REFIK LIČINA - SANDŽAČKIM PUTEVIMA U EVROPI
Piše:
Božidar Proročić, književnik i publicista
Refik Ličina pripada jednom od
najznačajnih pisaca Sandžaka, koji je svojom poezijom i prozom odavno ušao u
kulturnu galaksiju Evrope. Njegov stvaralački i dosadašnji životni i iseljenički
(muhadžirski) put ga je ,,odveo” na prostore sjeverne Evrope, odakle nam ne
toliko često ali povremeno šalje jasne poruke preko svojih djela. U poeziji
Ličine srećemo (imamo) Hajdegerovu tezu o semantičkoj autonomiji, kojom se
zagovara, pa i ono što je Jung zagovarao, ideju da se individualnim izrazom
može sasvim iskazati arhetipsko, lično (poetsko) značenje. Poezija Ličine izaziva
pažnju kritičara prema genezi teksta, dajući prostora oštroumnim promišljanju autora.
Refik Ličina je ,,nemilosrdno prognan” pjesnik tako da on sam određuje
(formuliše) značenje svoje poezije imanentno prezentujući mnoge savremene
ideje. Poezija je stvar svijesti, i savjesti a ne riječi; uostalom, mogućnost
nizanja stihova biva besmislena dok ih neko ne označi i prepozna a upravo
autorovi su stihovi preponzati ma gdje on stvarao. Verbalizacija beznadežnosti ,,prostratnog
društva” u varijanti proširenog, čak proznog realizma, predstavlja poeziju
duboke krize društva, što autor svojim stihovima stvara i transformiše osjećajući
se skrušeno i najzad, nemoćno. No, hrabrost, Refikove poezije leži u redovima
koji eksplicitno ukazuju nam na jezu i cinizam prema fenomenima iseljeništva,
kampova i smrti kao i duboke lične pobune ali i balkanske krize; to, dakle,
nije prazna retorika, niti ponor u
neodređena i teško shvatljiva emocionalna stanja, nego jedno svjesno zauzimanje
stava, kritikovanje, negiranje, pa i ,,strijeljanje” onih prostora društva,
koji zahtijevaju realniji i konkretniji odnos kako prema savremenim pojavama
tako i prema istoriji. Autorovo stihovi predstavljaju tačku u kulturnoj
istoriji na kojoj individualna svijest i država, idealno i (ne)realno, bivaju
razdvojeni emocionalnim ambisom.
Autor problematizuje pitanja
društvenog uticaja neophodno dolazi do ličnog reagovanja na opšte postulate
prilagođavanja; uticaj prirodnih emocionalnih stanja koje autor kao čovjek,
(insan) posmatra u društvu; tačnije
rečeno, nemogućnost pojedinačne pobjede pojedinca protiv društva i sistema smiješta
pjesnika u prostor lišen svake supstance, a stihovi ostaju jedino i bezbjedno
utočište. Autor ne želi smetnuti s uma da temeljne odlike i kategorije našeg
razumijevanja svijeta zavise upravo od subjektivnih činioca. Takve pojedinačne
pjesničke prometejske glasove bi valjalo poslušati, makar i oni bili (ne)moćni,
a obično i jesu (ne)moćni, jer nam govore o unutrašnjem iskustvu, o trenucima slika
stvarnosti koje ostavljaju trajne pjesničke (esencijalne) tragove. Ličina
nastoji da dokuči to pjesnikovo otvaranje ka metafizičkim galaksijama savremene
poezije. Traga za tamnim i sjajnim tajnama (vilajetima) života kroz pjesničke
ali ne i manje značajne prozne tvorevine u kojima je eksplicitno poimanje
nedorečenosti i neizrecivosti. Ličina je intelektualac britkog jezika,
nepokolebljivih stavova i nepotkupljivih uvjerenja, temperamentni pregaoca koga
ne treba da brine konkretna vrijednost jer on stvara poeziju i prozu koja traje
iako je ona protkana melanholijom i gorčinom. Gromoglasni urlik (krik) i
nepristajanje na pasivan odnos prema događajima iz bližeg i daljeg okruženja,
iz bliže i dalje istorije su te riječi, te vodilje i putokazi, koje u obilju probljeskuju iz svake njegove poruke. Sinonim slobode nenametljivo, na
momente stidljivo a na momente izuzetno oštro a u svakom slučaju sa namjerom da pomračene
umove prosvijetli istinom koja je često ostaje na dalekim iseljeničkim
(muhadžirskim) putevima. Autorova poezija duboko je ukorijenjena u sadašnji
trenutak, u jad i čemer ovog malenog dijela planete kojeg zovemo Evropa.
Nešto poput ničeovog nadčojveka
u domenu emotivnog spektra i poetsko.proznim stvaralaštvom apsurda. Jedan
snažan i adekvatan oblik otpora jeste to što autor ne odustaje od pobune kroz
različite oblike izražavanja, među kojima je književno stvaralaštvo svakako
značajno, ma koliko i ono bilo skrajnuto i poniženo u savremenim
političko-kulturološkim procesima. Pod
presijom tuđega i svoga, neba u magmatičnoj slici svojih ličnih uslovljenosti,
pjesnik je fokusiran na svoje poetsko-prozne ekspresije. Paradigme (ne)opterećene
isključivom politikom, rasom, religijom, nacijom, već one koje svojim pogledom
obuhvataju sve mogućnosti, ali ujedno i one koje imaju moć da upravljaju svojim
fokusom i neprestano ih autor seli u raznovrsne mogućnosti svojih
prozno-poetskih sublimacija. Za Refika
Ličinu mogu reći da pripada jednako i Crnoj Gori (iako je iz nje otišao sa
svega tri godine) koliko i Sandžaku toliko Švedskoj ali i i da je sretan onaj
književnik oko koga se otimaju različiti narodi i kulture. Budemo li čitali
Refika Ličinu, bolje ćemno razumjeti naš mentalitet i prostore Zapadnog Balkana.
Pisanje o sopstvenom vremenu, koje je, vrlo izrazito, i predstavlja tamnu
strana ljudskog bića kao umjetnički izazov svakako pripada samo onima koji su
dotakli dva svijeta.
VISEFJERDA
1.
Naš kamp
je smješten usred šume.
Do prvog
grada dan je hoda.
Ide se
prugom, a ko ume
ide
prečicom preko voda.
To vile
čine. I Bošnjaci.
(Sretni se
drže puta tvrda.)
Kreće se u
ponoć, čim potamni
rumeni
prosjev sniježnih brda.
Hodi se
šutke. Nestaje, tone
u vodi
jezera i močvara.
Te vode
živim nisu sklone
jer dom su
mrtvih i utvara.
I ko ih
pređe, ko ne strada
( ako na
putu ne izlude),
stiže, u
sabah, do prvog grada
i sreće
prve, prave ljude.
2.
Podne,
sparina. Čekamo kišu.
Zveckaju
šolje, kopni žagor.
Vonjaju
nužnici, i odišu
bazgove
cvasti sjetom blagom.
Lijevo je
voda, desno granje
zapaljenih
sivih brada;
kikot, i
krici. I dahtanje
oko
masnih, lovnih zgrada.
Pucketa
bilje. U pržini
veseli
vrapci miju krioca.
Čekamo
kišu. U divljini.
Skupljeni
s koca i konopca.
3.
Bodri
viola, ne odmara.
Plesači
biju o šaku šakom.
Cvijetni
krstovi Midsommara
vise, pod
pljuskom, naopako.
Pričine,
sage; bijele dame
kao orači
snažne građe,
spuštaju
svoje oči na me
i tonu,
barke, u beznađe.
I mi
tonemo; mrki stranci
koji za hljebnim
halom hode:
Cigani,
Kurdi i Bosanci.
Bez doma,
groba, bez slobode.
AKTEON
I ovu ćemo
godinu, Flebe,
knjižiti
kao čist Gubitak,
uz jezik
naš, atlas, busolu
i malo
larme sa Dalarne,
koju smo,
ipak, mi budale,
držali ko
vosak, za nevolju.
Dulce et
decorum, pjevati u Troji,
konje na
mutnoj Garoni pojiti,
dok zemlja
zadnje sate broji
skrhana,
najzad, pri pogodbi.
«See, they
return; ah, see the tentative
Movements,
and the slow feet»*,
da - na
radiju, tek da živne
sedmicom
radnom smoren svijet.
*
Nota.
„See, they return...“ E. Pound, Dikter, Stockholm, 1973.
GETEBORG,
LUKA
Ovdje
čekaju
bijele
lađe
koje će,
zorom, isploviti
put
Amerike i Kanade.
Na molu
lednom naređani,
u patikama
i bez patika,
sa boščama
usijanim,
Albanci,
Kurdi i Bošnjaci -
argati bez
duša
i motika,
zoru
čekaju i sitno zveckaju
zlatnim
prstenjem
na prstima
zlatnim
halkama
na prsima,
zanijeti
južnim napjevom
koji se ko
kobra
uvis izvija,
dok
pljusak huči,
val o val
tuče
i sahat na
kuli ponoć izbija.
LOVOR
Ubili su
mladog crnca
oko ponoći
rasni momci
na sred
trga u Klippanu,
a svud
okolo ko maslačci
prozori
veselo bokorili
i negdje
pred zoru
krunice
sklopili
i lijenjo
niz vjetar otplovili.
Mislim o
tome, premda tremu
umjesto
votkom potirem dovom
i jednim
okom motrim džezvu
a drugim,
na švedskom,
pripremljen
govor,
i
tamnim
gdje treba zatamniti
i blažim
gdje treba razblažiti
dok ispred
kampa
azilante
na sivom
zraku kiša poji
kao na
vijencu crnčevom
lovor
uz koji će
i Švedi i stranci
u šutnji
stati
i ja ću
zatim - sjajno skraćen -
posmrtni
govor pročitati.
PTIČJI
PUT
Mudro
govoriš Hamijase,
pozne su
godine, tijela ruine,
valja nam,
doista, razmišljati
o skoroj
smrti, u tuđini.
I premda
nisam ljubitelj ptica,
niti me
ptičji poj veseli,
ja bih da
umrem ipak ovdje
u ptičjem
gradu Skeleftei.
U rano
proljeće, u jesen poznu,
dok s juga
dolijeću il k jugu polijeću
i buka
paklena grad opčini,
meni se
čini, dok uz prozor
stojim i
snatrim u daljinu,
kao da
jesam u onim groznim
mjestima
našim zapaljivim,
i čini mi
se, dok se odmičem
od stakla
krvlju isprskanog
a magla
krikove blaži guščije
i miri
vrane pri lijeganju,
da to što
može da ugrije
pod lednu
koru gurnuto tijelo
tek
jutarnje je ptičje sijelo
i tek taj
bučni ptičji žagor,
kad kucne
čas i pred blago
Božije
lice duša stane,
može
svjedočit «da mrtvi nije
smetao ni
sitom niti gladnom»
i stoga
mirna srca velim
- prem
nema mira onaj ko seli -
ja bih da
umrem ipak ovdje
u ptičjem
gradu Skeleftei...
BOJA HLJEBA
1.
VASIKA
Ja
ne volim životinje i rogatu marvu mrzim, ali ovu priču započinjem sa opisom
jednih starinskih volova. Nazivaju se birdaši, volovi-birdaši, odavno su,
mislim, izumrli, ali dok su bili s ove strane zbilje držani su na velikom glasu
i velikoj cijeni. Nijesu bili od domaće, sitne i odrte stoke, već endemni
gojenici iz Pećke kotline. Uzgajali su ih šutljivi Albanci i o naravi tih
teglećih životinja kao krv rumene dlake, vitkih rogova i cvjetastih glava mogla
bi se, da je snage i umijeća, nova Šeherzada ispričati. Vidjeću ih samo jednom, u svojoj petoj godini,
ali ću njihovu sliku nositi kroz život, sramežljivo i uporno, kao što nosim ovu
hamajliju. Stvar se dešava u vrijeme kad se silna Udba navali na Bihor, spodbi
za vrat sirotinju i stade je nagoniti da bježi za Tursku. Jednog smrzlog
martovskoga dana (17. marta 1958. godine), nahrupiće i nama na kuću, izlomiti,
prvo, kundak puške kragujevke mom ocu o krsta, i onda mu, pri odlasku,
zaprijetiti kako će mu kao pijevcu glavu otkinuti ako ga u selu zatekne Aliđun.
Podmašen
prijetnjama Udbaša i kuknjavom jabane i svojte, moj veseli otac prodaje imanje
za «šaku govana» i silazi u Berane da dobavi vasiku . Neće je, međutim,
dobaviti. Vasike su naglo poskupjele, a pred kapijama beranske milicije od
ranoga jutra dreždi silan narod, svadljiviji i bučniji od jesenjih vrana. Otac
odlučuje da potraži sreću na Kosovu. Prelazi pješke strašnu Mokru goru, spušta
se u plodne metohijske ravni, divi se zemlji – mehkoj i mrkoj poput halve – i
najmi se kod mještana u oranje. Plug mu vuku snažni crveni volovi. Veoma su
mirni i poslušni, te ih stoga niko ne vodi u brazdi. Kod svojih se domaćina
izokola raspituje za kakvo jeftino imanje ali to čini uzaludno – metohijska
zemlja pretijesna je i preskupa. Pričalo se po Bihoru da onamo žita rastu do
ramena i da nema kuće bez pšeničnog hljeba. Moja majka, dok je bila živa, u te
priče nije vjerovala. Ona je tvrdila da pšeničnog hljeba ima samo u Novom
Pazaru.
- I to,
zlato, od svakoje ruke. Jedni se mijese u čaršijskim pekarama, jedni u kućama.
Ne zna se koji su ljepši, koji lezetniji. Blago onom ko omrkne u Igbal čaršiji.
Osamnuće, beli, u dženetu.
Onda bi mi
nabrajala imena pazarskih hljebova. Pokušavao sam svaki da zamislim i nikako
nisam odmicao od izgleda onog prvog. Naziva se somun i meće se u furune samo
petkom, prije džume, gornja mu je kora zlatna i hrskava jer se stima začinima i
tiriši žumancetom, a sredina mekana i bijela «baško ova vuna na kudelji».
Nekoliko
dana po očevom odlasku, beranska milicija opet nam udara na kuću, odvaljuje
vrata i prozore i goni u šumu amidže Hamda i Haruna. Oni se kriju kod šumara
Tanasija Pantelića. Isti će ih šumar obnoć prebaciti u Srbiju, odakle će,
unajmljeni kao kalauzi, sa pazarakim trgovcima krenuti za Tursku. Izviđaju
zemlju iza Crnog mora i pomažu u berbi pamuka i duhana rođacima u selima
vilajeta Sivas («za Tavninom», kako su te puste krajine po naški nazvane).
Dok su oni
izviđali zemlju po Sivasu, mi ćemo ih čekati u selu Godijevu, u slamnatom
kućeru dajdže Ćerima.
- Jadi
moji, nad jadima – brižio je Ćerim – Turska je zemlja ognja i čemera. Izgorjeće
djeca ko gliste na suncu.
I zadugo,
ni od koga, ni traga ni glasa.
Pred prvu
studen i prvi snijeg, vrati se amidža Harun, usukan i mrk poput vuka, sa još
crnjim glasovima: - Aj, prokleta Turska, džehenem je izgorio. Ne siju, ne kose,
hljeb miješen ne jedu. Drže, ovi naši, malo stoke, pa baljegu kupe i suše je,
te se tim halom zimi griju i na to kuhaju. Nema žive vode, nema voćke uz
puteve! Dabogda me tamo više ni san ne odnio! Amidžu Hamda nije pominjao, niti
ga je iko za njega pitao. Gdje god ima žena javrcanki, ovome je bilo lijepo. A
Turska je, tvrdili su rijetki musafiri, bila puna muhadžirskih udovica. Malo po
Harunu, i otac se vrati sa Kosova. Za sobom je vodio par krupnih, crvenih
volova. Tanka bijela kora sumrazice nahvatala im se oko očiju i gubica i na
ćubercima dlaka pod trbuhom. Otac ih je uveo u štalu, otresao opanke pred
pragom i zatim, mirno, kao da je maloprije otud izašao, nestao u dimu dajdžine
kuće.
Sjećam se
kako su žene zakukale, kako su svakičas pekle kahvu i zgrtale krompir u mangalu
i sjećam se, ne bez muke u trbuhu, Harunovih psovki i vike, dajidžinog kašlja i
kokodakanja kokošaka koje svu noć nije prestajalo.
-
Zapjevala kokoš nekome pred glavu – šaptala je nana – O Allahu krasni, malo nas
je, udri u ženskinje...
Bog bi
milosrdan i te rede poštedi glave i muškinja i ženskinja. Uze samo glavu jednom
kusom pijevcu kojeg će dajdža, kad se rota slegne i «braća se ko braća odbiju»,
rad puta zaklati.
Na pute
se, opet, otac podigao. Zima je bila na izmaku, cijedila se brežja, ručile se
vode u potoke, trčkarala prva jagnjad oko međa i opkopa.
I otac je
govorio: - Jal' još petak jal' dva petka, pa će, akobogda, biti hora za oranje.
Pa da idem, tamo, ka tome Pazaru. Sal da nađem neđe malo pluga, a volove, vala,
imam plahe.
- Vala
plahe - bodrio je Ćerim. – Da prevrćeš džade s njima, a ne meke župljanske
njivice. Kake li su huje, omašuju li? Šta veliš ti, Harune?
- A jok,
dajko, ja velim ovako – žestio se Harun. – Prvo da se namirimo. Nek izvadi
majka pare od imanja, nek prebroji i podijeli. Jedno hise njemu, jedno meni, a
jedno Hamdu nek ostave. E, poslije, ko god hoće – neka lomi kišu niz drumove!
- Na ovu
je kuću, majko, bila jedna glava – čudio se otac. – A ene sad, dvije!
- Svoj ti
poso, blagoš majci. Ne tragaj dampalu.
- Ja vam
rekoh šta vam rekoh – vikao je Harun – izvadite pare i brojte. Jedno hise
njemu, jedno meni, jedno Hamdu nek ostane.
U prvi
akšam izađe upolje i poče kukati. Dajdžina pašačad zalajaše. Lajala su horno,
ko pred bunu. Pred kućom se gomilaju ljudi. Otac iznosi dvije lambe a dajdža
krlju s vatre i ja ću prvo ugledati jednog niskog i debelog starca (koji šišti
ko da je probušen) kako se savija pred vratima i otresa snijeg sa palte. Za
starcem će uplahati još trojica a za njima Harun, otac i dajdža. Svi će ući u
musafir-sobu i duboki žamor koji otuda dopire brzo će me uspavati. A izjutra,
kad me dignu da zahvatim «lijek cicvare dok se nije ohladila», zateći ću oca i
amidžu kako mirno zbore i srkaju iz istog sahana. Zajedno će navući sijena iz
kotara, istjerati volove i uprijezati ih u saone. Zajedno će posmatrati, ne bez
smijeha i maskare, kako pijetao bez glave poskakuje uz plotare i zasipa krvlju
sniježne naborine. Onda će Harun i dajdža (koji nosi pijetla naopako), zamaći u
kuću a ja ću ostati uz oca da mu pomognem u spremanju. Jer i ja ću za Pazar
krenuti. Otac se bojao da mu volovi birdaši na strmim i posnim sandžačkim
njivama ne ispadnu naopake ćudi, pa me vodi da ih, dok ne sviknu, prihvatim u
brazdi.
2. PUT
Obnoć
smo prešli Lisu i Ninaju i u zoru izbili pred prve katune na Donjoj Pešteri.
Svukli smo se sa saona, pješačili niz smrzline. Nad nama su vrane krvutale,
leteći u lijenom, poširokom krugu i ja sam se dosjećao da to znači da su
ljudske kuće blizu i trudio sam se da izdržim, premda su me noge izdavale i
čudna mi drijemež snagu otimala. Prisjećam se golog, rumenog brežuljka, niskih
kleka o koje sam se saplitao, zatim jednog krda jajolikih, surih stijena po
kojim se, nenadano, kao da se u tom trenu rađa, pomaljala beskrajna dolina. I
od ovih jajolikih stijena pa do Delimeđa i staroga Rašljanskoga hana u mom se
sjećanju ništa drugo nije zadržalo. U Rašljanskom hanu ćemo zanoćiti i narednog
jutra, prije sunca, s mrkim Peštercima i njihovim buljucima ovaca i pasa
krenuti ka Novom Pazaru. Cijelim putem moj se otac raspituje da nema «gdje god
s ovih strana kakvo posno imanje na prodaju». Pešterci su govorili kako je
takva imanja mogao naći prije Delimeđa a da, od tog mjesta naovamo, posne
zemlje nema.
-
Ovo je, robe, pazarska župa i ovo su ka Pazaru puti. A Pazar je, za po nokta,
tanji od Stambola. Ima zemlje za kabura, ali nema za prodaju.
Pešterci
nam, pored drugih čuda, ispričaše kako su pazarski pekari od lanjskog Bajrama
počeli i bijele hljebove vaditi.
-
More biti, no šta – branio se otac, vjerujući da se sprdaju i šale. – Ima,
tako, kod nas u Bihoru i bijelih trnjina.
Teško
mu je bilo priči vjerovati. Tih godina nije bilo hljeba po Bihoru, pogotovu
pšeničnoga. Dešavalo se da poneko i dobavi malo pšeničnoga brašna, ali rijetko
su se od takvoga brašna hljebovi mijesili. Ono se čuvalo za bajramske i za
ramazanske pite ili za kašu koja se miješala sa medom, sipala u čanake i onda
se – dok je ima – kahvenim kašikama davala bonicima na samrtnoj postelji. Da ne
odu sa ovoga svijeta s gorčinom u ustima.
A
ja sam vjerovao Peštercima i njihovim pričama i bio sam tužan, a i ljut na oca,
kad su oni ušutjeli.
3. TIJESNA
ČARŠIJA
Prva tri dana spavaćemo na Žitnome
trgu, u potkivačnici Isa Bace Bahtijrevića. Žitni je trg ostatak Tijesne
čaršije, za koju se govorilo da je (bila) najbogatija i najljepša čaršija duž
slavnoga Carigradskog druma. Zakasnićemo tačno deset godina kako bismo tu
ljepotu mogli svojim očima vidjeti i ja ću ovdje, rad užitka, prepričati opis
jednog anonimnog, ali pouzdanog očevica.
Tijesna
čaršija srušena je tokom 1947. godine. Zadugo se držalo da je glavni zagovarač
rušenja bio rahmetli Raif Tušević, da je imao veliku podršku u Osmu
Derviševiću, Mahmutu Pelinu, Bilalu Mavriću, Smaju Crnom i drugim našim
kadrovima u ondašnjem Komitetu. I mi, mlađi komunisti, bili smo za to, jer su
nam u glavurde utjerali uvjerenje kako je ona, ta čaršija, «najmarkantniji
simbol feudalizma i azijatske zatucanosti». Pošto smo mi svim srcem težili da
što prije raščistimo sa feudalizmom i izgradimo besklasno društvo, sa
oduševljenjem smo prionuli likvidiranju tog zadnjeg ostatka mračne prošlosti. Međutim,
glavni pokretači rušenja Tijesne čaršije bili su neki drugovi iz Okružnog
komiteta, naročito organizacioni sekretar, Rade Borisavljević, kojem je smetalo
što je sjedište Okruga u najzaostalijoj kasabi Sandžaka. Jedino je Velibor
Ljujić, ondašnji sekretar OK, pokazivao rezervu prema tom prijedlogu i pitao se
šta će raditi toliki svijet kad mu se dućani i radnje poruše. Tijesna čaršija se širila na platou ispred kafane
Lipe, Jonuzove ćevabdžinice, Putnika i kahvečajnica Ribolovac i Santos. Na tome
se prostoru nalazilo oko stotinu radnji i dućana. Bila je to čaršija slična
arapskim sukovima i zaista je predstavljala biser onog sjednačenog i sivog
vremena. Bila je sa svih strana omeđena uskim sokacima, a kroz njenu sredinu
tekle su i dvije brazde s čistom vodom koja je uzimana iz paričkog jaza. Jaz je
prolazio pored Elektrorasa i tu je bila drvena ćuprija, zatim je tekao kroz
Varoš mahalu i dalje do Vakumove vodenice. Vodom su se prskale ulice da se ne
diže prašina kada prođe fijaker ili krda stoke u progonu ka pijaci. Na brazdi
su kalajdžije trljali tepsije i kazane, uzimao se avdes kad se krene u džamiju
a često se i bijelo ruho ispiralo. Ali šta ćeš – bila je ostatak mračnjaštva i
moralo joj se dohakati da bismo mi, Pazarci, dokazali svoja napredna
stremljenja. Za srušene radnje nije plaćena nikakva naknada, pa je na hiljadu
duša ostalo bez igdje ičega. Nekim čudom
pretekla je ona nîska radnji i dućana iza Lipe i Putnika. S njene druge strane
nalazi se polukružni i kladrmom pokriveni usjek zatrpan takođe sitnim, ali
bučnim dućanima. Većinu ih drže novopazarski čerkezi i uglavnom su kovačnice.
Tu se prave čuveni pazarski šporeti i furune, britve i noževi, ožezi, mangali i
klamfe, kuju i klepaju sjekire, kose i motike. Najbolji kovač na Žitnome trgu
bio je Iso Baca. „Iso Baca Bahtijarević, kao i svi kovači, nosio je glavu malo
ustranu, ali je bio šaldžija, volio je da se šali i na svoj račun. U njegovoj
kovačnici, i magazi u stražnjem dvorištu, uvijek je bilo po desetak gladnih i
stravljenih muhadžira. Tu se badihava moglo konačiti i najesti birijana i
pilava. Za njega i Avda Lađara, pekara, čaršija je govorila kako nisu sami. Oni
su sa svoje strane dijelili ljude u dvije grupe divanija (neznalica, budala):
oni malo lakši slučajevi (dalge, dalavere) bili su na spisku kod Avda, a teži
(šašonje, tevećelije) kod Isa. Pored kovačnica, tu su bile britvarnica Idriza
Dacića, puškarnica Pašana Mulića i žitarske radnje Habib-age Ljajića, Sejda
Šuntovića i Rifa Pljakića. Na samoj sredini nalazi se velika vaservaga za
mjerenje žita, jer se ovdje, još od Isha-begovoga vakta dogonilo i prodavalo
žito i stoga se naziva Žitni trg“. U
vrijeme našega dolaska nema Pašanove puškarnice, nema Vaser-vage (a ni žita),
na trgu se prodaju vasike i slivaju, kao u kloaku, kolone muhažira sa okolnih
brda. I ime je trgu promijenjeno i sada se zove Trg Stevana Nemanje.
Bilo kako bilo, četvrtoga dana, iza
teravija, Iso Baca nas uvodi u magazu iza kovačnice. Magaza odiše na konjsku
mokraću i memljivu žíđu gvožđa i ugljena, premda je čista i sa svakog zida, uz
ibrike i noževe srmenih dršaka, vise ubrusi i mahrame išarane strukovima,
harfovima i pticama duga repa koje se dodiruju kljunovima. Dok jednim ubrusom
otire potpazušja (sa kojih se voda cijedi kao s mahovnjaka na našem izvoru),
Iso Baca hunjka kroz nos lupajući teškom šakom oca po hrbatu, zatim krivi glavu
i podugo njiri u njegovo lice, kao da se boji da ga nije rasplakao.
A
otac je govorio: - Jok ja, volim se ukopat.
-
A ja opet velim – uzmi se upamet, miči te volove. Osam banki, osam banki. Jok,
jok, ne da. Ne da vlah volove.
-
Vala ne dam.
-
Aj tvrde glave, japiju joj jebem. Ne da volove, a muftač je kuće! Dela, dijete,
diž' se da idemo.
4. HAMAJLIJA
Kuća Isa
Bace nalazila se na Jermišu, ispod groblja i Šiš-babine tekije. Imala je staru
ispucalu dvokrilnu kapiju sa kovanom bravom koju Iso pozadugo nije mogao
otvoriti. Avlija je bila tijesna, pod kaldrmom, mirisala je na kahvu i na
pržene paprike. Udno avlije, premrežena golim granjem, vidjela se niska,
zdepasta kuća sa dva sitna prozora.
- O,
Ajkuna! – viknuo je Iso Baca. Ispani pro praga, peškeš sam ti donio. I iznesi
malo vruće vode...
Kućna
vrata su se otvorila i na njima se pomolila žena s testijom u ruci.
- Aman,
Iso, lijepo li je – reče žena. A čije je?
- Nekog
pogorelca sa Bihora. Dovedoh ga sa mnom, bi mi žao da se mrzne u onom zindanu.
De, pospi mu, nek opere noge.
Premda sam
se kočio od zime, čim je Iso noge pomenuo, oblila me nesnosna vrućina. Imao sam
na nogama vunjene čarape i opanke koje, otkako smo Bihor napustili, nijesam
sazuvao. Prsti su me zapecali, prljavština među njima cijedila se, čarape
punila. I sada će početi da pahne i avliju će zagušiti, strepio sam, već
zagušen stidom. Žena se sagnula, oslonila glavu o moja koljena i počela me
izuvati. Koža mi se naježila, njihala me laka nesvjestica. Iščekivao sam,
pritiskajuć očne kapke, kad će žena uzviknuti. A onda sam osjetio kako mi se
topla voda sliva niz listove.
Tek ću je
u hodniku pravo pogledati. Bila je i mlađa i viša od Isa. Smiješila se meko,
kao da se stidi, i nečim je podsjećala na goluba. Možda zato, mislio sam, što
pomjera glavu za svojim riječima.
Ušli smo u
jednu tamnu i čistu sobicu.
- Sjed ti
ovdje – rekla mi je - dok ja nađem malo preobuke...
Čekao sam
i blehnuo u odsjaje lampe koji su šarali zidove. Na njima se caklilo okačeno
suđe: ibrici, džezve, tablje i tepsije. Isto takvo suđe ležalo je i po rafovima.
Na čeonom zidu nije bilo rafova ni suđa. Na njemu su visila samo dva tespiha i
pod njima, ublizu prozora, nekoliko vijenaca suhih voćaka, duhana i cvijeća. S
desne strane prozora nalazio se dvokrilni dolap, pun ispucalih i u kožu
uvezanih knjiga.
Soba u
koju smo potom ušli nije bila začarana. Okrečena bijelo, uska, bez ćilima,
zastrta je kao naša musafirska soba, stazicama i prnjama. Doduše i ona je bila
puna svakojakog suđa, ali sam takvo već viđao. Kada je Ajkuna unijela sofru,
malo mi je i laknulo. Naša je sofra dva-tri puta veća i za nju je moglo stati
«a da se ne krha laktovima» desetinu duša, dok za ovom jedva da bi otac
komotice sjeo, da ga je Iso na konak doveo.
Onda su se
mirisi počeli redati. I ja sam blijedio. Evo, sad će, drhtao sam, sad će unijeti
i hljebove. Činilo se da taj trenutak neću dočekati.
Ajkuna ih
je unijela uvijene tankim, bijelim mahramama. Hljebovi su bili vrući i mahrame
su se pušile. Spustila ih je ispred Isa. On je nešto proučio, otkrio mahramu i
pred mojim očima ukazali su se bijeli pazarski hljebovi. Iso Baca je izlomio
prvi na tri okrajice i jednu mi pružio. Omađijan, ja sam nijemo u nju buljio.
Zujalo mi je u ušima, bubetali čeoni damari, srmenkasta svjetlost oči napadala.
Opažao sam, ipak, da mi Iso nešto priča jer su mu se usne kao liske na pripeci
pomicale i kvrčile. I onda sam svijest izgubio.
Povratiće
me pljuskovima vode i nekim opojnim dimovima. Prvo ću Ajkunu ugledati.
- Jadno
dijete – šaptala je – pregladnjelo. Ništa drugo no je pregladnjelo. Ja sam,
vala Iso, nakastila da mu dadnem jednu hamajliju. Onu staru, putnu. Šta će
mene, jelde? Ja s praga ne mrdam.
-
Hulju-bulju, hulju-bulju! – hunjkao je Iso Baca. – Ha moj sine, ha na ovu
stranu. Ha na ovu stranu...
Mučno sam
se nesvjestici otimao. Iso me je uspravio, potkočio jastucima i tutnuo mi u
ruke hljebnu okrajicu. Bila je još vruća. Ovog sam je puta prinio ustima. I
ovdje mi valja, uprkos taštini, izbjeći priču o njenom ukusu. Ubijeđen sam da
se čudo može doživjeti, ali se ne može opisati. Ono stoji iznad uma i jezika.
Nisam,
dakle, pojeo čitavu okrajicu, premda su me uporno bodrili. Ajkuna će prva
odustati, a Iso će deverati uz postelju i pokušavati da me osokoli bajanjima i
šalama.
- Ih
junače, obruka se – uzdahnuće naposljetku – samo si je ko miš sa ivice poštetio.
I dok Iso
Baca okrajicu obavija krpom i podiže lampu sa tronošca, ja ću prošaptati: - Bi
l' to mogli babu odnijeti?
- Reče l'
ti to meni nešto?
- Bi l' to
mogli babu odnijeti? Samo da vidi, pa ćemo vratiti. On ne vjeruje da ima
bijelih hljebova.
- E vala
moremo – smijao se Iso Baca. – Pa nek bira: more ga jesti, more i gledati.
Mome ocu
nije bilo suđeno da vidi bijele pazarske hljebove. Kad je Iso Baca otvorio
radnju i ušao u magazu, našao ga je na banku bez svijesti. Brada mu je bila
podvezana krvavom mahramom, košulja i palta iscijepane. Iso mu je zavukao ruku
pod košulju, zavrtio glavom, hunjkajući «aman zaman aman zaman». A onda me
izveo u avliju. Avlija je bila tijesna, opkovana granjem stežalim od snijega
koji se južio i cijedio.
Volova
birdaša nigdje nije bilo.
- E bijahu
lijepi, jadi ih ne našli – dersio je Iso Baca, češkajući bradu. – I, eto ti.
Nečiju su dušu naveli na grijeh. A imaš li, dijete, igdje ikog živog da mu
haber otpremimo?
Smoren
plačem i drijemežom, ja sam, poput ribe, nasuho zijevao.
Refik
Ličina, biografija:
Refik Ličina rođen je 1956. godine
u Radmancima (C. Gora). Živio i radio u Novom Pazaru kao bibliotekar, a od
1994. živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju, prozu, prevodi sa švedskog,
uglavnom poeziju. Objavio, između ostalog knjige poezije: Poznavanje prirode
(1970), Pčele (1983), Prigodne prisile
(2009), Knjigovezačka ulica (2009). Objavio je nekoliko knjiga kratke proze
Staklenici (2004), Strah od behara
(2013), Ulični budilnici (2017) Dalge (2018) i Ribe u bunaru (2019). Dobitnik
je Goranove (1979), Brankove (1980) nagrade kao i Klas De Vildes stipendium za
2016. Na švedskom jeziku objavjen mi je
izbor poezije Predikan för Eurydike (Pridika za Euridiku, 2009) i izbor novela
När nyponrosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju, 2013). Objavljene su mu pet knjiga prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama,
Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu
učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine),
Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme
Magnusa Wiliam-Olssona (2014), Put u središte zemlje i druge pjesme, Larsa Gustafssona, 2016, Izabrane pjesme
Tomasa Tranströmera, 2018.
1 Komentara
nXCBUmWP Postavljeno 13-07-2023 07:25:38
Their primary goal is to stay in power buy cialis generic online Wasilewski, A
Odgovori ⇾