Politika

Jesmo li dosta trpjeli?

(15 riječi)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Predsjednik Socijaldemokrata Žabljak Spasoje Ostojić saopštio je da se izjavom Varheljija o vanbračnom djetetu Vučića i Rame – inicijali O.B. – zapravo kroz privatni kanal komunikacije za Balkan javio mađarski premijer Viktor Orban.

 

Ostojićeva izjava je dobra iz nekoliko razloga, od kojih ćemo se zadržati na dva.

Prvo: rekao je istinu. Jesmo li, baš, propali toliko da reći istinu o visokim evropskim funkcionerima smatramo “nedoličnom” i “nediplomatskom” komunikacijom? Je li nam pamćenje toliko oslabilo, da li se pamćenja toliko bojimo, da smo zaboravili šta su sve “naši evropski” i prekookeanski partneri uradili građanskoj, istinski evropskoj i demokratskoj Crnoj Gori, od prvog dana Amfilohijeve klerikalne kontrarevolucije do danas? Ako jesmo, mi i nismo drugo nego plastelin – a tako nas i tretiraju.

Svi – ili makar svi verzirani – znaju da je Ostojić rekao istinu. Gle čuda: istina koju svi znaju a koju je neko napokon saopštio proizvodi sasvim drugačiji efekat od istine koja je svima poznata, no svi o njoj ćute. Istina ne živi od “zna se” i mučanja – jer čemu rizikovati vlastitu udobnost i korist, kad se već zna, jel’ te? Ako vas zanima, potražite to kod Fukoa. Antički koncept saopštavanja istine u lice moćniku. U ono doba, kad je svijet još bio mlad i kudikamo manje iskvaren, takav je čin smatran velikom vrlinom. Ono što mi ismijavamo (“pa će ovaj sa Žabljaka reći evropskome komesaru, ha, ha, ha…”) nekada je bio razlog za divljenje.

Takav vid govora zove se parezija. Podrazumijeva da se moćniku kaže istina – no ne na bilo kakav način. Ne izokola, ne kroz alegorije i metafore. Ne da mu se kaže na “lijepi način”. Nego da mu se sukne tako da moćnoga povrijedi i razbjesni, tako da dobro i sam život onoga koji se na parezijski govor odlučio budu ugroženi.

Ostojićev govor, dakako, nije parezija – ni blizu. No to je najbliže pareziji što ćete naći u ova šugava vremena i u našoj šugavoj političkoj stvarnosti.

Drugo. U Crnoj Gori stvari su već dugo ovakve: sve važno i odvažno reći će jedino Đukanović (a i on bi mogao češće).

U hijerarhiji ovdašnje političke faune ogroman je jaz između Đukanovića i Ostojića. Ali kada bi oni koji u hijerarhiji stoje između njih, umjesto što ćute i slijede Đukanovića, radili svoj posao i činili ono što se usudio učiniti Ostojić, bilo bi nam mnogo bolje.

Nije, dakle, pitanje zašto je Ostojić rekao. Nego zašto ne govore drugi.

Tim prije što, ako neko nije primijetio, ovaj koncept “sa smješkom ćemo otrpjeti sve”, “nećemo reći ništa što će ih uvrijediti” pa oni možda pokažu milost – ne funkcioniše.

Ne možete se ponašati kao engleski seter i očekivati da vas neko tretira sa poštovanjem.

Politički subjekt se postaje na samo jedan način, isti onaj na koji se postaje subjekt, odrasla, zrela jedinka.

Tako što se kaže “ne”.



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.