Korona i dokolica

SVEMOĆ PARTITOKRATIJE (20)

Jul 13, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

Djelovi iz knjige M.M. Ražnatovića koja je u pripremi za štampu.

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

UTICAJ IZBORNOG SISTEMA NA

PARTITOKRATSKI NAČIN VLADANJA

 

UPROŠĆAVANJE PARTITOKRATSKOG PROBLEMA

NJEGOVIM SVOĐENJEM SAMO NA RJEŠENJA

 VEZANA ZA ZAKONSKU IZBORNU REGULATIVU

S obzirom na ono što je gore kazano, da uzroke partitokratske „bolesti“, pojedini profesori, poslanici, odbornici i NVO „stručnjaci“, percipiraju isključivo sa stanovišta Zakona o izboru odbornika i poslanika, kojim je, navodno, „crnogorskim građanima otet suverenitet garantovan Ustavom“, i njime im suspendovano pravo  slobodnog i neposrednog izbora poslanika i odbornika, pritom gajeći velika i nerealna očekivanja da će izmjene tog akta maltene riješiti problem partitokratije, nameće potrebu, da sa stanovišta važećih zakonskih rješenja, još detaljnije analiziramo ove stavove. Radi se, zapravo, o apsurdnim tvrdnjama i nebulozama, koje proizilaze ili iz elementarnog neznanja, ili politikantskih motiva, a uz to i o uprošćavanju ovog problema i njegovog svođenja samo na zakonsku regulativu, iako se radi o mnogo ozbiljnijem i kompleksnijem demokratskom problemu. Povodom ovih tvrdnji potrebno je naglasiti, da se u članu 45 Ustava Crne Gore, kaže: „Izbori su slobodni i neposredni, a glasnje je tajno“. Iz toga se jasno vidi  da je svakom građaninu,  zakonska regulativa, u skladu sa Ustavom, što je potvrdio i Ustavni sud odbacujući predstavku kojom se tražilo proglašenje neustavnosti odredbi Zakona koji tretiraju glasanje birača za liste, obezbijedila uslove da svoju izbornu volju iskaže tajno (u za to predviđenim kabinama za glasanje) i samostalno, bez mogućnosti da bilo ko, na biračkom mjestu i mimo njega, potre tu samostalnost, a to znači da je slobodan  u izboru, što ispoljava svojevoljnim  davanjem glasa određenoj listi, a samim tim i kandidatima na njoj, saglašavajući se sa takvim načinom izbora i ponuđenom listom kandidata.  Isto tako, građaninu je neposrednost glasanja garantovana  zakonskim odredbama koje onemogućavaju bilo koga, da u ime konkretnog građanina može glasati, što se u praksi (na biračkim mjestima) ostvaruje „instaliranjem“ dva kontrolna punkta od koji je jedan podržan najsavremenijom tehnološkom opremom za prepoznavanje birača. Dakle, to svoje pravo, ukoliko ga želi koristiti, mora ostvariti bez posrednika – neposrednim, ličnim glasanjem. Upravo to podrazumijeva odredba o „slobodi i neposrednošću izbora“, ne tretirajući sferu konkretnog opredjeljivanja birača za listu ili  kandidata na njoj, većinski ili proporcionalni sistem, jer to nije ni zadatak Ustava, već se njegove okvirne norme razrađuju pojedinačnim zakonskim rješenjima, što je odlika svih demokratskih i uređenih društava.  Da je bilo koje od ovih ustavnih prava građana ugroženo postojećim izbornim zakonodavstvom imali bi barem djelimični bojkot izbora. Naprotiv! Generalno gledano, na svim dosad održanim izborima (lokalnim, parlamentarnim, predśedničkim), nivo izlaznosti birača, posmatrajući ga sa stanovišta standarda evropskih demokratskih društava, je veoma visok, i kad bi izvodili neki prośek sigurno je da bi on iznosio iznad 65 odsto procenata. Suština je, kao što smo gore kazali, u nečemu sasvim drugom. Sami čin davanje glasa  određenom kandidatu, odnosno glasanje za, od strane partije, „već izabranih“ kandidata na izbornim listama, što predstavlja završni čin jednog izbornog procesa, jasno ukazuje da se u biti radi o pasivnom biračkom pravu, koje stvara lažnu sliku o tome da građanin o nečem odlučuje/bira,  derogirajući njegovu poziciju aktivnog učesnika u svim fazama izbornog procesa i onemogućavajući ostvarivanje njegovog prirodnog prava da utiče na odluke vezane za formiranje kandidatskih lista. Glasanje za kandidata na listi, kao što gore rekosmo, jeste mnogo demokratskiji način izbora, ali i ne zadovoljavajući sa aspekta demokratske ostvarenosti u smislu značenja samog pojma demokratija, kao ni sa stanovišta iznijetih stavova i zalaganja u ovoj analizi,  niti  je pouzdan mehanizam sprječavanja partijskih elita da ostvare svoj kadrovski naum. Jer, uvijek su im na raspolaganju unaprijed potpisane, politički iznuđene, ili dogovorene ostavke, koje se ne mogu spriječiti nijednom zakonskom odredbom, čime „izraženu volju“ građanina čine još besmislenijom. Suštinski posmatrano, princip „otvorenih lista“, i pored određenog demokratskog napredka, ne obezbjeđuje pouzdanost pretakanja autentične volja birača u stvarnost. Uz to, njihova realna pozicija, i u tako modifikovanom izbornom zakonodavstu, ne bi im pružila mogućnost suštinskog biranja, već samo opredjeljivanja između već izabranih kandidata od strane političkih elita. Ovo pred nama  postavlja i logično pitanje: kakva je razlika, u suštinskom smislu, između glasanja za listu i pojedinačnog kandidata na njoj, ako će i dalje njegova  kandidatura zavisiti od volje partijskih elita? Očito da se radilo o demokratskom prividu, podržavanom zavodljivom pričom političkih partija, posebno opozicionih, određenih nevladinih organizacija koje se „bave“ ovom problematikom a bliske su opoziciji, kao i pojedinih antivladinih i antidržavnih medija (sve se ovo odnosi na vrijeme vladavine DPS i koalicionih partnera), koja  u široj  javnosti (laičkoj, pa i stručnoj) ostavljala utisak da se  radi o „istinskom demokratskom izbornom procesu“. Podržavanje takvog mišljenja u široj populaciji  je  cilj, prvenstveno, stranačkih elita navedenih  političkih subjekata, zbog toga što će i ubuduće biti netaknut njihov osnovni interes – neometanog konstituisanja poslaničkih i odborničkih lista. O pravednosti da i ne govorimo! Naime, omogućavanjem glasanja za pojedinog kandidata, od već izabranih sa liste, gotovo da ništa ne bi promijenilo u redosljedu na listi, jer bi rezultiralo time da ubjedljivo najveći procenat glasova dobiju lideri i visoko pozicionirani stranački funkcioneri, odnosno dovelo do toga da se glasovi koncetrišu oko grupe uskog kruga kandidata koja je svakodnevno prisutna u javnosti - prepoznatljivih biračima. A, pravedan princip podrazumijeva jednak tretman  svih kandidata sa liste, što znači mogućnost vođenja  sopstvene kampanje, približno jednaku zastupljenost u javnosti i finansijsku potporu koju bi im obezbijedila stranka, čime bi se, na neki način, uspostavila  ravnopravna izborna „utakmica“ u okviru same stranke, bez koje se ne može govoriti o demokratskom napretku i približno istim uslovima svih kandidata, niti o izbornom sistemu „jednakih šansi“ za sve. I dalje, u ovom kontekstu postavlja se i sljedeće pitanje: da li je uopšte moguće, u sistemu opredjeljivanja za jednog, tri, pet ili deset kandidata na izbornim listama, posebno kada su u pitanju stranke koje osvoje veliki broj mandata, napraviti redosljed svih kandidata na već formiranoj stranačkoj listi, odnosno da li je moguće napraviti konačan izbor poslanika/odbornika koji će zastupati  volju birača u državnoj i opštinskim skupštinama, a da se  iz tog rezultata može crpiti nesporni odborničko-poslanički legitimitet? Dakle, kako smo i gore istakli, ako se birači budu opredjeljivali za poznata politička lica, najviše za njih desetak, kako popuniti „prazninu“ do osvojenog broja mandata, u slučaju da taj rezultat ne bude postignut glasovima birača, odnosno ako bude toliko minoran da ne može izražavati  volju biračkog tijela (recimo dobijeni glasovi samo od svoje porodice i uskog kruga prijatelja)? A da ne pominjemo mogućnost glasnja na listi za onoliko kandidata koliko broji sastav određene skupštine. To bi iziskivalo, da bi birači mogli da biraju u pravom smislu te riječi, 1/3 kandidata više od broja koji se bira, što bi proces glasnja praktično učinio nemogućim, jer bi se izbori otegli u nedogled. Jedina mogućnost, u takvom opredjeljenju, bila bi  dijeljnje države i opština na veliki broj izbornih jedinica, čime bi se izgubio smisao proporcinalnog sistema!

  S druge strane, neki novi prijedlozi  o uvođenju „individualne kandidature“, na prvi pogled izgledaju kao revolucionarno demokratsko rješenje (da se pogrešno ne shvatimo, nemamo ništa protiv unošenja u zakon i takve norme), međutim njegova suština, u sistemu vrijednosti koji favorizuje i neuporedivo veće povjerenje poklanja kolektivitetu u odnosu na individualitet, je više deklarativno-dekorativna nego demokratska. Zato se ne treba  čuditi što se, u okolnostima tako formirane svijesti, građanin-birač gotovo uvijek opredjeljuje za određeni politički subjekat, a tek u nekim iznimnim slučajevima za pojedinca, što ne odudara od prakse i društva savremene demokratije, tako da bi ta norma, u krajnjem, bila opravdana sa stanovišta inkorporiranja još jedne demokratske mogućnosti, ali ne i sa stanovišta demokratske suštine, svrhe i cilja. Zato, i pored nabrojanih - mogućih inovacija, koje bi bile uvedene u izborni sistem, bez izdizanja demokratske svijesti i političke kulture na jedan mnogo zavidniji nivo, nećemo doseći i dostići onaj demokratski kapacitet kakav zagovaramo u ovoj analizi, koji podrazumijeva neposredno učešća građanina u svim fazama odlučivanja, odnosno njegovog aktivnog političkog pozicioniranja koje bi i zakonski bilo izričitije uređeno (i u Zakonu o političkim partijama), što bi umnogome doprinijelo ukupnoj demokratskoj uređenosti društvenih odnosa, i probleme ovog karaktera, ako ne eliminisalo ono svelo na najmanju moguću mjeru. Jer, i najidealnija zakonska rješenja u ovoj oblasti (a takvih nema niđe u svijetu i uglavnom su zbir procedura), neće rezultirati demokratskim pomacima, ako je društveni milje „zagađen“ političkom nekulturom i nedemokratskom sviješću. I obratno. Zakoni koji nijesu ni približno idealnim, ukoliko je politička kultura i demokratska svijest društva na visokom nivou, proizvesti će zadovoljavajuće stanje u ovoj oblasti, što se može ilustrovati primjerima mnogih savremenih evropskih zemalja  (članica i nečlanica EU), čiji su izborni zakoni gotovo istovjetni sa našim - postojećim, ili možda i ispod tog demokratskog nivoa, a nemaju zahtjeva od njihovih političkih i društvenih subjekata za izmjenu izbornih pravila. Ili, kako kaže Žak Ransijer: „Sistem izbora je demokratski do te mjere da bi svako trebao imati jednak glas, ali druga strana medalje je činjenica da demokratija nije toliko stvar biranja koliko je stvar djelovanja“[1] U tom pogledu, sagledavajući globalna demokratska kretanja i njihova postignuća, mišljenja smo da bi, za dostizanje nivoa savremenih demokratskih društava u oblasti izbora,  najbolji uzor mogli naći u američkim, britanskim, njemačkim ... predizbornim i izbornim stranačkim konvencijama, od lokalnog do saveznog nivoa, na kojim se promovišu i vrši izbor kandidata za određeno predstavničko tijelo, te uspostavljanju izričitog principa samokandidovanja. U skladu sa tim, sasvim sigurno se može tvrditi da je, za početak, pozitivan demokratski iskorak učinila  DPS kada je uvela statutarno rješenje kojim je utvrđen princip „opšteg glasanja“ za izbor predśednika, odnosno pružilo mogućnost i pravo izjašnjavanja/ biranja svim članovima partije.

No, i pored, ne tako na malih, kontroverzi i izraženih dilema,  koje nose prijedlozi rješenja o „otvorenim izbornim listama“ i preferencijanom načinu glasanja, kao i sumnji u njihovu punu djelotvornost ukoliko budu ugrađena u buduće izborno zakonodavstvo, a polazeći od postojećeg nivoa društvenog razvoja, treba reći da zakonske izmjene koje se zagovaraju, ipak jesu  mali demokratski pomak na putu ograničavanja moći partija i njihovih elita, kao i na uspostavljanju i zaživljavanju istinskog demokratskog izbornog sistema, koji će u konačnom „raspletu“ donijeti rješenja i principe iznesena u prethodnim stavovima. Zato bi, predložena izborna rješenja, najslikovitije mogli opisati narodnom poslovicom „bolje vrabac u ruci, nego golub na grani“!

 Dosadašnja elaboracija pokazuje da će od demokratizacije ukupnih odnosa u društvu, a posebno od reformi izbornog sistema, o kojim smo govorili u ovom segmentu analize, zavisiti i neophodne promjene koje moraju zahvatiti i oblast izvršne vlasti, odnosno način njenog formiranja. One zahtijevaju ustanovljavanje političke prakse koja će podrazumijevati davanje  ovlašćenja  onome koga u demokratskoj proceduri nominuje partija ili koalicija za „prvog čovjeka“ - mandatara, da bez partijskog pritiska, iz jedne široke „lepeze“ stručnih i moralnih kadrova izabere svoj tim. Dakle, da se, po davanju ovlašćenja mandataru za sastav svoga kabineta, drastično smanji pritisak na njegovu samostalnost i uticaj partije(a) na formiranje kabineta. Time se jasno označava  nosilac odgovornosti za realizaciju određenog programa,  partijska moć svodi na razumnu mjeru i izbjegava  situacija da se nesposobni zaklanjaju iza partijskih kabineta, što će doprinijeti stručnosti i efikasnosti, i na neki način davati više garancija za ispunjenje programskih zadataka koji su predočeni organu koji bira. Jer, kako kaže Nikolo Makijaveli „Izbor ministara koji su dobri ili rđavi, već prema tome da li je vladalac prilikom biranja bio dovoljno oprezan, nije tako beznačajan posao. Ljudi koji vladaoca okružuju ogledalo su njegova duha i izbora.“[2] Ergo, svi neuspjesi i eventualne zloupotrebe, poslije izbora vlade, biće pripisivani premijeru, koji pritom, skoro da nema mogućnost da - zbog preovlađujućeg partitokratskog načina njenog formiranja - „vlada“ tom vladom. Ukoliko se i dalje bude  istrajavalo na praksi da mandatar samo bude puki izvršilac partijskih prohtjeva i njihovih interesa u odabiru ministara, čime se, uzgred rečeno, suspenduju i važeći zakonski normativi, što je odlika autokratskih i partitokratskih društava,  onda će se još dugo čekati na  uspostavljanje i zaživljavanje istinskih demokratskih odnosa u tranzicionim društvima kojima i Crna Gora pripada. Takva politička praksa nas može samo voditi u regresiju o kojoj, povodom uticaja partija na slabljenje jasne podijele vlasti u demokratskim zemljama,  u svom analitičkom tekstu govori Jure Vujić. A on kaže sljedeće: „Rana je politička znanost prepoznala devijantnosti parlamentarnih sustava. Montesquieu je zahtijevao podjelu izvršne, zakonodavne i pravosudne vlasti kako bi se spriječio stranački monopol nad jednom od triju vlasti. Razvidno je kako su političke stranke danas uspjele u parlamentarnim demokracijama oslabiti takvo razgraničenje  te putem klijentelističkih i političkih mreža utjecati na pravosuđe i izvršnu vlast, potvrdivši poznati Michelsov ‘željezni zakon oligarhije’ prema kojem se svi sustavi političkih elita neizbježno pretvaraju u oligarhijske oblike. U tom pogledu partitokracija ili stranačka demokracija konstituira u odnosu na Montesquieuov ideal demokracije regresiju i prijetnju slobodi i pravima građana.“[3]

 

                                                                                                                   Nastaviće se

 

 

P.S. Redakciji i čitaocima Crnogorskog portala  srećan 13 jul Dan državnosti Crne Gore.