Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Na ulaznim vratima mnogih nacističkih konclogora pisalo je: Arbeit macht frei (Rad oslobađa)! Na ulaznim vratima svakoga nacionaliza moglo bi pisati: Istrajavanjem u gluposti, neznanju, zadrtoj ilavosti, primitivizmu, lošem karakteru i svjesnim zlikovačkim namjerama oslobađate se od obaveza prema vlastitoj ljudskosti i upoznajete čari bezobzirnosti!

Velikosrpstvo se – kao malo koji nacionalizam – usavršilo u dehumaniziranju svojih pristalica. Ono ih vrlo djelotvorno oslobađa od mišljenja i djelanja koje nalaže ljudskost!

Kad stupe u njegov svijet, velikosrpstvo Crnogorce – kao i sve druge koji mu se prepuste – najprije oslobađa od obaveza prema imperativima ljudskosti. Oslobađa ih od onoga što je mnogo više i značajnije od crnogorskog nacionalnog opredjeljenja! Oslobađa ih od crnogorstva kao humanističkog i kuražnog životnog stava!

Velikosrpski proizvođači društvene kao nacionalističke svijesti bez napora uspijevaju ubijediti mnoge Crnogorce da ideal ljudskosti – koji je vijekovima bio osnovna determinanta njihovog bitisanja – ne samo da nema smisla, nego je došao za sprdnju!

Umjesto životnog stava kojim se stremi u visinu, oni mu nude šarenu laž civilizacijske modernosti i superiornosti „srpstva.“ Iza nje nema ničega osim velikosrpskog nacionalističkog permanentnog pijanstva. Koga ono zahvati, više mu priliku za triježnjenje. Pijanstvo nacionalizma stalno zove u još teže pijanstvo!

Sva crnogorska traženja srpskog „Svetog grala“ uvijek završavaju u velikosrpstvu. Kad Crnogorac naumi da postane Srbin, najčešće u tome ne uspijeva. Postaje velikosrbin! I sve što je uvjereniji u uspješnost vlastite nacionalne metamorfoze, sve manje shvata da se nije nacionalno, nego svjetonazorno i antihumanistički konvertovao! Nije stupio u drugu naciju, nego u njezinu tešku psihopatološku devijaciju.

U čemu je razlika u pristajanju uz srpstvo ili velikosrpstvo?

Prvo pristajanje implicira identifikaciju s civilizacijski pozitivnim vrijednostima srpske nacije. Drugo pristajanje znači prihvatanje kolektivnog paranoidnog životnog stava, koji na lažni način sebi daje predznak nacionalnog. Znači ono izlaganje virusu nacionalističke paranoje!

Postajući velikosrbinom, Crnogorac prima obavezu da se identifikuje s bolesnim stanjima  kolektivne nacionalističke, nacifašističke i kvazireligijske svijesti. Umjesto da „srpstvom“ stupi u željeni moderni svijet, velikosrpstvo ga nastanjuje svom nakaznom tribalnom svijetu. Tada gubi normalnu životnu orijentaciju i izlaže se opakom zračenju imperijalne zlikovačke mitologije. Kanvertovani Crnogorac je neavizana žrtva psihopatologije velikosrpstva.

Međutim, nema puta Crnogorcu među velikosrbe ukoliko nije spreman da se uneredi na sve crnogorsko! Mnogo je načina kako on polaže prijemi ispit za velikosrbina, ali u svakome od njih obavezna je samonegacija. Da bi bio primjen u golemu psihijatrijsku ustanovu koja ne liječi od velikosrpstva – nego ga neumorno u tri smjene proizvodi – mora jasno pokazati netrpeljivost i mržnju prema Crnogorcima i prema samom sebi kao dojučerašnjem Crnogorcu!

Crnogorski povijesni i mentalni udes u potonja dva vijeka – koji ih je napućivao u samonegaciju –  počeo je ukorjenjivanjem „kulture“ ljudskom umu neshvatljivog lelekanja nad tuđim grobovima i povijesnim udesima. Oplakujući tuđe povijesne poraze i nesreće, Crnogorci su zaboravili vlastitu povijest. Sami sebe su pripremili da se mogu s radošću i veseljem mijenjati kolektivno i individualno te postajati onim što je suprotno svemu što su bili. Sebe su pripremili da vlastitu vrijednost zamijene tuđom bezvrijednošću!

Prihvatanje diktata te štetne bezvrijednosti je potonji uzrok što Crnogorci u procesu nacionalne konverzije ne postaju Srbi, nego velikosrbi! Slijedi to iz logike nacionalnog konvertitstva i patologije vjerskog prozelitstva. Konvertit i prozelit žive pod usudom obavezujuće netrpeljivosti i mržnje prema svom bivšem identitetu.

Mržnja prema crnogorstvu najbolji je pokazatelj kako se Crnogorac ne konvertuje u Srbina, nego u velikosrbina. Mržnjom on zatomljuje intimne sumnje u smisao konverzije. Mržnjom se preporučuje za prijem u „vaskoliko srpstvo.“ Održavanje mržnje je njegova stalna obaveza, poput redovnog javljanja uslovno otpuštenoga u najbližu policijsku stanicu. Niko tako žeženo ne mrzi Crnogorce kao bivši Crnogorac! Tu obavezu on može podnijeti samo ako je duboko interiorizira, poput nekih Jevreja koji su bili nacisti!

Ipak, logički je nemoguća obaveza koju bivši Crnogorac mora ispunjavati u velikosrpstvu. Obavezan je da neumorno mrzi crnogorsku naciju! No, viđi vraga,  obavezan je i da tvrdi da crnogorska nacija ne postoji! Ukidanje sebe samoga kao Crnogorca, on uzima kao najviši dokaz da Crnogorci ne postoje! A opet, iznova i iznova on mora oživljavati nestale Crnogorce da bi ih i dalje mrzio! Bivšem Crnogorcu je stoga suđeno da bude psihopatološka zunzara kojoj se prozorsko staklo pričinjava kao prazan prostor.

Velikosrpsto mu nalaže da mrzi ono što ne postoji! Velikosrbi ga tako časte drenovim humorom, kao da idiota šalju po vodu s kantom bez dna. Velja logička muka nastaje kad crnogorskoj naciji koja  ne postoji, mora dopuštati da nekako postoji da bi je mogao mrzjeti! I psihijatri slično dopuštaju korisnom ludaku da bude Napoleon dok ne stigne bolja terapija!

Crnogorska nacija u oku bivšeg Crnogorca postaje spiritualna nacija u beskrajnoj igri pojavljivanja i iščezavanja. Očajnički mu treba postojanje crnogorske nacije, da bi mogao iznova da negira njeno postojanje. Iz vrtloga ovoga ludila odavno se pokušava iščupati prividom spasonosne formule: Crnogorci su Srbi! Ergo, sve što je crnogorsko, srpsko je! Formula, dakako, ne izbavljuje od konvertitskog ludila, nego ga pojačava!

Jednog dana će formulu primijeniti i na crnogorski jezik! Zaboraviće sve što su rekli o njegovom nepostojanju, pa će tvrditi da je crnogorski jezik, dakako, s jotovanim oblicima – najčistiji srpski jezik! Do tada će bivši Crnogorci – na izvornom crnogorskom jeziku – negirati postojanje crnogorskog jezika! Tome košmaru ne treba drugog imena do velikosrpske lingvističke i svjetonazorne šizofrenije!

Šta u potonjoj instanci priteže Crnogorce velikosrpstvu?

Kao i svaka ekstremistička nacionalistička ideologija, velikosrpstvo je ideologija društvene klateži, niščih duhom, resantimanskih tipova, krdnih životinja, ohlokratije i kakistokratije. Ono je ideologija za mentalnu i socijalnu fukaru.

Mozak i karakter sljedbenika je potonje što je potrebno ovoj ideologiji da bi se opredmetila kao svjetonazor, politička doktrina i životni stav. Ne trebaju njoj samosvjesni i pametni ljudi s čvrstim životnim i moralnim uvjerenjima. Ne trebaju joj ljudi prospektivne i retrospektivne savjesti!

Velikosrpstvo nije ideologija za ljude, nego za duhovnu bijedu. Ne privlači ono čestite ljude, nego budalčine, neznalice te lukrativne i patološke tipove! Kao što kapitalizam počiva na lošem mišljenju o čovjeku, tako se velikosrpstvo gradi na najlošijem mišljenju o čovjeku. Njegov antropološki imperativ je da se čovjek može i mora svoditi na krdnu životinju „u ime viših nacionalnih interesa“ i trajno ga držati u stanju u kome ga je lako nagovoriti na svašto! Đe god je prodrlo, velikosrpstvo je u bezdan stropoštalo sve ideološke, svjetonazorne, racionalne, kulturne, estetske i moralne kriterije ispoljavanja ljudskog života.

Stari crnogorski patrijarhalni sistem života postavljao je pred ljude – prema mjeri vremena – visoke antropološke zahtjeve. Socijalistički sistem života u Crnoj Gori – isto tako, prema svojoj mjeri – postavljao je pred ljude visoke imperative ljudskosti. AB kontrarevolucija je programski bila usmjerena protiv oba sistema mjerila ljudskosti.

S prividom „demokratizacije,“ ona je vrata Crne Gore širom otvorila „antropologiji“ velikosrpstvu. Oktroisala je ideologiju  stropoštavanja svih antropoloških mjerila. Manje ili više diskretno, ona se Crnogorcima obratila s zahtjevom: Ako mislite mirno živjeti u Crnoj Gori, postanite Srbi, tj. velikosrbi! Nije to teško, ako suspendujete većinu ljudskih obzira!

Jedan dio crnogorskog društva rado je pristupio takvoj suspenziji. Lako je nagovoren na velikosrpske standarde kao najlošije ljudske standarde. Velikosrpstvo je pred Crnogorce postavilo

najniže intelektualne, moralne, jezičke, vjerske, estetske i kulturne zahtjeve. Pristajući s veseljem na njih, oni su postajali velikosrbima! Za nišče duhom i karakterom nema ljepše ni prihvatljivije ideologije od one koja ti ne traži napor obrazovanja ni napor upotrebe intelekta ni stalnu stražu savjesti nad vlastitim postupcima!

Crnogorci se najradije odaju velikosrpstvu, jer ono od njih ne traži da budu ljudi, nego socijalne životinje koje se krde sa sebi sličnima. Od njih ono ne traži upotrebu mozga, jer za njih misle beogradske „umne glave.“ Ne traži im čestitost, jer ona je teška i naporna. Mnogo je lakše biti fanatik mržnje prema svemu i svakome!

Istoričari će jednog dana potonjih nekoliko decenija života Crne Gore označiti kao razdoblje teškoga antropološkog posrtanja pod egidom velikosrpstva!