrivaju u podzemlje uvek i svuda je gomilalo i razjarivalo mržnje i negodovanja. Utoliko mudrije mi izgleda izbegavanje sličnih otpora u ovom slučaju, baš zato što se radi o ljudima i idejama čiji ciljevi su mirno i demokratsko reformisanje društva.

Trenuci koje preživljavaju naši narodi do te mere su životno važni da pred njima blede lične sudbine, naklonosti i omraze, a i svake ideološke sheme i granice.“[10]

Vidimo da Đilas u pismu Titu nastupa kao mislilac i državnik, vizionar, prorok i nesumnjivo nadareni i talentovani politički vođa.  Njegovo pismo je zapravo dokaz da se mimo puke ideologije trebaju zahvatiti cjelina društvenog bitka i njegova bit, a to se bez filozofije ne može. U ovom citatu se vidi Đilasova iskrena usmjerenost i iskonska, izvorna, etička, čak romantična i crnogorsko-tradicijsko-čojstveno-slobodarska, pravedna i  nepatvorena revolucionarnost i komunističnost! U težnji i želji da se pomogne svom društvu, svojoj državi i njenim narodima i svim pojedincima-građanima da svi zajedno i svi ponaosob! nađu izlaz iz zamršene i kompleksne ondašnje (a zapravo: svake) jugoslovenske (ne)revolucionarne društvene zbilje.

Zahvaljujući svojoj savjesti, Đilas se i pobunio i pomirio[11] sa neadekvatnim i destruktivnim ''gvozdenim zidom'' odgovora (i u Jugoslaviji i sa obje hladnoratovske strane) na pobunu, tj. sa svima onima koji su realno moguće civilizacijske i opšte društvene plodove i rezultate ove pobune prenebregli i zatomili radi gole ideološke antikomunističke propagande vlasti u tadašnjim zapadno-kapitalističkim, s jedne strane, i radi sopstvenih materijalnih privilegija i golih vlastodržačkih pretenzija komunističke vlasti u tadašnjim socijalističkim državama, s druge strane. I bez obzira na sve kontroverzno u njemu i oko njega, i uprkos tome đe je sve i u čemu je i kako griješio i bio nedosljedan i neobjektivan i činjenično neutemeljen, učinio je i činio, čini se, Đilas koliko je mogao, tj. ono što je bilo do njega, ostalo je, vjerovatno, bilo van njegove kontrole i (njegove) – savjesti. I dakako (njegovih) ideala.[12] U ovom smislu su krajnje simptomatične i riječi Đilasove date kao odgovor na sljedeće pitanje: '' 'Mali zločini čine se iz koristoljublja i navika; veliki zločini dela su vere i ubeđenja. Samo veliki idealisti čine velike zločine bez kajanja; ideali ih oslobađaju griže savesti.' (D. Ćosić: 'Grešnik', str. 21). Gdje su ovdje komunisti? – Slažem se sa Ćosićem – Ćosićeva misao se odnosi i na komuniste.''[13]

Mislim da bi se Đilas – u mogućoj ''konačnoj''  ocjeni svoga burnog i bornog! života – složio i sa Borislavom Pekićem: ''Za mene je oduvek bilo od pretežne važnosti da jedan život na unutrašnjoj teritoriji bude dosledan svom ustrojstvu, nego da ostane veran ravnodušnim činjenicama koje ga najčešće jednostrano, a gotovo uvek pogrešno, komentarišu. Jer dela prestaju da budu naša u trenutku kada ih počinimo, a mi opet stičemo onaj deo nevinosti koji smo u njih utrošili. Neka to, uz osećanje spokojstva, bude moj odgovor.’’[14]

Za Đilasa se može reći ono što je on rekao za Adila Zulfikarpašića: ''Svak određuje, ali i nasleđuje svoju sudbinu... Vidim da ste iz Vaše porodice, iz njene etičnosti ustvari, došli do svojih uverenja, odnosno – porodica je bila bitna komponenta koja je uticala na Vaša politička opredeljenja, najpre da priđete komunizmu kao pokretu koji teži ka apsolutnoj slobodi – a znamo da komunizam nije bio u stanju da je ostvari i niko ne može verovatno da je ostvari, a kasnije da prihvatite liberalizam. To nasleđe je jedna od bitnih crta u Vašoj političkoj i ljudskoj ličnosti. Jer, Vi iz porodice niste mogli izvući ni komunizam ni politički liberalizam, ali ste kroz nasleđenu etičnost povukli neodoljivu težnju ka slobodi, ka pravednosti, ka ljubavi prema ljudima.''[15]

A Crnoj Gori i Crnogorcima, među mnoštvom poruka koje im je upućivao i uputio (sa univerzalnim, sveljudskim, opštečovječanskim značenjima), možda treba izdvojiti ove tri: ''Sebe ne osećam nesrećnim, a niti patnikom ili napaćenim. Svaki put sam birao svoju sudbinu. Nekad pogrešno, ali to su moje greške, samo sebe za njih mogu da krivim. Sujeta i vlastita ‘filozofija’ ne dozvoljavaju mi da vidim ‘velike greške’: tako, na primer, nikad se nisam pokajao što sam bio revolucionar. Kad god mi padne na um da bi to moglo biti greška, postavi mi se pitanje-odgovor: ko je tada bio bolji od nas komunista, zar je u tim uslovima bilo nešto drugo bolje? Svoju sudbinu ne vezujem za sudbinu naroda, mada tom narodu voljno pripadam takav kakav jesam – niti ja mogu bez njega, niti on može da se otarasi mene, ukoliko sam uradio nešto trajnije. Narod doživljava nesreće, ali u svom trajanju nije ni srećan ni nesrećan: Šveđani, bez sumnje, žive udobnije i spokojnije, ali im se manje događa nego nama. Hoću reći, svaki narod ima svoju sudbinu, svoja svojstva, ni bolja ni gora od drugih, nego drukčija, jer su drukčiji u drukčijim uslovima, u koje treba uračunati i prošlost, i konkretne okolnosti, i karakter, i duhovno stvaralaštvo itd.’’[16]; ''Zavičaj i postojbina uđu u svaku ličnost i ona se toga ne može osloboditi, kao što ne može da bira oca i majku. Oni urastaju u njegovu ličnost, svejedno da li je ona toga svestna i koliko je svestna – verovatno u ličnost uđu ne samo preko svesti i saznanja, nego preko celog egzistiranja, rada, trajanja u vremenu, zajedništva... Crnu Goru, sa svim protivrečjima, a ona je puna protivrečja, osećam stalno u sebi.''; ''Narod koji dopusti razaranje etičkih normi, razara svest o svojoj budućnosti i svom mestu među narodima.''[17]

Možda se sav smisao, sva enigma i svo protivurječje Đilasovog života i djela može ponajbolje – u granicama ljudskih ontoloških mogućnosti! – ispitati, približiti mu se, dokučiti ga, objasniti, shvatiti, razumjeti i saosjećati pomoću sljedećeg proznog iskaza Borislava Pekića – tim prije kada se zna Đilasov stav da su ''po svom skrivenom smislu'' mitovi ''sažete realnosti i istine''[18]: ''Noemis se zbunjen vrati na veslačko mjesto i tajnom razgovoru s Hironom, koji kao da je sada imao više vremena za njega i Argo nego za traženje ulaza u Had i Prometeja što ga je tamo, kljuvan od orlušine, nestrpljivo čekao. Na pitanje u kojoj je od one dve različite priče o Mopsu istina, u onoj dok je božnik bio ili onoj kad bezbožnik posta, Hiron reče – u obema. Ali, pošto je logički nemoguće da u obe bude jednovremeno, najpre beše u prvoj, potom u drugoj. I oba puta sasvim – istinita. Dok Mops heroj beše, i prošlost mu je bila herojska, što je prirodno i nužno, jer, u protivnom, da je bezbožnička, ili čak samo obična, kako bi heroj bio? Kad prestade heroj biti, morala je s njim i prošlost mu prestati da bude herojska, jer bi neprirodno i nemoguće bilo da jedan neheroj herojsku prošlost ima. Tada bi on bio heroj, a ne bezbožnik. A pošto je bezbožnik, ne može heroj biti, ni kao neheroj herojsku prošlost posedovati. No ovo načelo važi jedino u višim sferama života, među sinovima Bogova i njihovim ljudskim Izabranicima, herojima, gde vreme ne postoji, gde su prošlost, sadašnjost i budućnost jedno, pa ako se sadašnjost, kao u Mopsovom slučaju, menja, menja mu se jednodobno i prošlost. Kod smrtnika, gde vreme postoji i životom vlada, prošlost  je neizmenljiva i neuništiva, pa pošto se ništa menjati ne može, smrtnici ne mogu očekivati da im išta od te prošlosti oprošteno bude, te su stoga prema njima, kad do odmazde za nju dođe, heroji nemilosrdni, ne iz omraze, već pravde radi.''[19]

Na kraju, treba reći da je Milovan Đilas pokušao i da nije uspio, njegova misao nije postala stvarnost unutar Jugoslavije u okviru koje je i imala ambiciju da se realizuje zarad njenog i svih njenih građana dobra, opstanka i daljeg prosperiteta i napretka, nije zapravo ni dobila šansu da pokuša napraviti pozitivan otklon od slobodno se može reći strukturalne i temeljne greške i ograničavajuće osnove ideologije na kojoj je počivala. Pobjeda Đilasa što se tiče ostvarenja njegovog proroštva da marksistički, komunistički socijalizam, takav kakav je i bio i ostao, nema nikakve mogućnosti da preživi i bude                                 produktivna misao i praksa savremenog čovječanstva – Pirova je pobjeda! Ostala je uspomena na jednu žrtvu, ali i misao koja – ako ne u cjelini a ono barem u jednom njenom dijelu – i danas inspiriše i pobuđuje ne samo na razmišljanje i nove ideje, već i na potrebu oživotvorenja i praktičnog ostvarivanja demokratskih i ljudskih prava. Kao jedan od proroka, Đilas je još jednom ''razgorjeo staru nadu''.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        Meša Selimović kaže: ''Ako proroci razočaraju, snovi tamne. Proroci treba da umru prije  nego što išta ostvare. Dovoljno je to što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razočarava... Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda. Sačuvaće se u ljudima dirljiva uspomena na žrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I začudo, to je najljepše od svega što čovjek može da učini: da pokuša i da ne uspije.''[20] 

To je Milovan Đilas.[21]