CG u srcu

Moskovski kobac njet za Beograd

Jun 07, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

Piše: Slavko Mandić

E čuda veljega, brate mio koje srpsko-ruske vjere bio. Postaviše se bandijere ruske po Beogradu, da sačekaju velikog gosta i „iskrenog“ prijatelja svetosavskog pravoslavlja. Zaludu, rođo moj. Rusko umjetno diplomatsko dostignuće ne moga ni da poleti, a kamo li da sleti u grad đe ga više vole no doma i đe mu poštuju zalaganje za ukrajinsku kasapnicu. Jer to im je slično onome što su oni činjeli 90-tih, udarajući po narodu drugih vjera i nacija, čineći zločin koji će ih kasnije „proslaviti“ širom planete.
Ali ne boli to toliko, koliko spoznaja da su nebo za Lavrova veličanstvenog, zatvorili Crna Gora, Bugarska bratska i još bratskija Śeverna Makedonija. Ni tica ne može prolećet, pa nije mogao ni stari kobac.
Lele nama Vučiću, brate! Pa zar tvoji da ti to učine? Tvoji Srbi u crnogorskoj vladi i tvoj Dritan? Nije on, čuće se šapatom otud. Podmetnuli mu Milogorci. Đe on naš da Lavrentiju reče њет.  Taman posla.
To ne može biti. Krije se tu nešto sasvim drugo. Prvo što mi na um pade je da bi Aca bio prokužen žestoko zbog ove pośete svjetskog nepoželjnika i da bi Evropejci na njega osuli ka Putin po Kijevu. Ne bi mu lični avokado Eskobar pomoga. Sve mi se to moglo izbjeć, ako bi ova vrana ostala tamo đe je.
Ali kako? Ko će da smisli što treba učinjet. Ima ih, doduše rijetko. Mogu se nać da ne moraju Srbi da otimaju od Crnogoraca. Mudri plan kako da se realizuje potreba spašavanja i zaštite državnog velikodostojnika, i vjerskog, što da ne, jer je on i popovima šef, koliko god im ruku ljubi, smišljena je u nevjerovatnoj glavi oštroumca Vulina. A niko ne bi reka da je to moguće i da je taj i takav sposoban za bilo što. Izgleda jeste, kad zatreba. Mimo naroda. Prorade vijuge. Tuđe, ali sve jedno. Istina, pomažu  mu oni koji bolje znaju i umiju, jer on baš i nije nešto sklon znanju. Više je poput Rakovića, Ristićevića ili Đuke slavnoga, ali ipak, da nije njega, šef bi mu sad neku drugu melodiju cvrkutao.
Dakle taj Vulin, oko tetkino, kako Kanađanka našeg porijekla voli da mu tepa, pozva svoga rođenog u Crnoj Gori i zamoli ga da zaključa nebo, kako ne bi slučajno prolećela  kakva tica letilica s istoka na ovamo. Tu je i Jovan Nedostojni, i par onih crkvenih bludnih sinova, savremenih pedofila, onako da se nađu pri ruci ako zatreba. I ne može vala prolećet ni carić a ni Carević.

Onda se, prirodno sasvim, napadne Crna Gora da je spriječila prelijetanje ognjenog. Tu Vučić nije mogao ništa. A pripremio se po ovom žaropeku da brata gore neđe, među oblake sačeka. Da maše zastavama i pokaže mu koliko ga srpski narod ljubi, đe treba, za bocu plina i koju kaplju nafte.
Odahnu Vučko kad viđe da neće biti negativna tema naslovnica Evropljana i Amera. Pohvali tajno Vulina, Vučićevića, dva-tri Marića i domaćeg Željka medijskog grandočinitelja i još tajnije ove iz Crne Gore, ključare vaskolikog nebosklona.
Rusi ogorčeni na Crnu Goru. Pošašavio Rogozin, direktor državne svetirske agencije Roskosmos. On bi raketama dugačkog dometa na Crnu Goru. Nego kako. Da vide oni kome su nebo zapriječili. A Sarmat može da dobači čak 35.000 kilometara.
Prepade nas brate, noge nam okide. Au, kakvo čudo od rakete, zavapiše crnogorski rusofili, željni da je bratja bače pa kako nam bude. Da pokažu svijetu ko u i što sve mogu. A on nas će možda neko i da preživi.

To je to, a poslije toga, jovo nanovo. Za sankcije Rusiji, mada ga je Lavrov zaskočio tvrdnjom da mu je Srbija sestra, Vučić će tražiti da mu Evropa i Amerika daju par država u okruženju, a on će se postarati da mu posao odradi maestro od svaštočiniteljstva, nadaleko poznato trajalo, ni vino ni voda, velikomučenik Mile Dodik.
Radnici beograskih službi za bandijere dobiše zadatak da miču nedavno postavljeno. Nije to laka rabota. Na iljade se viore po stubovima rasvjete. Treba ih prvo ufatit. Primirit, pa tek onda pristupiti operaciji demontiranja.
Pušti Mile suzu. I Vučko, al on onu radosnicu.

Pored ove priče, ima i ona treća u koju malo ko vjeruje. Ona se odnosi na namjerno plasiranu vijest da će „čovjekoljubivi“ dolećet kod Vučića, da drugi vide kako Rusi imaju Srbiju, nepokolebljivog prijatelja, jedinog koji mu nije uveo sankcije. Znaće to brat Rus da cijeni. Bačiće koju bocu plina i kap nafte, onako, da se vidi kako prolaze odani. Drugi će krepavat. I treba. Nego kako!
Ko zna ima li u toj priči bilo kakve istine? Može bit svašta kad su takvi igrači na sceni. Njih ne veže obraz a ni čojstvo. Etika još manje.

Povrh svega, cijeneći sposobnosti faktora kojima je sabiranje fenomenologija trajanja, i pored dokazivog političkog avetluka na dnevnoj osnovi, do susreta može doći koristeći se desantom na klero teritoriju crkve Srbije. Dovezla bi ga najbalističkija raketa vazduh-vazduh, poznatija kao SARMAT, a on bi se skotrljao specijalnim padobranom sa visine od 15 hiljada četvornih kilometara. Raketa bi nastavila ka Marsu, đe bi se samouništila, da u povratku njega ne bi zakačila, a on bi na poziciju koju su mu odredili popovi sletio bez samouništenja. Možda bi pri toj operaciji neko drugi stradao, s obzirom da je teren uzan. Pa ako se tu našao neko u mantiji, eto belaja.

Zaista šteta što neće doći do susreta na poluvrhu. Tu bi se dobile smjernice za Otvoreni Balkan. Jer je poznato da je Lavrov nosio sa sobom podršku za formiranje novog saveza koji, makar Crnu Goru, nikad ne puštio da uđe u Evropsku Uniju.  Da je sletio dao bi ih Vučku, a onda bi ih Vučić momentalno proslijedio crnogorskom drugu i političkom najbližem rođaku. Ovaj bi pozvao Prleta i saopštio mu novitade oko Temeljnog ugovora, a ovaj novopečenog NATO i savremenog klero Evropejca Jokovića. Tu bi se krug zatvorio. Svi bi bili zadovoljni i svakome bi pripala borša svačega. Da traje dok žive oni i svi njihovi. To je politika.

A u Cetinjskom manastiru skoro tuča popa i crnogorske aktivistkinje. Pa ne može na božju silu da udara niko. Pop može, jer se on nalazi u hramu đe je bila smještena oružana kriminalna sila, pod budnim okom Kneževića, zaduženog za razbijanje patriotske crnogorske bagre, kako se iz njegovih usta čulo. Zato što je to kazao, pa dobio od tadašnjeg premijera Krivokapića najviše priznanje, i danas radi u policiji kao jedan od antiterorističkih šefova. A bagra je bagra. I ostaće to dok državom rukovode šubarotvorni četnikoidi i klerikalni crvotočenjaci.