Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (3)

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović 

 

SJAJ  MEMORIJSKIH SLIKA

„MALE“ I OSNOVNE ŠKOLE

Rijeka Crnojevića  kao simbioza bogate istorije, renesansne kulture, urbane dinamike, magične prirode, te istočnik viteštva,  slobode i ljdske dobrote,  sublimira, simbolizira i identificira moje đetinjstvo i mladost, uspomene na divna druženja, bogate  subotnje pazare koji su bili stjecište  trgovaca iz cijele Crne Gore, a bogami, i mjesto ciljanih momačko – đevojačkih susreta i sastajališta, pri čemu se koristio sav šarm i zavodnički momački dar za osvajanje srca svoje odabranice. Zorno šetajući riječkom pjacom, sa mjerom doćerane đevojke su, tobože, pokušavale da sakriju interesovanje za „nasrtljive“ momačke poglede, a momci, opet, da uhvate njihov stidni pogled koji bi mogao biti nagovještaj neke nove ljubavne romanse. Ovi stidni pogledi su često prerastali u neraskidive i sretne ljubavi koje su završavale uglavama ili vjeridbama u riječkom hotelu „Obod“.  I samo on „zna“ koliko je puta ovakve goste gostio i tim svečanim trenucima domaćin bio.

To je Rijeka mojih dana provedenih u „maloj školi“ (vrtiću) koja se nalazila na jednom uzvišenju zvanom Pavion – nekadašnjem vidikovcu kralja Nikole (do kojeg se dolazilo kroz  istočni dio Rijeke - Palac,  pored nekadašnjeg śedišta riječke Opštine, pretvorene u stambeni prostor, bivšeg Dvorca kralja Nikole i čitaonice – čijim se preseljenjem taj prostor  ustupa omladini, koja u njemu otvara Omladinski klub), đe su se riječka đeca po prvi put susrijetala sa organizovanim grupnim boravkom i „nastavom“; sa mnoštvom raznovrsnih igračaka koje su maštu razbuktavale; sa predivnim poljanama i šumarcima ispod nje, đe su mali školarci tražili i pronalazili posebno „vajan“ kamen, jasenovo glatko blizu korijena iskrivljeno drvo, panj neobičnog oblika ..., na kojim se moglo „udobno“, kao na pravom śedištu, śesti i dočarati vožnja auta, motora, ili aviona, čime je njihov svijet iz mašte, novom maštom obogaćivan, a đečačka sklonost iskazivana uživljavanjem u ulozi motorciklista, automobilista, ili pak pilota; sa novim drugaricama - đevojčicama, sasvim drugačijih, mnogo zrelijih, realnijih i korisnijih interesovanja, koja su se ogledala u pravljenju vijenaca, ogrlica, ili narukvica od poljskog cvijeća, dok su u igri sa lutkama – oblačeći, presvlačeći i „uspavljujući“ ih, već tada razvijale neki majčinski odnos i odgovornost; sa dvije sjajne učiteljice koje su roditeljskom  toplinom, prisnošću i brižnošću činile da nam boravak bude ugodan, zabavan, interesantan, a uz to svom svojom posvećenošću i vaspitnom umješnošću spremale nas za „pravu“ školu.

Jedna od najjasnijih, najsvjetlijih i najočuvanijih slika, koja se, u  „prelistavanju albuma“ mojih  nezaboravnih uspomena, neizostavno pojavljuje, je ona iz perioda osmogodišnjeg pohađanja Osnovne škole „Boro Vukmirović“ (dobila ime po narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, koji je u aprilu 1943. godine, od strane njemačkih fašističkih zavojevača, strijeljan u zagrljaju sa narodnim herojom Ramizom Sadiku, a taj njihov smrtni zagrljaj  postao simbol bratstva, jedinstva i zajedništva ondašnje socijalističke Jugoslavije), đe je moja obrazovna putanja započela i ličnost izgrađivana. Svjesni obrazovnih potreba (Rijeke i cjele Nahije), a pridržavajući se važećih urbanističko-arhitektonskih standara, tadašnji graditelji i odluka donositelji, školsku  zgradu „smještaju“ na jednoj zaravni, iznad puta, na samom izlazu iz Rijeke prema Cetinju,  do koje se, od ceste, uspinju strme i dugačke stepenice i stapaju  sa prostranim, nekoliko metara širokim, betonskim školskim krugom namijenjenim za veliki odmor i školske sportske aktivnosti, koji se, kao i stepenišni prilaz, pruža duž cijele školske zgrade. Od njega se sa nekoliko stepenica ulazi u prizemlje školske zgrade sa četiri učionice  razdvojene uskim hodnikom, dok se u dvije na spratu, između kojih je bila direktorova kancelarija, kao i zbornica,  kuhinja i prostrani hodnik,  ulazi sa suprotne, śeverne strane, betonskim mostićem koji  povezuje ulazna vrata sa školskom stazom izgrađenom u podnožju brda Kostadina. Taj unutar školski i dvorišni prostor pružao je đacima potreban komfor, a nastvnom osoblju dovoljno prostora za kvalitetnu realizaciju nastavnih i vannastavnih sadržaja.

Susret sa školom – na javi ili u śećanjima, oživi slike učionica punih đaka i njihovih nestašluka, raznih događanja i školskih sportskih nadmetanja, te divnih učitelja i nastavnika, koji nijesu bili samo vrsni predavači, već i nenadmašni vaspitači i naši životni usmjerivači. Ipak, najupečatljivija je slika velikog odmora i improvizovane kuhinje ispred koje su se stvarale neopisive gužve i guranje kako bi se „ugrabio“ sendvič napravljen od kraja štruca hleba, koji je bio veći i „ukusniji“ od onog iz sredine štruca. Tada je u školi učilo više od 450 učenika iz cijele Riječke nahije. Što  zbog nemogućnosti smještanja svih osam razreda u prvu smjenu, što zbog brojnosti učenika u pojedinim razredima, nastava se odvijala u dvije smjene. Prvijenstvo u prvoj smjeni imali su „đaci pješaci“ - sa seoskog područja, a  druga je bila „rezervisana“ za riječke osnovce. Danas jedva da broji dvadesetak đaka i svake godine ih je sve manje. Nema više ni punih učionica, ni masovnog velikog odmora i glasnog učeničkog žagora, ni međuodjeljenskih sportskih nadmetanja, niti gužvi za užinu u đačkoj kuhinji,   koja je kod tadašnjih osnovaca, u skladu sa tadašnjim socijalističkim sistemom vrijednosti, stvarala sliku socijalne pravednosti i jednakosti, te bila brana ośećaju niže vrijednosti.

                                                                                           (Nastaviće se)


Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.