Škrinja

Goran Sekulović

Kritika velikosrpstva od jednog Cincar-Crnogorca (IV)

(15 riječi)

Borislav Pekić i ‘’Velika Srbija’’

 

Za razliku od izdašnog i jakog etičkog, moralnog, ljudski i čovječno vrijednosnog, aksiološkog i civilizacijskog kriterijuma kao jedino racionalno, životno, humano i kulturološki ispravnog osnova za zdrav i prosperitetan agon sposoban za pozitivno stvaralačko i graditeljsko oblikovanje budućnosti, nasuprot njemu nalazi se njegovo redukovano, karikaturalno i sunovratno, plitko i nečemurno, jadno i slabo, promjenljivo i koristoljubivo, efemerno i lako odstranjivo, potkupljivo i prolazno komercijalno i tržišno ‘’ekvivalentno dobro’’. I o jednom i o drugom govore gotovo identično Sekula Drljević i Pekić. Drljević viđeli smo povodom Njegoševih osnovnih filozofskih ideja i njegove filozofije pravde i prava, a Pekić u svom ključnom i najpoznatijem višetomnom romanu ‘’Zlatno runo’’. Obojica genijalno sagledavaju originalni i autentični crnogorski filozofski pogled na svijet koji je jedini i mogao da porodi Njegoševu filozofiju i puno i stvarno značenje i jedino relevantne domete i dosege koje Njegoševa filozofija kao takva ima i jedino i kao takva može ih imati!? U tom kontekstu se i kod jednog i kod drugog sagledava i utvrđuje nepobitna i nesvodiva različitost crnogorskog i srpskog (srbijanskog) filozofskog pogleda na svijet, te neadekvatnost i naprosto nemogućnost da svojim vrijednosnim aršinima i kriterijumima ovaj posljednji u liku cincarsko-srbijansko-srpskog trgovačko-filozofsko-prosvjetiteljsko-kulturološko-civilizacijskog pogleda na svijet, u punom obimu i sadržaju obuhvati svu složenost i svo bogatstvo, višeznačnost i ogromnu eruditivnu i spekulativnu moć Njegoševe filozofije. No, to i jeste u civilizacijskom i pozitivnom, zdravom aksiološkom duhu vrh i sasvim legitimna i prosvijećena, obrazovana, opcija prilaza Njegošu i njegovom filozofskom i književnom djelu. I to svakako sa strane jedne, sa ostalim južnoslovenskim nacijama, bliske narodnosno-idejne vrijednosne ravni gledajući u odnosu na onu crnogorsku etničko-narodnosno-nacionalnu filozofsku misao i ideju. Prosto su u pitanju različiti nacionalni filozofski svjetonazori i različite civilizacijske, kulturološke i istorijske determinante koje su u dugom vremenskom periodu genealoški oblikovale i uobličile!, utvrđivale i utvrdile!, uposobljene i odvojene, samosvojne i relativno, sa sasvim lako uočljivim i definisanim valerima, samostalne geografske, geo-političke, istorijske, kulturološke, jezičke, duhovne, jednom riječju etničke i etičke cjeline bivstvovanja. Međutim, sve što ide mimo tog načina pristupa Njegošu, a dolazi sa srbijanske, srpske ili (sve)srpske strane i zanemaruje i prenebrjegava crnogorsku autentičnost, crnogorsku pripadnost i crnogorsko porijeklo Njegoševog filozofskog i književnog djela, zakonito i nužno ima za posljedicu i jedino i može imati! grubo falsifikovanje i Njegoša i njegovog djela i u biti nacionalistički, šovinistički, imperijalni, velikosrpski i asimilatorski pristup. U ovom smislu, Pekić ukazuje na kobne i opasne konkretne zamke velikosrpstva kojima se ‘’patriotizam na laktofe i stope meri’’, a ‘’nacijon… aršinjom za fustanj meri svoju etičnost!...’’[1]

Pekić se pita: ‘’I onjdak, šta im je to – veliki Srbin? Kao, taj je i taj, Bog da mu dušu prosti, bio narodni dobrotvor i VELIKI SRBIN. Da l' si čula da za nekog Francuza kažu da je bio veliki Francuz? Ili da je neko veliki Švaba? Švaba je ili nije. Ne može biti ni veći ni manji nego što ga je mater rodila. Jedino Srbin može da je veći i manji.’’[2]

On akcentuje praksu po kome Srbin ‘’čak nije ni dobar ili rđav. Ne, veliki je ili mali. Kao da se patriotizam na laktofe i stope meri! Jeste, gospođo, kao štafirung za istorijsku svadbu? Izem ti nacijon koji aršinjom za fustanj meri svoju etičnost!...

Eto šta ti je nacija, gospođo Tomanijo. Ruho. Poderljifo, iznošljifo kao svako drugo.’’[3]

Gazda Simeon nastavlja: ‘’… Ama, znajem ja da srpstvo nije paradnjo odelo da se nosi samo o praznjicima i panađurima, ruho za prikazifanje i užifanciju, a za muku i tegobu da se u drugu pohodnju, bezbednjiju nacionaljnu nošnju preobukuješ, ali opet, nikad se ne znaje…

A što da ne? Kako sum ja od Cincara, ne baš na diku pameti, Srbin postao, mogu se i ONI u šta drugo probitačnije presaljdumiti…

Naravno da sum Srbin! Svakojako nisum Tunjguz! I nemam šta ja da se „već jednom“ združujem s misao da je to sad moj nacion, da oni više nisu prokleti slavjanski hondrokefalosi, nego moja braća, adelfi

Jesum, gospođo, združio sam se ja već poodavno s tom jebenjom situacijom. Da nisum, bio bih sad Avstrijanac. Da me, kogođ Sine (čuvena cincarska trgovačka porodica u Austriji, napom. G. S.), Bog vidi!...

A što jednjako goforim ONI, to je nafika, gospođo. I ONI tako gofore, ako ćemo se već za svaki pedalj parničiti. Kad koji Srbin nešto dobro i pametnjo uradi – što se ne dešava baš svaki dan, nego više napreskok – svi viču: to smo MI uradili, MI Srbi! Kad Srbin zagovnja – što se, izgleda, po nekom redovnijem voznom redu zbifa – onjdak su zagovnjali ONI; pitaš koji ONI, je l'  Srbi? Kakvi Srbi, vele, mazgofe! ONAJ Era, ONAJ Božnjak, ONA prečanjska zamlata! Mi Srbi, s tim nemamo ništo! Afisteme. Den me afora, den me pirazi! Pa kad se o Srpstvo tako „otimaju“ oni koji su to, kako kažu, od pamtiveka, što je za njih od doseljafanje na Baljkan – za nas je pamtivek nešto drugo, u najmanju ruku, nešto u svezi s Dijukaljion – šta da radi ovaj što mu još deda bio Cincarin?...

Kakav crnji Srbin Lupus? Taj se samo prafio. Radi poslofi i krediti. Da se iskalo, radi poslofa i kredita posto bi taj i Eskim. Sve u krznjo bi u avgustu po Beogradu hodio. Ni znojio se ne bi. Još bi vikao da se mrnje… A oni naši probačajnici postaće Rusi jal Nemci  i z  i d e j a l a!...

Simeon Grk čak ni Cincar nije hteo da bude. Grk, ili mrtav!...

Za oca ne osporafam. Bio vrlo veliki Srbin. Samo, taj je kroz pendžer ripnuo…

Ne kažem ni ja da je ripnuo što je bio Srbin, sasvim je mogućno da je ripnuo što je bio lud, samo, opet, ko zna nije li to u neki tamo računj – ista stavka…’’[4]



[1]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, tom V, str. 53

[2]Ibid.,str. 52; ‘’Nikad se ničemu nećemo naučiti! Veliko umeće raščišćavanja prostora za napredak, razgrađivanje da bi se od sačuvane građe, ilikona, nešto novo i bolje sazidalo, ostaće za nas večna tajna. Uvek ćemo sve do temelja rušiti, i sve od temelja zidati.’’(str. 475)

[3]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, tom V, str. 52-53

[4] Ibid., str. 51-52

 



1 Komentara

Fanito Postavljeno 18-05-2022 17:15:47

Hahahaha... Odlično Gorane! Izbor iz djela velikog Pekića savršen! Poruke su, bojati se, još za dugo aktuelne i opstajuće. Zato, ako bude pameti, što prije se distancirati od velikosrpske politike koja ugrožava ne samo sopstveni narod, nego i mir u regionu. A to možemo jedino ako Crnu Goru vratimo na evropski kolosjek, kao građansku i sekularnu državu, Uvjereni smo da će biti tako!

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.