Škrinja

Goran Sekulović

Slavko ili ’’Padaj silo i nepravdo’’

Jul 30, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

Recenzija za knjigu Slavka Mandića ’’AKADEMICI I CRKVENI MIŠI- Mantijaški jataci''

Moram na samom početku istaći da sam napisao recenziju za jednu knjigu koja je bila potpuno nepotrebna. Dakako, mislim na recenziju i moju ulogu kao njenog autora. Jer, Slavko Mandić je rekao u ovoj knjizi – s v e. Baš s v e – ’’bilježeći'', kako piše, ''nepočinstva zajahanog klerofašizma.'' Za koja smo mislili, valjda, da su odavno daleko od ili iza nas. Ili, ipak, nijesmo mislili?! U svakom slučaju, da bismo ''riješili'' ovu dilemu, jasno je da nijesmo zapravo ozbiljno i sistemski (dakle, sa stanovišta države, jer o tome je ovđe riječ!) mislili o onome čemu je Slavko posvetio ovu knjigu, i ne samo ovu naravno. Ovo ''naravno'' je pohvalno dakako za Slavka, ali nije za naše društvo svakako. Da nije tako, da nema potrebe za ovakvim i sličnim knjigama i tekstovima, Slavko bi bio među najsrećnijima i olako bi se odrekao ''uspjeha'' i ''luksuza'' svoga pisanja i na toj osnovi društvenog angažmana, u čijim osnovama je ljudsko dostojanstvo i patriotizam, o čiji je zid Slavko mislio da će se brzo razbiti ovaj naš, kako on kaže, kaštig. No, ''načekah se'', konstatuje Slavko. I naravno, još čeka, i ne samo zbog toga što ljudskom napretku nikad nema kraja i što vazda ima posla za rabotu i rabotnike dobra i  plemenitosti, solidarnosti i čovjekoljublja, istine i poštenja, hrabrosti i čojstva. Ne, nije to u pitanju. To uvijek ide uz istinski novinarski angažman i etički profesionalizam. Drugo je u pitanju. Naime, to što  ''nepočinstva zajahanog klerofašizma'' još nijesu završena i zaustavljena u našoj zemlji. A i kako će biti završena kada je potpredsjednik ranije, tzv. ''apostolske'' Vlade sada postao predsjednik nove, tzv. ''manjinske'' Vlade. A znamo što su radili oni prije, dakle, ''aspostoli'' i što je radio tada drugi među njima po rangu i primatu. Između ostalog, hvalio se i danas se isto hvali da je on ''uspješno'' odradio sve ono što je trebalo odraditi 4. i 5. septembra 2021.g. A znamo što je i kako je uradio. Pa da je samo bio barem jedan i to mali ili pak manji dio ''Vrhovnog štaba'' zna se čega, velikosrpstva je li, koji je sve ono na Cetinju režirao, pa bi bilo mnogo ili pak dovoljno da zbog toga odgovara i da se procesuira. A on neće tako ''malu'' odgovornost iliti za taj dio ''hvalu'' i ''slavu'', dakle, ne, hoće najveću ''diku'' i ''pohvalu'', veliku, najvišu ''slavu'' za ono za što etički čovjek zna da se treba (za)stiđeti. No, mozaik se i dalje slaže, i prije dolaska URE i njegovog lidera na vlast, i tokom (pripreme) vlasti i evo sad u procesu apsolutne, ili barem joj se teži, vlasti, tj. najpreciznije – vlasti apsolutno podaničke, snishodljive, kapitulantske, inferiorne, poltronske i potpuno  kupljene i zavisne od velikosrpskog imperijalnog klerofašizma. Slavko je tu i ništa neće promaći njegovom pravednom, sveobjektivnom, pronicljivom – ljudskim dostojanstvom i patriotizmom dakako pregniranom –  analitičkom novinarskom i publicističkom peru, oku i uhu.

Slavko strasno i predano traga za Istinom, a ona bi trebalo da bude osnovni kriterijum za razdiobu u podjeli tekstova koji imaju ambiciju da se proglase novinarskim. Istina danas, međutim, nema mnogo poklonika kod onih koji određuju karakter i tokove, oblik i sadržaj medijskih uradaka i proizvoda. I to ne samo kod otvorenih neprijatelja i (vele)izdajnika Crne Gore, već i kod ne malog broja onih koji su gospodarili i učestvovali u ranijoj dugogodišnjoj DPS i SDP/SD vlasti. Jer, kako reče Slavko:  ''Za ono što su nam radili, sami smo krivi!'' i ''Da nas ima, njih ovakvih ne bi bilo!’’. Zato Slavko nailazi na velike probleme. Ali ne odustaje i neće odustati, jer ako bi to učinio, izdao bi sebe i svoju novinarsku profesiju, sav višedecenijski pošteni rad bi time bio poništen, a to znači zapravo prošla vremena umnogome uređena i koja po pitanjima novinarske etike kao da su bila, a i jesu, obavezna i vrlo dobra i kvalitetna škola u kojoj se Slavko edukovao i obrazovao, stasavao i pripremao za ovo savremeno zlo u našem regonu koje nas je zahvatilo već preko tri decenije i nikako da nas napusti. Zahvaljući minulom radu, dosljednom i dobročiniteljskom, Slavko može i u ovom tekućem radu i ’’ratu’’ (nadati se da će se ovoga puta zaustaviti samo na verbalnom nivou!) da bude ne samo na pravoj strani već da na njoj bude od izuzetne profesionalne i društvene, državne i nacionalno-građanske, kulturne i civilizacijske pomoći i učinkovitosti, kao malo ko, zaista, na prostoru Crne Gore pa i šire. U tome su njegova vidna uloga i javni angažman nesumnjivi i od izuzetne dragocjenosti za naše društvo. U ovom smislu Slavko je od najtvrđe i najjače sorte ljudi, nepokolebljiv u svojim stavovima i pogledima, hrabrosti da i pored velikih rizika oni budu javno saopšteni, bez obzira, dakle, na bilo koje i kakve okolnosti. Ko što reče Njegoš:  ''Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al' zube polomi!’’ To je Slavko. U jednoj kolumni sam poistovjetio Crnogorski identitet – pišem ovđe C velikim slovom, jer nije u pitanju samo uži, etnički i nacionalni crnogorski identitet, već sveukupni crnogorski državni i multinacionalni, građanski, multivjerski i multikulturalni sveidentitet Crne Gore, ako se tako može reći, a može i mora!? – sa ovim Njegoševim stihom. Slobodno se može Crnogorski identitet nazvati i Slavkovim imenom, po svim njegovim parametrima: izvornim slobodarskim i pravdoljubivim, ekumenskim i kosmopolitskim principima, slobodi iskazivanja, prepoznatljivim nacionalnim i opšteljudskim njegovim amblemskim karakterom, istrajnom i nepokolebljivom odlučnošću da se svoja autentičnost, svoje bivstvo i svoje ’’JA’’, sačuvaju do kraja i nikada ne dozvole da budu skrajnuti u stranu zarad nekih tzv. ’’viših ciljeva’’ ili zbog nužnosti, neminovnosti čak ili pak više sile, odbačeni na margine. Moć i sila na Slavka nemaju nikakav učinak, naprotiv, mogu samo da ga još više i jače podstaknu i inspirišu da svoje kritičko pero i svoj kritički duh pooštri i zaoštri – ako se to uopšte i može i treba raditi, jer Slavko je ko ’’zapeta puška’’ vazda spreman za svoj, kad je on u pitanju, slobodno možemo reći sveti poziv! – do pucanja ne njegove pisaljke već stvarnosnog fenomena o kome Slavko piše, koji se na taj način potpuno razgolićuje i osvjetljava pred sudom javnosti. ’’Padaj silo i nepravdo’’ – hrvatska i jugoslovenska revolucionarna pjesma koju je pod naslovom ’’Slobodarka’’ prije Prvog svjetskog rata napisao političar Josip Smodlaka – je u urođenom genetskom kodu Slavkovom. ''Padaj silo i nepravdo,/Narod ti je sudit zvan./Bjež’te od nas noćne tmine,/Svanuo je i naš dan.//Pravo naše ugrabljeno,/Amo natrag dajte nam,/Ne date li, ne molimo,/Uzet će ga narod sam.’’

Slavko uočava sa orlovski preciznim vidom – koji nije samo izraz jednog čula, već njegovog ukupnog bića – dakle, svevidećim pravedničkim gnjevom sve što odudara od interesa njegove domovine i crnogorskog građanskog, uljuđenog i sekularnog društva, od interesa svakog ’’običnog’’ pojedinca-građanina Crne Gore, jednom riječju normalnosti i zdravog razuma od svakodnevice do visoke (uglavnom vrlo niske!) politike, imenujući ga takođe precizno i otvoreno, bez eufemizama i nejasnoća, te ga potom ’’odstranjujući’’ kao sa najpreciznijim hirurškim skalpelom iz tokova života ove zemlje i države, đe mu i nije mjesto, a ’’odnoseći’’ i ’’premještajući’’ ga đe ’’mu i jeste mjesto, u nigdinu, ili što bi se reklo u ’’ropotarnicu istorije’’, odnosno na istorijsko đubrište.

Imajući u vidu ne samo ovu već i druge knjige i ukupni javni, profesionalni, novinarski i publicistički kritički, istinoljubivi i pravdoljubivi angažman Slavkov, nametnulo mi se njegovo poređenje sa Tarasom Ševčenkom, ocem ukrajinskog nacionalnog, ne samo književnog, već i filozofskog, i mnogo kojeg drugog, svjetonazora, bića, habitusa i osjećanja iz prve polovine XIX-og vijeka i dosljednog i beskompromisnog borca za ravnopravnost, slobodu i nezavisnost svih slovenskih naroda i kritičara ruskog carskog imperijalnog ugnjetavanja ukrajinske posebnosti. U mnogo čemu je Ševčenko inače sličan i blizak Njegošu, a najviše po tome što i jednog i drugog Ukrajinci i Crnogorci vjekovima znaju napamet i doživljavaju njihovu poeziju kao svoju vlastitu, najintimniju, ne, dakle, kao stihove nekog pjesnika izvan njih samih, već kao nekog ko ispisuje njihovu ličnu, porodičnu, državnu, kolektivnu, nacionalnu, društvenu i istorijsku dramu. Da kažemo i da su Ševčenkovi prijatelji ispunili posljednju Ševčenkovu želju, izraženu u pesmi „Zavet“ (ukr. Zapovіt) i preneli njegove posmrtne ostatke u Ukrajinu. Sahranjen je konačno na Monaškoj gori (ukr. Černeča gora, koja je za Ukrajince ono što je Lovćen za Crnogorce), jednom brdu iznad Dnjepra nedaleko od Kanjiva. Iznad njegovog groba podignut je veliki spomenik koji je mesto neprestanog hodočašća na njegov grob, a dani njegovog rođenja i smrti (9. i 10. mart) postali su dani nacionalnog okupljanja svih Ukrajinaca  u celom svetu. Neće biti na odmet da se i ovđe čuje Ševčenkova pjesma ’’Zavjet’’ (’’Zapovіt’’), posebno zbog brutalne agresije Rsuije na Ukrajinu i vjekovnog osporavanja crnogorske i ukrajinske nacije. ’’Kad umrem, učinite mi/Da me grudi prime,/Naše lijepe stepe/Divne Ukrajine./Da puteve moćnog Dnjepra/I vidim i čujem,/Niz široke pole polja/Kako bučno huje./Kad pline iz Ukrajine/U duboko more/Krv dušmanska… ostaviću/I polja i gore –/Da izletim i doletim/Do samoga Boga/Da se molim… a do toga/Ne poznajem Boga./Učinite, pa skinite/Okove svom rodu./I dušmanskom kletom krvlju/Zalijte slobodu./Pa u domu mnogoljudnom,/Slobodnom i novom,/Spomenite tad i mene/Dobrim, tihim slovom.’’

Da se malo pohvalim kako sam dobro sročio naslov jedne ranije kolumne: Slavko po Njegoševski! Tek pišući sada ovaj tekst stekoh presudno opravdanje, dokaz i potvrdu, znanje i samosvijest, naknadno!, da je upoređenje sa Njegoševskom borbom neprestanom imalo smisla ne zbog Slavka (jer, ako je iko to među nama zaslužio to je naravno on, i zbog pređašnjeg, minulog, i zbog sadašnjeg, tekućeg rada!), već zbog ’’konačnog’’ negativnog odgovora na pitanje-dilemu da li sam u svom prejakom ‘’egu’’, potezajući za Njegoša, malo ili malo više precijenio naš – a time i sopstveni, i svjesni i nesvjesni agon dokazivanja i potvrđivanja kojega svi dakako imamo – kolumnistički, publicistički žanr spisateljskog poziva! Da stignemo do tog odgovora nam je opet pomogao dakako Slavko! A Ševčenko je bio i slikar, pa eto i tu još jednog biografskog zajedničkog detalja! Ševčenkova knjiga pjesama ‘’Kobzar’’ poslužila je kasnije da to bude i Ševčenkov nadimak. Kobzar je zapravo staro ime za ukrajinskog slijepog epskog pjesnika koji je pjevao po cijeloj zemlji ukrajinske narodne dume, ukrajinske narodne pjesme, ukrajinski narodni život. Tako je kobzar putujuću kroz cijelu zemlju prenosio i donosio istinu, dobro i pravdu do svakog ugnjetenog i obezvrijeđenog, siromašnog i marginalizovanog ukrajinskog seljaka i Ukrajinca uopšte. (Ne treba zaboraviti da se Ševčenko rodio kao rob, kmet. Godina Ševčenkove smrti podudarila se sa godinom zvaničnog ukidanja kmetstva, što se u narodu shvatilo kao blagodat koju je pisac ostvario svojim mučeničkim životom.)  A što drugo radi Slavko do ono što je ukrajinski kobzar radio u svoje doba: na moderan način, elektronskim portalima i komunikacijama ovog doba ‘’putuje’’ po cijeloj Crnoj Gori i širi i prosvjetljuje i prosvjećuje javni prostor i sve nas pojedinačno.

Ševčenko je još prije dva vijeka boreći se protiv carskog ruskog samodržavlja i nacionalnog i socijalnog ugnjetavanja ukrajinskog naroda na neki način predvidio ‘’borbu neprestanu’’ Ukrajinaca za slobodu sve do današnjih dana, kao što je uostalom i Njegoš upravo tom vječnom sintagmom i onom koja poručuje ‘’neka bude što biti ne može’’ dao vječni zadatak Crnoj Gori i svakom njenom  građaninu, dakle, Crnogorcu i u nacionalnom i u građanskom i u državnom smislu da nikada ne prihvati i ne pristane na predaju svoje nacionalne i državne domaje i otadžbine. I toga se Slavko drži kao osnovne maksime svog pisanja i javnog djelovanja i po tome mu basta da se razgovara o njegovom mjestu u javnom crnogorskom prostoru u kontekstu spominjanja i Njegoša i Ševčenka!

A da je taj kontekst itekako savremenog i aktuelnog karaktera, osim onog njegovog pozitivno-vječnog biljega o srodnosti i razumijevanju dva slovenska naroda, Ukrajinaca i Crnogoraca, pobrinuo se i zloduh SPC-a u liku Mitropolita Mićovića i njegove izjave da je ’’Crna Gora projektovana da bude Mala Ukrajina’’. Pošto je Ukrajina kao ‘’velika Ukrajina’’ prošla i prolazi vidimo kako od strane agresorske Rusije, tako treba da se postupa – naravno u ‘’malom’’, tj. ‘’manjem’’ obimu te agresije jer je riječ ipak o ‘’maloj Ukrajini’’, tj. maloj Crnoj Gori – ‘’preventivno’’ dakako i u našoj zemlji, da bi se spriječio njen, tj. naš ‘’nacizam’’, kao što se ruskom agresijom navodno ‘’sprječava’’ ukrajinski ‘’nacizam’’. A koliko će tu biti potrebno, tj. dovoljno sile i oružja, dakle,  svakako ‘’preventivnog’’ i ‘’potencijalno odbrambenog rata’’ i ubojnih sredstava – nikako ne nekog drugog, tj. u neke druge osvajačke ne daj bože ciljeve, već isključivo u ime vidimo ‘’preventivnih’’ ciljeva, dakle, ‘’pravednih’’, ‘’kosmopolitskih’’, ‘’bratskih’’, etc.! osjećanja i zanosa (baš ‘’zanosa’’, i to bukvalno nažalost!?), naime  da se zaustavi i taj naš crnogorski, mada jeli mali, baš mali, ali, ipak,  ‘’nacizam’’ i ‘’separatizam’’, ‘’nacionalizam’’ i ‘’šovinizam’’, a sve zarad ‘’dobra’’, ‘’mira’’, ‘’stabilnosti’’, ‘’harmonije’’, ‘’budućnosti’’ i ‘’prosperiteta’’ svih na ovim prostorima – to će ‘’eksperti’’ i ‘’apostoli’’ (ako su još u funkciji, a jesu u nekoj sigurno!) pokazati, na svojoj ‘’apotekarskoj’’ velikosrpskoj i velikoruskoj mitskoj bezvremenskoj, vanvremenskoj i protivvremenskoj vagi!?

Jedno je sigurno, da možemo biti itekako srećni što smo mala zemlja i mali narod (‘’narodić’’ reče jednom Isidora Sekulić, pa bez obzira što je i nas svrstavala u ‘’srpstvo’’ ipak nam je priznavala tri velike stvari i autentične vrijednosti:  Njegoša, čojstvo i slobodu!?), pa možemo računati da sila i neće biti neka posebno potrebna da bi se stvar ‘’sredila’’ i za vjek-vjekova se ‘’oslobodili nacizma‘’ i svih drugih ‘’domaćih’’ izama, osobito ne onakva i ovakva kakva je sada na djelu u Ukrajini. To nam se sa ovom ‘’ljubaznom’’ sintagmom (i utješnom dakako!?) o ‘’Maloj Ukrajini’’ velikodušno i srdačno poručuje od strane vrha Srpske crkve i velikodostojnika srpskog i ruskog sveta.

U ovoj knjizi, tj. u ne malom broju svojih kolumna pohranjenih u njoj, Slavko je vrlo dobro postavio ’’nišanske sprave’’ za jednu osobitu sferu javnosti i društvenog duha – naučnu i umjetničku, i još preciznije akademsku, i najpreciznije, njihovu krem a la krem elitu, akademski vrh akademske, univerzitetske i naučno-umjetničke zajednice: dakle, akademija nauka i umjetnosti. Nije morao i trebao nažalost mnogo da luta, traži i da se dośećuje: tik ispred sebe, tj. ispred nas je imao i ima primjer Crnogorske akademije nauka i umjetnosti kao sva je prilika neiscrpnog kaleidoskopa sve novih i novih priloga ’’istorijskog beščašća’’, kao, dakle, idealan predmet/objekt/sadržaj za Slavkov objektivni subjekt ili subjektivni objektiv njegovog istraživačko-novinarskog nerva. Slavko je sinonim slobode pa sam se evo i ja malo razbaškario u njoj i s njom da se malo p(r)oigram, pa, dakle, i sa rizikom (ne)potrebnog viška, sa ’’visokoparnom’’ u ovom slučaju, meni domicilnom, filozofskom terminologijom, koju naravno treba svuđe đe se može demistifikovati: da, đe se može, jer Ivan Foht jednom reče da teorija odraza nije (samo) subjektivni odraz objektivnog svijeta, već i objektivan odraz subjektivnog svijeta, a Gajo Petrović da je bitak bitak, a krava krava.

No, u našoj, tj. u njihovoj CANU nema ni vremena ni prostora bar za neke ovakve ili pak slične ’’stupidnosti’’ ili pak ’’upitnosti’’ (zavisi kako ko gleda, jer inače jedna od definicija fikozofije je da svako ima filozofiju onakvu kakav je ko čovjek). Stvaralačkih upitnosti nažalost već odavno u toj instituciji nema, ali besmislenih stupidnosti još i te kako! Počev od predśedavanja jednog od akademika CANU sa Žirijem za dodjelu Miroslavljevog Jevanđelja otvorenom negatoru svega crnogorskog nacionalnog i građanskog, multikulturalnog, multivjerskog i civilizacijskog i propagatoru najotvorenijemg i najagresivnijemg velikosrpskog asimilatorskog i imperijalnog projekta, do pośete delegacije CANU na najvišem nivou rektoru i upravi Državnog univerziteta Crne Gore, dakle, na čijem je čelu čovjek koji otvoreno i javno nudi i uči vlast jedne strane države na koga treba da se osloni u ’’njegovoj’’ (da je njegova ovako ne bi, sigurno je, postupao) i našoj zemlji da bi je što lakše podjarmili, podvlastili i asimilovali!? Slavko je sve ove stupidnosti izvanredno ’’obradio’’ i ’’odradio’’, i kolumne tim povodom su, ili bi bar trebale biti, neizostavno štivo za sve naše građane kojima je Crna Gora ono što je Josip Broz Tito govorio da treba čuvati kao źenicu oka svoga. Sjajno je uočio Slavko taj bestijarum i taj ništarobni nitkovluk pośećivanja i saradnje među onima kojima je na ’’brigu’’ data ova država u najboljem njenom (trebalo bi da je tako) vidu, jer što je nauka, kultura i umjetnost bez upravo jedna, u ovom konkretnom slučaju naša jedna jedina, rođena, domovina, otadžbina, zemlja, viđena najplemenitijim, najstvaralačkijim, najbezinteresnijim i najljudskijim duhovnim očima, a oni subjektivno ili objektivno, sasvim otvoreno ili pak tajno i sa srcem svakako, rade za interese tuđe države i tuđe imperijalne vlasti. Svako ko ćuti na nepočinstva i prljave rabote upućenih njihovoj zemlji, mora se u krajnjem uzeti da to jedino znači i može značiti da se solidariše sa njima i da ima isto takvo mišljenje. Jer, u ovim slučajevima, nije riječ dakako o privatnim mišljenjima, već o ljudima koji stoje na čelu najviših naučnih, umjetničkih, obrazovnih i kulturnih institucija Crne Gore.

I tako, kad iz Slavkovih tekstova vidimo da svi ti oci iz hramova naše nauke, kulture i umjetnosti, nimalo ne biraju društvo na čiji će se poziv odazvati ili koje će pozvati, već odmah sa smjenom vlasti (bez obzira na njen karakter, a u ovom slučaju on je krajnje i ogoljeno klerofašistički), hrle i hitaju novom dobrostojećem meceni, naviknuti da muzu ogromne pare za džabaluk ili što je mnogo češće i žešće, tj. opasnije i pogubnije, za antidržavno i antigrađansko, antinacionalno i anticrnogorsko djelovanje i aktivnosti i to s takvih nivoa i iz takvih institucija, spremni da klimaju glavom svim novim i sve novijim i ’’svježijim’’narodnim ’’usrećiteljima’’ i donosiocima ’’konačne slobode’’ i ’’pravde’’ svima – jasno je da se mora i te kako voditi računa da se tim ljudima, koji su se pokazali na djelu u pravom (ne)vremenu, mora odlučno i odśečno reći što mislimo o takvom njihovom ponašanju, načinu mišljenja i ophođenja prema državnim, građanskim, nacionalnim i društvenim pitanjima i baš prema odsudnim pitanjima upravo onih sfera na čijem čelu nažalost formalno stoje: nauke, umjetnosti, kulture i obrazovanja. Neće biti baš da je naša budućnost, budućnost novih naraštaja upravo takav kadrovski (čitaj: moralno-etički, obrazovno-kulturološki, istorijsko-društveni, nacionalno-državni i civilizacijsko-humanistički) raspored snaga i takva praksa kakvu ovi samop(r)ozvani i samoproklamovani gurui ’’crnogorskog’’ napretka pokazuju. Jer, jedna stara vlast je pala poslije više decenija, s mnogo razloga doduše, ali je došla jedna nesumnjivo još gora, a da te ličnosti iz vrha onih sfera koje bi trebale biti najsenzibilnije u praćenju društvenih tokova i napretka, ničim nijesu reagovali, kao da se maltene ne dešava ništa i kao da su samo oni tu da sve to isprate ’’dostojanstveno’’ sa visokoparnim  riječima koje ama baš ništa i nikome niti znače niti su mogli i mogu ikada ikome nešto i značiti. E, u njihovom ogoljavanju i kritici je Slavko nenadmašan i neprevaziđen.

A žali bože u našem slučaju naravno izgubljenog i zalutalog emancipatorskog, kulturološkog i civilizacijskog potencijala koji bi trebalo da imaju akademije nauka i akademici. Kod Mopasana ima jedna priča, zove se ’’Olupine’’ (tim pojmom se može obuhvatiti i imenovati stanje svih crnogorskih državnih i nacionalnih institucija čiji zadatak bi trebao biti briga o crnogorskom identitetu u kulturi, nauci i prosvjeti!), u kojoj stoji da slavne ličnosti nekadašnje Francuske jedino ’’drhte samo od jedne vrste ljudi: od akademika...’’ Prema svakom akademiku se ośeća ogromno strahopoštovanje, jer, Francuska je to, i svaki akademik je u njoj ’’zvanično veliki čovjek’’, slavniji i od svake slavne ličnosti, jer intrigira da se ’’ljudi pitaju: ’Šta je uradio? Ko je on?’’’ Toliko puno ova zemlja i svaki njen građanin poštuje akademike, jer zna da je sigurno u nečemu konkretnom njegov doprinos Francuskoj ogroman i nemjerljiv, a samim tim i svakom od njih i svima njima, jer doživljavaju svoju zemlju  jedinom domovinom i otadžbinom. Kod nas je sasvim obrnut slučaj, mi ne baš rijetko o nekim akademicima ne saznajemo ama baš nikad ništa, jer ih niđe nema, ćute kao zaliveni što se ono kaže, nepokolebljivi i stameni u svojoj marginalnosti i neprimjetnosti, osim kad im se uručuje stalni mjesečni novčani predujam izgleda upravo za tu ćutnju i pristajanje na neremećenje njima i ostalim akademicima tako očigledno milog i dragog statusa kvo društva. O nekima od akademika smo saznali pak tada kada su se praktično stavili u funkciju antidržavnog i antigrađanskog djelovanja, npr. o jednom u toku litija kao o njihovom vjernom i radikalnom, zavjetnom učesniku i promotoru, a o drugom kada je, kako smo viđeli, kao predśednik Žirija predložio i dao nagradu, i to najviše državno priznanje, nekome ko otvoreno negira ovu zemlju i Crnogorce kao njen najbrojniji narod... No, na prostoru bivše SFRJ su već tridesetak godina etičko i etničko čišćenje ruku pod ruku (ovo prvo ‘’izvode’’ prije svega akademske umne glave a ovo drugo i bukvalno ‘’rukohvatnici’’), pa o činjenici, na primjer, koju smo takođe spomenuli da je sadašnjem rektoru Univerziteta Crne Gore nedavno dolazila u pośetu delegacija Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, možemo reći da to nije ništa čudno u jednom vremenu vrlo oskudnom sa moralom. Slavko je sve ove i mnoge druge slične pojave dijagnostifikovao i s ogromnom moralnom superiornošću i profesionalnom čestitošću i istinitošću, te otadžbinskom i domovinskom lojalnošću i ljubavlju, s prezirom odbacio  i smjestio takođe tamo đe mu je mesto i đe se nadamo da će jednom morati doći ako u ovoj zemlji bude ikad uspostavljena ili opet povraćena istinska etičnost, čestitost, čovjekoljublje, pravdoljubivost i dobročinstvo, jednom riječju, čojstvo, poštenje i građanska hrabrost.

Na kraju knjige dat je izvanredno analitičan, informativan i sadržajan intervju Slavkov sa akademikom Slavom Kukićem naslovljen ’’Mozak operacije velikosrpskog projekta u Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva’’. U njemu je, između ostalog, skrenuta pažnja na značaj medija i na u ovoj sferi katastrofalno stanje identitetsko-nacionalno-državno-multietničko-multivjersko-građanske dimenzije, što posebno dakako  mora zabrinuti kada znamo da je slično ili još možda i gore aktuelno stanje u kulturi, nauci i prosvjeti. Na jedno od Slavkovih pitanja, akademik Kukić kaže: ’’Moć medija u suvremenim uvjetima ne treba podcjenjivati, kamo li ignorirati. A vlasti koja se uspava znade se i to dogoditi – i mislim da se dogodilo i crnogorskoj. S druge strane, i to treba biti škola za strategiju djelovanja u budućnosti. Jer, zbog ignoriranja značaja medija u stvaranju javnog mnijenja Crnoj Gori se događalo i litijsko orgijanje i 30. august 2020. godine.’’

Toliko u jednoj sasvim suvišnoj recenziji za jednu prijeko potrebnu knjigu.