Korona i dokolica

SVEMOĆ PARTITOKRATIJE (8)

Maj 15, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Djelovi iz knjige M.M. Ražnatovića koja je u pripremi za štampu.

 

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

PRAVOSUĐE U RALJAMA

PARTITOKRATIJE

 

PERFIDNI ATACI NA DRŽAVNU IMOVINU

I CRNOGORSKO IDENTITETSKO BIĆE POD

ZAŠTITOM PRAVOSUĐA - TUŽILAŠTVA I SUDOVA

            Pritisci na pravosuđe o kojima smo govorili (čiji su akteri predstavnici bivše  DPS vlasti, koji su rađeni u jednoj „puzajućoj formi“, kao i ovi sadašnji koji se odvijaju u „režiji“ novih vlasti, od kojih ona prva 30 avgustovska je veoma direktna i na prijetnjama zasnovana, a ova posljednja oličena u manjinskoj Vladi, perfidna i posredna, zasnovana na tijesnoj saradnji i dogovoru sa opskurnim i tabloidnim medijskim kućama poput Libertas pressa, Vijesti - u svim svojim formama: dnevna novina , televizija i portal -, pa i TV Crne Gore, i isto takvim urednicima i „novinarima“, putem kojih sadašnji predśednik Vlade Abazović šalje poruke pravosuđu koga treba uhapsiti a koga zaštititi, ili kako  to novinar, publicista, scenarista i režiser Šeki Radončić u autorskom tekstu u Pobjedi slikovito reče: „Dritan najvljuje – Olja obavljuje“, a mi bi dodali „... Željko i Boris preuzimaju i dograđuju, MANS „likuje“ i optužuje, a pravosuđe potvrđuje), mogući su samo u ovakvom - partijsko-političkom voljom, kadrovski struktiranom pravosuđu iz kojeg se rađa nehajan ili indiferentan odnos prema državi i njenim interesima. S druge strane taj pritisak koji je u brojnim slučajevima nailazio i nailazi na pozitivan odziv kod ne malog broja sudija (čega nije pošteđena ni tužilačka organizacija), predstavlja dobru osnovu za građenje još veće moći tih sudija, nego što je ona realna koja izvire iz njihovih ustavnih i zakonskih ovlašćenja. Jer, njihova „izvorna moć“ proizilazi iz pozitivnih zakonskh normi i zasnovana je na pravdi, pravičnosti, etici i zakonitosti, a ova „dodatna“  ima političko uporište i donosi sa sobom samovolju i bahatost.  Zato i ne čude razne opstruktivne radnje, te nezakonite odluke, politički i ideološki obojene i po državu štetne, koje u kontinuitetu dolaze iz ove grane vlasti. U tom kontekstu opstrukcijom prava pravde i zakonitog ponašanja može se smatrati i otezanje izjašnjenja, ili ignorisanje podnijetih prijava od strane sudova, vezanih za iskazanu sumnju u zakonitost obavljanja funkcija pojedinih visokih opštinskih funkcionera, kao što je ona od prije nekoliko godina, kojom osporava legalnost izbora predśednika Opštine Kotor, zbog pośedovanja dvojnog državljanstva u vrijeme održavanja lokalnih izbora, o čijoj sudbini do danas javnost nije upoznata. A zabilježeni su pokušaji djelova sudske vlasti  da preuzmu nadležnosti zakonodavne vlasti (što nije prvi slučaj neustavnog, nezakonitog i politički motivisanog „udara“ jedne grane vlasti na nadležnosti  one druge, jer je u vrijeme predśednikovanja Skupštinom R. Krivokapića, praveći dogovor i većinu sa opozicijom, zakonodavna pokušavala i djelimično uspijevala, da, putem donošenja pojedinih odluka koje nijesu u njenoj nadležnosti, preuzme određene funkcije izvršnoj vlasti, odnosno Vladi), tako što su vođeni „nedozvoljeni“ sudski procesi i donošene presude u slučajevima za koje nijesu bili nadležni. Zato, bez ustezanja možemo konstatovati, ne samo da je, veliki dio pravosudnog sistema, odnosno jedne grane državne vlasti (kakav paradoks!), radio sve na obesmšljavnju zakona, prava, pravde i pravice, a samim tim na njihovom urušavanju, već su se pod njegovom „zaštitom“ vršili i još se vrše, najperfidniji i najopasniji ataci na crnogorsku državnost i njenu nezavisnost! U tome prednjači Upravni sud (viđi  knjigu M.M.Ražnatovića Sumrak suverenizma str. 95, fus nota 26) čiju presudu, donijetu 7. juna 2019. godine, kojom se poništava Odluka  Skupštine opštine Kotor o smjeni predśednika Opštine 24. aprila 2019. godine, ističemo kao najilustrativniji primjer njegove nekompetentnosti, nedobronamjernosti, pristrasnosti, selektivnosti i političkom uticaju podložnosti (tada, opoziciono-ideološko-vjerskoj). Pod maskom nedovoljno obrazložene odluke, odnosno izostanka razloga o smjeni (kao da je potrebno nešto obrazlagati ako je stvorena nova većina koja shodno tome bira i svoga predśednika), taj sud se, u suštini, obračunava sa demokratskim principima konstituisanja i smjenjivosti vlasti, zasnovanoj na većinskoj volji izabranih predstavnika naroda, što su demokratski standardi savremenih društava i suštinsko obilježje parlamentarnih političkih sistema. Uz to pokazujući  i određenu dozu pretencioznosti koja se ogleda u tome da mimo ustavnih i zakonskih načela,  te demokratski važećih principa, preuzme ulogu uvođenja nekih novih „demokratskih pravila“ koja će biti pod njihovim nadzorom i upravom.

            Pravda i zakonitost nije zadovoljena ni prilikom podnošenja tužbi od strane pojedinaca iliti vjerskih subjekata (CPC) za vraćanje određenih sakralnih objekata državi Crnoj Gori, iako je podastirano obilje nespornih dokaza koji su upućivali na jasne zaključke da se radi o političko ideološkoj uknjižbi tih objekata, devedesetih godina prošlog vijeka na Crkvu Srbije, te da su oni do tada bili u vlasništvu države Crne Gore. Za ovu priliku izdvojićemo samo neke: Rješenjem Osnovnog suda u Baru iz februara 2002. godine zabranjen je pristup svještenicima CPC vjerskim i kulturnim objektima/crkvama Sveti Đorđe i Presvete Bogorodice na Beški (ostrvo u Skadarskom jezeru), koji su imali namjeru da uz saglasnost Zavoda za zaštitu spomenika revitalizuju te objekte. Ta odluka je iskorišćena od strane  Crkve Srbije, na način što su oni, bez ikakve policijske ili sudske intervencije, izveli invaziju na ostrvo, i nakon toga raznim intervencijama – unutrašnjim preuređenjem i spoljašnjom dogradnjom, bez konsultacije sa pomenutim Zavodom, potpuno, svjesno, devastirali nekadašnji izgled ovih objekata u cilju zatiranja crnogorsko kulturnog i sakralnog nasljeđa; Drugi primjer je vezan za tužbu o uknjižbi nekadašnje porodične crkvice kralja Nikole u Dvorskom kompleksu Kruševac – nekadašnji zimski dvorac, na državu, što je od strane suda odbijeno; Onaj treći podnošenja tužbe vezan je za seosku crkvu (takvih prmjera je mnogo) u Rogamima, koja je u sudskom postupku doživjela istu sudbinu kao prethodne dvije. Da ne pominjemo ovu najnoviju protivzakonitu hajdučiju i otimačinu, kada je klero-šovinistička Vlada Z. Krivokapića svojim zaključkom, preko direktora Uprave za katastar i državnu imovinu, bez ikakvih dokaza zasnovanih na relevantnim dokumentima, Cetinjski manastir, koji je odvajkada bio u vlasništvu Cetinja, jednim potezom „olovke“, odnosno jednom računarskom operacijom, upisala u državno vlasništvo i naredila Prijestonici zabranu raspolaganja tom imovinom, što se može okarakterisati kao teško krivično djelo, na koje niko iz pravosudnog sistema nije reagovao.

            Kao što ne čudi izostanak reakcije pravosuđa povodom ovog posljednjeg primjera zbog izražene i neskrivene supermacije tadašnje političke većine koja je konstituisala izvršne i zakonodavne vlasti nad sudskom, tako treba konstatovati da ni sve ono što smo istakli u ostalim primjerima, nije rađeno  bez odobrenja ili prećutne saglasnosti uticajnih političkih krugova iz najmoćnije stranke doskorašnje vladajuće koalicije, partijskih podanika, a državnih nevjernika, što na neki način obesmišljava i relativizuje iskrenost narativa crnogorskih suverenističkih stranaka – koalicionih činilaca vlasti u tom periodu, o predanosti cnogorskom identiteskom i državotvornom biću. To se može ilustrovati i primjerom da, i pored toga što je SDP koja se „busa u prsa“ svojom privrženošću Crnoj Gori i njenim vrijednostima, nije nijednom, ni prije ni poslije referenduma, u kojem periodu je najveći broj ministara MUP-a bio iz njenih kadrovskih redova, dozvolila ulazak vjernika i svještenstva CPC, makar u onim seoskim crkvama koje još nijesu upisane na SPC, dok su ovi službu obavljali neometano - bez ikakvih zabrana.

Partitokratsku svemoć, ili prekomjeran uticaj se ogleda i u tome da se donošenje konačnih presuda, ili izvršenje pravosnažnih sudskih odluka (za teška krivična djela stvaranja kriminalnih organizacija koje su u milionskim iznosima oštetile državni budžet, ili za slučaj državnog  udara), uticajnim političkim prvcima, bilo pozicije ili opozicije, u dogovoru pravosudnih organa i vladajućih političkih elita (što je karakteristično za DPS vladavinu), zbog trenutnog političkog interesa (donošenja nekog zakonskog akta ili skupštinske odluke), do krajnjih granica prolongira, ili se pak osuđujuća odluka obesmišljava, na način što  vlast, „žmureći na jedno oko“,  tim pojedincima, omogućava  iseljavanje iz Crne Gore i boravak u jednu od suśednih država, đe bivaju nedostupni crnogorskim državnim organima.

Elem, održavanju ovakvog stanja potpomažu pojedini međunarodni diplomatski predstavnici sa najvećom moći i uticajem, dakle oni iz SAD i EU, koji zbog nekih svojih interesa, ili političkih kalkulacija, nerijetko, vrše direktne ili indirektne pritiske na sudske i organe gonjenja učinilaca krivičnih i ostalih kažnjivih djela, da,  shodno njihovom interesu, postupaju u određenim situacijama. Jedno od najskandaloznijih, najkompromitantnijih i po tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca i ukupno tužilaštvo  najporaznije, je bilo nevjerovatno saznanje, koje je putem pojedinih crnogorskih medija  dospjelo u javnosti (sa adrese kojoj je upućeno nije demantovano), da je   američka ambasadorka, nakon optužbi za pokušaj državnog udara, kod vrhovnog državnog tužioca izdejstvovala neprimjenjivanje mjera pritvora prema Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću, koje je tražilo Specijalno državno tužilaštvo. Svi su izgledi,  da dužnosnici pojedinih uticajnih i moćnih svjetskih sila, kada dođu da obavljaju diplomatsku dužnost na ovim južnoslovenskim prostorima, potpuno prihvataju balkanski politički duh, koristeći u svom javnom i tajnom djelovanju neprimjerenu, neprihvatljivu, nedemokratsku, u njihovim državama nezamislivu i nediplomatsku logiku političkog djelovanja, koja više liči političkom diktatu, nego diplomatskoj službi.

Navedeni primjeri vezani za posrtanje pravosuđa pod jakim uticajem partijsko-ideološko-vjerskim, i na tom „talasu“ donešenih presuda, mogu se svrstati u mnogo razorniju fazu metastazirajućeg maligniteta, nego oni koje smo tretirali u odjeljku vezanom za korupcju. Naprosto zato što predstavljaju najteži oblik kriminala, koji se ispoljava konstantnim atacima na crnogorsko državno biće, sa namjerom njegovog urušavanja, i što se sve to odvija pod „pokroviteljstvom“, odnosno zaštitom,  pravosudnih institucija crnogorske države – njene nevjerne administracije, što je u normalnim državama nezamislivo. Zapravo, posrijedi je jedna perfidna namjera da se putem sudova legitimiše zatečeni status sakralnih kulturnih objekata koji su, na „krilima“ ukinuća Crnogorske pravoslavne crkve iz 1921. godine, u mutnim vremenima devedesetih godina, prevedeni na Crkvu Srbije, kako bi se budućim generacija zatamnilo znanje o svojoj istoriji i kroz crkveno vlasništvo ostavilo predanje  da je svo to sakralno blago oduvijek bilo srpsko. Tako se  na jedan  državno posrednički način, bez bilo kakvih tenzija, upozorenja i kritika u javnosti, koje su od strane „nevladinog“ sektora i te kako prisutne kada je riječ o ostalim vidovima korupcije, ali samo u slučaju DPS (sadašnja vlast je pošteđena), od strane druge države i njene crkve prisvaja crnogorska imovina, kulturno blago, istorija i vrši asimilacija nacionalnih Crnogoraca, što se može uvrstiti u najteži zločin kulturocida sa nesagledivim pravnim posljedicama i nepopravljivom državotvorno-identiteskom štetom. A sve je to rađeno u vrijeme preśedavanja, navodno velikih  privrženika državi i njenim identiteskim vrijednistima, te „beskompromisnim podanicima“ i sprovodiocima pravde i pravičnosti: Vrhovnim sudom V. Medenice, Tužilaštvom I. Stankovića i Specijalnim tužilaštvom M. Katnića.

 Istaknuta iskustva nas navode na jednu prosto nevjerovatnu činjenicu koja nam govori da ta partijska moć, na čijim krilima se jaše, poput opijata, zatamni umove do mjere da se ne mogu prepoznati realni politički procesi koji  istorijski, iskustveno i logički nedvosmisleno ukazuju da nijedna politička moć, nije za vazda data, već je njena smjenjivost, prije ili kasnije, neminovna, odnosno da za njene „jahače“ može završiti apokalptično, jer pravda uvijek „dođe po svoje“, pa i po one u sitemu sudstva, gore opisane a potvrđene kroz navedene slučajeve podizanja optužnice, kojima su pravda, država i njen integritet i suverenitet „zadnje rupe na svirali“. Najgore je što u te apokaliptične „rupe“, na neki način, sa sbom mogu povući i državu.

 

                                                                                                              Nastaviće se