Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (2)

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović 


PRVI PUT SA MAJKOM NA PAZAR

Bilo je to kasno ljeto, ili rana jesen šezdesete godine prošlog vijeka, tek sam bio napunio pet godina, kada me je majka jednog subotnjeg vedrog i toplog jutra, povela sa sobom na  riječki pazar. Držeči me za ruku, silazili smo od Pošte pored Mostine  i Starog mosta koji su nam  ostajali sa lijeve strane, kad je naše vidno polje ispunio prizor široke pjace, u svoj svojoj dužini do hotela, sa dva drvoreda džinovskih topola i betonskih tezgi sa jedne, a dvospratnih kuća sa njene druge strane. Okupana jutarnjim sunčevim zrakama, uz glasan žagor koji je do nas dopirao sa već dobro popunjenog pazara – prodavaca, kupaca, momaka i đevojaka prispjelih za brak, kao i provodadžija koji su posredovali u poznanstvima, varošica je blistala svom svojom čarobnom ljepotom. Na nekih pedesetak - šezdesetak metara dalje smo zastali, da bi mi sa desne strane  pokazala spratnu srednju kuću u nizu od njih tri - od kojih je i počinjao red uz donju džadu,  naslonjenih jedna na drugu, koja je, iako iste spratnosti, bila najvisočija i najgabaritnija. Dva prozora od soba, balkon i balkonska vrata hodnika, koji se pružao do ulaznih vrata i tako razdvajao sobe na spratu, gledali su prema pjaci, rijeci i Starom mostu. Ispod je bila knjižara u koju se ulazilo sa male betonske terase, uzdignute sa nekoliko stepenica od donje džade, dok bi se, kad pjaca poplavi, od njenog ulaza  do stepenica udaljenih nekoliko metara od ove tri kuće u nizu - sa njihove desne strane (gledano od rijeke), koje su povezivale donju i gornju džadu, pravila privremena  drvena skela, omogućavajući tako mještanima bezbjedan dolazak u knjižaru, kako bi  svoje eventualne potrebe za trgovinom ove vrste roba nesmetano obavljali. No, pojedinih godina, bilo je zimskih perioda kada ni skela nije pomagala, jer je, zbog izuzetno visokog vodostaja rijeke, i knjižara plavila. Sa jedne i druge strane ulaznih vrata nalazila  su se dva veća izloga, koja su bili u liniji sa balkonskim vratima i prozorima stana na spratu. Na policama izloga je, pored školskih udžbenika, lektire, svesaka, kajdanki, olovki, mastila sa perom, lenjira, trouglova, blokova, pribora za crtanje, i uopšte školskog pribora, bilo izloženo nešto igračaka, kao i ostalih rekvizita namijenjenih kućnoj upotrebi. Zaustavljajući se ispred knjižare, majka mi je, pokazujući na spratni dio iznad nje, rekla: „Ovđe smo dobili stan, za nekih mjesec–dva ćemo se preseliti i tu živjeti“. (U stan, koji je nedavno bio ispražnjen, ulazilo se sa gornje džade – iz  makadamske uličice zvane  Sokat, malim stepenicama podignutim na uskom betonskom trotoaru, koji se protezao duž kuće, odvajajući je tako od uličice.)  Majčine riječi su mi u tom trenutku zvučale nestvarno, izazivajući u meni neopisivu radost, iako tada nijesam bio svjestan što me sve čeka preseljenjem, koje su prednosti življenja u jednom  gradiću, ali me je privlačila ta ljepota urbaniteta sa kojom se dijete u tim godinama prvi put susrijeće;  dinamika, živost, cirkulacija, međusobno glasno i veselo dozivanje i pozdravljanje ljudi, te opčinjavajući  prizor mnoštva okupljenog svijeta na jednom mjestu, što dotad nijesam viđao; brojnost đece, njihova „razuzdanost“, jurnjava biciklom ili guranje limenog točka (obruča skinutog sa kakve dotrajale bačve), a u rijetkim slučajevima i „rashodovane“ biciklističke felme poskidanih žica i niplova, sa čvršćom dužom žicom pri dnu izuvijanom u obliku naopako okrenutog štampanog čiriličnog slova „p“ kako bi komotno obuhvatila točak omogućavajući njegovo nesmetano klizenje uz žicu i upravljanje njime, kao i nestašluci praćeni raznim domišljatostima i simpatičnim smicalicama, nastojeći skrenuti pažnju na sebe; svi ti šarenoliki izlozi prodavnica sa raznom robom, pa i đečjim biciklima; slastičara sa bogatom ponudom lizalica, pravljenih u  obliku životinjskih figura, čibuka, raznovrsnih kolača, ili pak sladoleda; kupališta koja su bila u samom gradu, ili na njegovoj periferiji; ulična rasvjeta koja je noću davala još bajkovitiji izgled gradiću ... Jednom riječju svo ono gradsko blještavilo utkano u  životne sadržaje, koje  selo ne može pružiti i za čime maštaju seoska đeca. To početno oduševljenje preseljenjem i „zaljubljivanje na prvi pogled“, kasnijim odrastanjem i spoznavanjem arhitektonskih vrijednosti, preraslo je u fascinaciju skladnošću gradnje spratnih objekata na lijevoj obali rijeke, u dva reda, jedan izviše drugog, podignutih u vrmenu kada se malo znalo i vodilo računa o plansko-urbanističkoj arhitekturi gradova. Prvi, uz samu pjacu čiji je niz na više mjesta prekidan stepenicama nalik dubrovačkim skalinama (u minijaturi) koje su povezivale gornju i donju   džadu (pjacu). I onaj drugi, građen u samom podnožju brdskih masiva i uz gornju džadu,  koja se provukovala između ova dva reda razdvajajući ih. Na njegovom kraju su se nadovezivali novosagrađeni objekti, uz saobraćajnicu prema Cetinju. Način gradnje i starost objekata je jasno ukazivala  na tri različita stila i starosti gradnje, od kojih su objekti  iznad Sokata bili najstariji sa prepoznatljivim ostacima otomanskog uticaja i orjentalne arhitekture koja se ogledala u tome da je prizemlje bilo uz samu ulicu, dok se spratni dio širio  iznad ulice. Onaj uz donju džadu je nešto mlađi i datira sa kraja  XIX i početka XX, dok su objekti novije gradnje podignuti krajem pedesetih godina prošlog vijeka, a neki još kasnije.

 S druge strane, nadomak, ili uz sami grad  su bili i sadržaji koje đeca u velikim gradovima nijesu sebi mogla priuštiti. Samo su trebali „koraknut“ i već su bili u „dodiru“ sa  raskošnom prirodom – rijekom, brdima bogatim šumama i proplancima na kojima su đeca nalazila  svoj „mir“, osluškujući glasove prirode – šum vjetra, „simfoniju“ ptičjeg cvrkuta, žubor potoka..., jednostavno odmarajući i uživajući u tom čarobnom prizoru, ili u igri iskazujući svoju „kreativnost“, praveći od otpalog suvog granja bunkere, utvrđenja ili skloništa, koja su im služila za druženja u kišnim danima. A u ljetnjem periodu, nizvodno ispod Novog mosta, đe su se od visokih vodostaja „oslobađale“ velike livadske površine, svakodnevno su „susrijetali“ stada ovaca, goveda i krda konja, koja su iz riječke periferije i obližnjih sela, njihovi vlasnici dogonili na slobodnu ispašu. Tu ispašu, bez čobana, riječka omladina je iskorišćavala na način što je hvatala konje i onako, na golim leđima, bez opreme, prvo savladavala jahačku vještinu, a kasnije uživala u jahanju. Sve ovo zajedno je na najbolji način dočaravalo i tu seosku idilu koja itekako pomaže pravilnoj socijalizaciji, mentalno i fizički zdravom đečjem  odrastanju, stvaranju psihološki stabilne ličnosti i oplemenjavanju ljudskog bića, a ujedno śedoči o bogatstvu sadržaja i magičnim ljepotama sa kojim su riječka đeca rasla i stasavala.

 

 

 (Nastaviće se)


Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.