Kultura

Eseji: Goran Sekulović

Milovan Đilas – jedan od ‘’gospodara budućnosti’’

Jan 12, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

,,Milovan Đilas je bio pesnik, pripovedač, romansijer i prevodilac, publicista i politički mislilac, revolucionar, ratni komandant, državniki diplomata, disident i politički zatvorenik. U svetu je smatran za jednog od najznačajnijih istočnoveropskih disidenata i kritičara komunističkog sistema. Najcitiraniji je i jedan je od najprevođenijih srpskih i jugoslovenskih autora. Nova klasa, studija u kojoj analizira komunistički poredak i ideologiju, objavljena prvi put u Sjedinjenim Američkim Državama 1957, prevedena je naviše desetina jezika u ukupnom tiražu od preko tri miliona primeraka i od ovlašćenog Oksfordskog foruma proglašena 1995. jednom od sto knjiga koje su najviše uticale na kulturu Zapada druge polovine dvadesetog veka (tačnije, od krajaDrugogsvetskog rata).’’[1]

Đilas je odigrao prekretničku ulogu u (d)oživljavanju univerzalne prirode i karaktera komunističke i ljudske sudbine prije svega ideje slobode gotovo čitav jedan vijek na velikom dijelu Zemaljske kugle. Njegov značaj je tim veći kada se zna koliko je bila viševjekovna, pa i prekretnička i sudbonosna posredujuća uloga pak socijalizma i komunizma i sada već dakako bivših tzv. službenih socijalističkih država i društava na relaciji između zbilje i utopije.[2] Đilas je znao vrijednost i značaj revolucionarne (socijalističko-komunističke) utopije kao malo koji svjetski mislilac, jer joj je najprije pripadao pretežno praksom – zapravo može se reći s obzirom na crnogorsko etničko i etičko! porijeklo i rođenjem!, što on nikako ne odriče, naprotiv! – a kasnije i teorijom i mišljenjem, s tim što je to dvoje kod njega bilo nerazmrsivo klupko od početka do kraja! On je znao da je utopija snažna i nezaobilazna koliko i stvarnost, pa možda čak i jača od nje, zbog čega je sveta i vrhunska ljudska vrijednost. ’’Mada se naša vera baš mnogo ne opravdava neposrednim činjenicama, nema razloga ni da je gubimo – mene je, uostalom, uvek nadahnjivala stvarnost koja bi trebalo da dođe, a ne ona koja jeste. Pa ipak sam pretrajao – pretrajali smo i pretrajaćemo.’’[3]

Mnogo je misli i ideja – gotovo svaka iz njegovog teorijskog, književnog, publicističkog djelovanja bi mogla biti moto i duhovna vodilja za najraznovrstnija djela! – koje umnogome realno prikazuju Đilasove utopijske namjere, njegove želje i njegova htjenja, njegovo filozofsko, ’’ideološko’’ i političko, intelektualno, mislilačko, autorsko, književno i stvaralačko vjeruju. Đilas njim samim! A u tom autovjeruju njegoševska, crnogorska, utopijska borba neprestana!   

’’Iskazivanje samog sebe – svojih misli, vizija i zanosa, neodoljivost je kao i samo postojanje, ako ne, ponekad, i jače od njega, pa time i dužnost ne manje sveštena od koje bilo drugo... Jer borbi i stvaranju, jer tvoračkoj borbi kraja nema... ...Svi demoni, za koje je komunizam verovao da ih je isterao ne samo iz realnog, nego i iz imaginarnog sveta, uvukli su se u njegovu dušu i postaju bićem njegovim. Iz ideje i pokreta, koji su u trudbenicima i ugnjetenima čitavog sveta u ime nauke upalili nade u ostvarenje carstva nebeskog na Zemlji i za taj iskonski, neugasivi ljudski san bacali i još uvek bacaju u smrt milione boraca – komunizam se preobražava u nacionalne političke birokratije i države  koje se glože o prestiž i uticaje, o izvore bogatstva i tržišta – o sve ono o šta su se politike i države oduvek gložile i, po svemu sudeći, uvek će se gložiti, jer ne biše ni bile politikama i državama kada to ne biše činile.’’[4]

Njegovo utopijsko vjeruju u različitim fazama života i stvaralaštva je svakako različitog karaktera, poticaja, smjera i bića, ali samim tim ne i manje prisutno i manje odsutno!, u smislu nemanja u realnosti svega onoga za čim se žudi i za čim i zbog čega se gladuje svim svojim nervima, kostima i mišićima, svom silinom svog duhovnog sklopa! Dakako, sloboda je na vrhu i tronu ovog vrijednosnog sistema, pa je zbog toga valjda i najčešće nedodirljiva i neostvarljiva, a stalno sanjana i tražena!

Glavni lik iz Đilasove priče ’’Tuđe doba’’, Petar Bašić, nekada pripadnik ’’Mlade Bosne’’ (’’Iz tog pokreta je Crna ruka – u stvari srpska vojna obaveštajna služba, vrbovala kadrove za svoje terorističke i nacionalističke poduhvate’’), te, dakle, samo uslovno, i ’’Crne ruke’’, a potom internacionalni komunistički revolucionar-praktičar, NKVD-ovac (pripadnik sovjetske komunističke tajne političke policije)[5]i profesionalni likvidator i ubica (’’... Naša delatnost – obavljanje poslova obaveštajnih i dželatskih – da, dželatskih, makar i za revoluciju!...’’), sada gonjen do smrti od svojih dojučerašnjih poslodavaca i nalogodavaca i suočen sa sopstvenom likvidacijom (’’... pitam se, da li je to ono najgore, da najgore već nisam ja sam učinio?...’’), povjerava uoči Drugog svjetskog rata svom prijatelju Slavku Smiljanu, intelektualcu-piscu-skeptičaru, ljevičaru-komunisti, nekoj vrsti tzv. ’’salonskog komuniste’’ i sartrovskog ’’saputnika’’ komunizma (u kojemu ima i od đilasovskog autobiografskog dakako materijala, mada je on donekle neizbježan, zbog prirode revolucije, i u biću Bašićevog lika!?), svoje otpadništvo (’’... Da ti se ispovedim... – ti si jedini koji to može shvatiti i ume zabeležiti...da bi jednog dana moglo biti od vajde ako i ne svima, a ono našim ljudima – da ne kažem: našem narodu...’’), nastalo kao posljedicu (konačnog, radikalnog!?) moralnog bunta tokom građanskog rata u Španiji – a nakon razgovora sa ženom i kćerkom jednog belgijskog komuniste koga je po naređenju nadređenih u Moskvi predao na prevaru i isporučio brodom kao tobožnjeg ’’trockistu’’ staljinističkim zvijerima[6] – i nakon toga kada je u Parizu odustao od likvidacije ’’izdajnika’’, jer je u samom času kada je trebalo da izvrši ubistvo vidio da se radi o njegovom drugu iz djetinjstva: ’’... Mešala se u meni istorijska neizbežnost žrtvovanja, pa i grešaka, s istinskim žaljenjem i prigušenim užasavanjem nad samim sobom... I eto, ja sam bacio sve – nisam više mogao! I pobegao ovamo, u svoju, u izneverenu zemlju: ovde ako mi i glavu skinu – pašće glava na rodno tlo!...’’[7]

Priča ’’Tuđe doba’’ iako nije svakako Đilasov literarni vrh (što i sam pisac kaže sasvim objektivno i tačno, jer ima, ne malo, nepodnošljivog naknadnog moralizatorskog balasta i uistinu otpadništva, ali svakako i naravno balasta i otpadništva u odnosu na samu literaturu kao literaturu!?), zanimljiva je iz više razloga. U njoj pisac na samo njemu neki znan i vješt, tvoračko-umjetnički, autopoetički, suštanstveni, sintetički način sumira svoj i revolucionarni i literarni, ali i istorijski (dajući čak i obrise njegovih pogleda na filozofiju istorije) put i rezultat (a to je kod Đilasa zapravo jedno te isto, jer njegovo ukupno životno, i revolucionarno i literarno djelo, van istorije ne postoji), iako kao narator navodi (mada u tehničko-formalnom dijelu povezivanja toka i cjeline priče što i nije tako nebitno, naprotiv!?): ’’Moram da priznam da nisam navikao na ovakve ispovesti revolucionara.’’

Prvi, revolucionarni, tako što ’’pušta’’ Petra Bašića da mu da konačni saldo, a drugi tako što sam uobličava i iskazuje svoje autorsko, literarno vjeruju.[8] U monologu Petar Bašić se obraća, dakle, piscu-skeptičaru Slavku Smiljanu, alias ili drugom JA Milovana Đilasa: ’’... Ja opažam da je čitav moj život bio – da ne kažem zločinstvo, jer tu je u pitanju nešto strašnije i mnogo teže od najstrašnijeg zločinstva! – hoću da kažem: čitav moj život bio je nepojmljiva zabluda, besprestano služenje nekom zlu koje ljudski um nije kadar da shvati... Ne, ja nisam postao religiozan – to bi bilo olako bežanje u najbližu spasonosnu luku! Ali mi je često padalo, pa i sad mi pada, na um da smo svi mi – pa i ti, iako ti ne potpuno, iako se ti krajičkom uma još držiš za slamku spasenja! – da smo svi mi zapali u neki tok ljudskog, ako ne i kosmičkog zla.[9] A to je, u stvari, jedan – ako ne i glavni! – od tokova ljudskog života, ljudskog kretanja i postojanja... Nego ja neću da te mučim tim svojim, možda suludim, premišljanjima – ako nisu baš ta moja današnja  premišljanja jedina razumnost, a sve što se sa mnom zbivalo i svi nazovi zadaci koje sam olako, s radošću, izvršavao – sve to nije bilo možda ništa drugo do bezumnost, delovanje bezumnika i somnambula.’’[10]

Drugi, literarni i istorijski (i društveni i revolucionarni!?), sam Đilas kao narator daje na početku i na samom kraju priče. ’’Sve dotad – do zbivanja koja ovde beležim, kao veoma značajna i za mene i za prilike u kojima sam morao da se formiram kao pisac – sve dotad ja sam smatrao da živim u jednom tuđem, ne – svom dobu.

... Sve do Drugog svjetskog rata...tih desetak godina bile su najplodnije u mom životu: godina i delo, poneke godine i dva i tri dela![11] Štaviše, ja sam osećao – bolje reći opažao svim svojim bićem – da su te godine najplodnije i da se one nikada neće ponoviti. To je i moje gledanje – da pisac najdoslednije služi svom dobu, pa i revolucionarnom pokretu, baš time što jeste pisac, što piše – pretvaralo i pretvorilo u stav i ponašanje.

... S umnom svetlošću, Evropom su oduvek orgijali nasilnički mrakovi, a u novom svetu je na vlasti bio onaj isti revolucionarni pokret iz moje mladosti, samo sada prilagođen novim uslovima i – što je mnogo značajnije – onim svojim htenjima i silama koje ni on sam, taj pokret, a nekmoli ja, nije mogao ni naslućivati (Kako neki ideal može unapred znati kojim sredstvima će biti ostvarivan, neće li se i njemu, tom idealu – kao i tolikim, bez izuzetka svim najidealnijim idealima – dogoditi da ga baš nepredvidljiva i ’nužna’ sredstva postupno potčine i pretvore u svoje sredstvo?)

Ali u meni je promena nastupila najednom – baš u vezi sa zbivanjima koja hoću da ispričam. A možda se ja nisam ni promenio, nego sam samo zapao u tuđe vreme – u vreme koje nisam bio kadar da shvatim, tačnije: da pomirim s njim svoju dotadanju svest i svoju savest.

No bilo ovako ili onako, meni su spomenuta zbivanja najednom, neotklonjivo i konačno, nametnula saznanje da za pisca, ako hoće da bude istinski pisac, i nema vremena koje bi bilo njegovo. Ne radi se tu o ’večnoj’, neprestanoj stvaralačkoj pobuni protivu realnosti. Ne! Pisac je pisac, veran svom stvarnom, neizmišljenom i nesmišljanom pozvanju -  pozvanju datom sa začećem – jedino ako svako, pa i svoje, vreme shvati i prihvati kao tuđe... To znači: biti sav, svojim delom, u svom tuđem vremenu... Trebalo je da budem sasvim nezavisan, da se ne zalažem ni za kakvo drugo doba – svoje tuđe doba je bilo moje, piščevo. Ali sada je prekasno – najlepše, najplodnije godine su prohujale: ja sam satrven u svojim osnovama i razočaran u svoja dostignuća – satrven tuđim vremenom i razočaran u revoluciju i revolucionarne ideale, jedva kadar i ovo da zabeležim. No to moram učiniti – kao poslednji dug prema sebi, kao najuverljiviji i najnemilosrdniji dokaz mojih lutanja i bezumnosti onih koji su zaumili da konačno svet umno urede.

... Ta ispovest, ta priča, neprestano me navodi na misao da svetom vladaju, da svetom orgijaju tajne sile. Ne mislim pri tome na tajne službe država, u prvom redu onih velikih: i te tajne službe su samo sredstva onih nedokučivih, onih – da ih tako nazovem – viših tajnih sila. Na umu su mi, dakle, sile – možda su to slučajnosti? – koje pojedinca zadese iznenada i nepredviđeno. Tako je i s vođama naroda – ni oni nisu u stanju da predvide posledice i forme borbi i poduhvata: izgleda da je jedino u stanju narod – narod kao celina – ’da predviđa’ i određuje svoju sudbinu, samim tim što on ne predviđa i ne osmišljava ništa, nego živi i bori se da bi pretrajao.

A što se tiče sadržine i načina izlaganja u ovoj priči – pa ne mislim da je to moje najliterarnije i najznačajnije delo. Ali želeo bih da ono ostane kao najpuniji, najautentičniji podatak o mom tuđem vremenu – o neumitnim tajnim silama koje su određivale i moju sudbinu kao pisca i borca: nije li to i nešto više od literature?’’[12]

Ima od ljepote, postanja i poslanja! crkvice po imenu Šudikova pored Berana iz istoimene Đilasove pripovjetke mnogo toga i mnogo bitnog! što neodoljivo podsjeća i na samu Crnu Goru. Jer, i ona je ’’oduhovljenost, čista koliko god je to mogućno’’,[13] i ona je ’’bila ideja čista preko svake mogućnosti’’,[14] i ona je ’’ona druga strana ljudske egzistencije – ona što poriče i samu tu egzistenciju, radi jedne idealne i zamišljene... Šudikova je neprolazna varnica iskresana sudarom ljudskog duha i sveta – materije i društva. Zato i jeste misao i lepota.’’[15] I ona je neprolazna ’’u žrtvovanju za ljude – za jedan drukčiji život i u ime drugih zakona… Zar bi ljudi bili ljudi bez lepote, bez tvoračke misli, bez patnje za čoveka u ime ideje, bez poricanja uslova vlastite egzistencije? Nestaće i reke, a nekmoli Šudikova, i zvezde će se pomeriti sa svojih puteva, a nekmoli ljudske ideje. Ali će čovek uvek morati odricanjima da potvrđuje i osvaja svoje postojanje.’’[16] Simbolički, i za Crnu Goru, kao i za Šudikovu, Đilas bi uz pitanje: ’’Zar je baš ona morala da bude skriveni i skrivani smisao moje sudbine – moj san i moja java?’’, mogao konstatovati: ’’Svak mora živeti i duhom, niko ne može umaći večnosti...’’[17]

Ali je opet simbolički pripovjetka ’’Šudikova'' i beskrajno i moćno i lično, autorski, Đilasovski! intonirana: u njoj pisac kao da ispisuje svoje političko i spisateljsko, mislilačko i sveukupno životno i egzistencijalno vjeruje kada kaže da su svještenici iz Šudikove ’’na neki način znali, ili, još tačnije – slutili, da čovek, menjajući načine prema okolnostima, ne može idejama i idealima da se primakne, a kamoli da im osigura pobedu, ako se ne odriče ne samo življenskih ugodnosti, nego i osnova vlastite egzistencije?’’[18] Da li se treba podsjećati da se Đilas kao predsjednik Narodne Skupštine Jugoslavije bio odrekao upravo mnogih ’’življenskih ugodnosti’’ i da je u kabinetu imao praktično samo radni sto, a da se vrstom i načinom svoje ponajprijje moralne i potom političke pobuneodrekao i ’’osnova vlastite egzistencije’’?! Svještenici iz Šudikove su bili izloženi turskoj, a Đilas sili svojih dojučerašnjih drugova. Simbolično je i to što se nasuprot (nasuprot sasvim slučajno zbog topografskih odlika tla, inače bi bili zajedno kao što to obično i biva u ljudskoj istoriji i u ljudskom društvu!?) Šudikovoj nalazi Jerinin Grad, ’’kakve moćnici oduvek postavljaju na tokovima ljudskog života, ne bi li u ime konačnih ideala obdržali svojevremena gospodstva i date oblike društva.’’[19] Đilas je, simbolično ali i stvarnosno!, pripadao i Šudikovoj i Jerininom Gradu – ’’ovamo isposnik i psalam, a onamo oklopnik i sila, oboje na mrtvoj straži nad ljudskom egzistencijom... Crkva i tvrđava, kao što se zna, služile su na razne načine istoj svrsi. Obe su slika i prilika dvaju vidova jednog te istog društva... Ljudi ne mogu ni bez Jerininih Gradova ni bez Šudikova.’’[20] Nije dakako mogao ni Đilas, ali se u datom momentu – iz razloga što kako viđosmo ’’svak mora živeti i duhom, niko ne može umaći večnosti...’’ – okrenuo simbolički rečeno Šudikovoj:’’Šudikova me, nenametljivo silila da se okrenem u sebe, u svoju savest, i svet i svi njegovi zakoni postajali su mi ako ne shvatljivi i savladivi a ono dostupni i prijateljski.’’[21] Okretanje Šudikovoj je (o)značilo početak Đilasove moralne pobune.

’’Moralna pobuna je začetak svake pobune.[22] Ali nije se radilo samo o tome. Nego se u toj devizi sadržavalo i verovanje – da je moguće pretrajati jedino u negaciji, u kritici datog stanja. Ali kritici koja ne teži vraćanju na stare, predrevolucionarne odnose – u tom pitanju sam i ja bio realist, nego u traženju i kreiranju novog. Novog! Da, novog, makar se to novo tek slutilo: dosledna, racionalna i nesebična kritika datog je, kao takva, otvaranje vidika ka novom. Da, ’bezumno’, žrtveno i samokritičko ostajanje u svojoj ideji, u svojoj kreativnosti – pretrajavanje makar ’za daleka neka pokoljenja’.’’[23]

Može se reći da je Đilas težio istom tipu kritike kao i mladi i stari! Marks – ’’kritici svega postojećeg’’,  s jedne strane da se ne boji sukoba s postojećim silama, a s druge strane da se ne boji rezultata tako sprovedene kritike. Nesumnjivo da Đilas nije bježao ni od jednog ni od drugog! Đilas kao vjernik i zatočnik, testamentarnik ideje Novog, potvrđuje jednu misao njegovog sina Alekse koju je kao dječak saopštio svojoj majci Štefici, aona je zapisala u njihovim redovnim pismima upućivanim Milovanu dok je bio u zatvoru, naime, da njegov otac nije običan čovjek već čovjek velikih ideala, ali i glavnu misao Raskoljnikova iz ’’Zločina i kazne’’ Dostojevskog: ’’Ljudi se po prirodnom zakonu dijele uopšte na dvije kategorije: na nižu (na obične), na materijal koji služi jedino za rađanje sebi sličnih; i na ljude u pravom smislu riječi, to jest one koji imaju dar ili talenat da u svojoj sredini kažu novu riječ. Tu ima beskonačno mnogo slojeva, ali osobene crte obeju kategorija su dosta oštre: prvu kategoriju, to jest materijal, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, pristojni, koji žive u poslušnosti i vole da slušaju. Oni su i dužni da budu poslušni, jer im je to životna namjena i tu nema uopšte ničega što bi njih ponižavalo. U drugoj kategoriji – svi gaze zakon, to su rušioci, ili su naklonjeni tome – prema sposobnostima. Zločini tih ljudi su relativni i veoma različiti; oni većinom, u veoma raznolikim izjavama zahtevaju obaranje postojećeg sistema u ime nečeg boljeg. Ali, ako je takvom čovjeku potrebno da zbog svoje ideje prekorači makar i preko mrtvog tijela, preko krvi, on sam sebi, mirne savesti, po mom shvatanju može to da dozvoli – uostalom, u zavisnosti od ideje i njenih razmera – to imajte na umu. Samo u tom smislu ja govorim...o njihovom pravu na zločin... Prva kategorija je uvek gospodar sadašnjosti, a druga – gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i umnožavaju ga brojno; a drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno jednako pravo da postoje... Na hiljadu se rodi jedan koliko-toliko samosvojan čovjek.’’

Sve drugo, osim moralnog kapitala, Đilas je mijenjao i ostavljao u imenove-stare borbe za neki konkretan njen princip i sadržaj po njemu vrijedan žrtve, a samo je onaj njegov osnovni, bazični kriterijum i fundament moralnog bića po sebi koji je ponio i usisao sa majčinim mlijekom i arhetipiskim mitovima, legendama i predstavama iz CrneGore – ostajao isti i na osnovu njega je on i procjenjivao u svakoj fazi svog života što je moralno a što nije, što je dobro a što zlo.[24] U ovom smislu i na ovom mjestu svakako je vrijedno čuti Đilasova sjećanja iz rane mladosti i gimnazijskog školovanja na prve podsticaje da u etičkoj ravni – kao najboljem dokazu Božjeg postojanja – traži i nalazi oslonce i sadržaje, vrijednosti i opravdanja, argumenti dokaze za potrebu revolucionarnog komunističkog angažmana.

,,Svaki čovjek, a pogotovo mladić, priželjkuje razne puteve u životu, a nametne mu se baš onaj koji nije smatrao sasvim svojim.

Ja sam bio jedini iz moje generacije koji se sasvim određeno osjećao komunistom, već u osmom razredu. Ali sam želio da budem pisac. Nalazeći se, već tada, a naročito kasnije, pred dilemom da biram između svojih intimnih želja i onih moralnih obaveza koje sam smatrao dugom prema društvu, odlučivao sam se uvijek za ove poslednje... Put ka komunizmu nije mi otkrila ni marksistička lieratura ni komunistički pokret, jer ni jednog ni drugog nije bilo u zaostaloj i zabitoj beranskoj sredini.’’[25];’’Šestojanuarska diktatura ukočila je bila svaku političku, a i duhovnu živost. Ona je bila izuzetan događaj i u mom životu... Diktatura je kod mene, otpočetka, a i kasnije, pojačala mračna psihička raspoloženja i negodovanja. Ako je i ona bila, a bila je, uzrok mojih duševnih lutanja, bila je i mog nezadovoljstva društvenim prilikama. Sve mi se čini da su potištena, mračna raspoloženja, psihologiziranje, bili tlo na kome je raslo političko i društveno nezadovoljstvo mutno i nesvjesno, ali utoliko dublje – iz samog duševnog tkiva, iz svake pore unutarnjeg života... Kasnije, u Beogradu, upoznavši se kao student s nekim svojim kolegama, opazio sam da su i oni, istina svaki na svoj način, prošli isti put: ista dostojevskijevska i krležijanska literatura, unutarnje krize i mutna raspoloženja, mračna negodovanja i ogorčenost zbog surovosti i neprevadi među ljudima i u društvu uopšte, a otud i neki namješten, izmišljen stav, pomalo pretenciozan i ništa manje razbarušen, raznježen i buntovan.

Bila je to klasična i humanistička književnost, koja je podsticala na komunizam. Ona, istina, nije neposredno upućivala ka komunizmu, nego ka čovječnijim i pravednijim odnosima među ljudima. Postojeće društvo, a pogotovu njegovi politički porekti, nijesu bili kadri čak ni da obećaju takvo što.

... Ali samo društveno stanje bilo je prvi i najmoćniji podstrekač. Ako je neko želio da ga promijeni – a uvijek se nađe ljudi s takvim neodoljivim željama – on je to mogao samo kroz pokret koji je obećavao takvo što i za koji se pričalo da je jendom velikom revolucijom u tome i uspio. Čuvari datog stanja na takvo što su mladog čoveka mogli samo podstaći, pričama o bauku komunizma i grčevitim držanjem za stare oblike i odnose.

Bila je to želja za jednim boljim i ljepšim svijetom, za promjenom, želja urođena svakom biću, a koja u konkretnim prilikama, nije ni mogla da dobije drugi do komunistički oblik. Komunizam je bio jedna nova ideja. To je za mladost bio zanos, žudnja za podvigom i za žrtvovanjem na sreću roda ljudskoga.''[26];Kao maturant Đilas je bio zaljubljen u djevojku prema kojoj je, međutim, njihov nastavnik-komunista imao bračne pobude. ''A šta ja treba da činim, kad je već tako? Da li da volim ili da mrzim toga čovjeka? Da ga prezirem ili da mu se divim kao borcu za isti ideal?... Od odgovora... zavisilo je izgrađivanje mog unutarnjeg moralnog lika. Razumije se, ja sam odmah odgovorio: Nema nikakvog dubljeg razloga da ga mrzim – tako što bilo bi s moje strane sebično i neljudski. Ali od odgovora do istovetnog stvarnog stanja u meni bio je veoma dug i mučan put, na kome su se događali psihički zaokreti i nicale slike koje su samo mogle da podjare moralno zgražavanje, pa i ljubomoru. Osjećajući da mrzim ovog čovjeka, ja sam mržnju zatomio... Unutarnji preobražaj, koji je imao za posljedicu gušenje u sebi i ljubomore i ljubavi, ubrzao je moje mutno kretanje ka komunizmu i svjesno ka književnosti.

Kao da je od toga da li ću uspjeti da savladam ovu ličnu – ljubavnu i moralnu – dramu zavisilo i moje prilaženje komunizmu.

To je bilo prvo veliko žrtvovanje, u ime plemenitosti, makar i uobražene.

Zadnji razred gimnazije bio je sav od mučnih i složenih unutarnjih sudara. Ali iz toga je, najzad, izlazila neka jasnoća, bar kao pitanje: pisati ili se boriti. Već tada su se u mutnim psihološkim konfliktima, u nezadovoljstvu društvom i preozbiljnoj nostalgičnosti ocrtavale i taložile buduće crte i težnje. Iz lične i moralne emotivne krize izišao sam očvrsnuo, s nešto gorčine u sebi, ali i s etičkim načelom – da ljude ne treba mrzjeti zbog ličnih stvari i da lične potrebe i probleme ne treba miješati sa svojim idejama.

... Bilo je već tada... dubokog nezadovoljstva s postojećim odnosima i ograničenim ljudskim i društvenim mogućnostima u njima. Neka nejasna unutarnja duševna i intelektualna muka zavezala se već tada, da se ne razdriješi.[27]

... U sebi (sam) bio prečistio s mnogo čime – sa sentimentalnim ljubavima i s popravljanjem svijeta pomoću milosrđa. Predmeti i ljudski odnosi očitovali su se u sve tvrđim i oporijim oblicima. Još je to bila besudna zemlja.''[28];‘’Rijetko je ko od nas sumnjao u  postojanje neke sile koja kao zakon postoji u svim stvarima, drukčije rečeno – vjerovali smo u Boga. Ali su nam važniji od toga bili dokazi o toj sili, koje smo tražili na sve strane. Proto Bojović se nije ljutnuo, a ni zapanjio, kad smo mu tražili dokaze o postojanju Boga… Dokazi su mu, uglavnom, bili slični onima kod Dostojevskog: milosrđe, koje neizbježno postoji u čovjeku, dokaz je i postojanja Boga. Dokaz taj bio je veoma mutan, ali uvjerljiv – za one koji su htjeli da vjeruju. Čovjek osjeća šta može, a šta ne može da čini, u njemu postoje neke moralne prepreke. To i jeste Bog. Dokaze o Bogu treba najprije tražiti u čovjeku, u njegovim unutarnjim etičkim kategorijama. Postojanje tih kategorija dokazuje da nešto nedokučivo i unaprijed dato određuje čovjekovu sudbinu.

… Izlaganja prota Bojovića bila su sasvim u skladu s mladićskim raspoloženjima za pravdom i milosrđem. On nije ni u kom slučaju mogao neposredno uticati u pravcu nečijeg opredjeljivanja za komunizam. Ali je budio velike misli i osjećanja o pravdi i milosrđu, preko kojih se -  uz druge elemente dakako, naročito uz uticaj stvarnosti – kasnije, bar što se mene tiče, išlo i ka komunizmu. To je bilo čudno: protina izlaganja bila su usmjerena kao odvraćanju od komunizma i od svakog nasilja. Ali su nastojanja na pravičnosti, ravnopravnosti i milosrđu podsticala na razmišljanja i na napore da se ostvari svijet u kome bi to bilo stvarnost…

Uvijek sam, kasnije, osjećao u sebi neki neplaćeni – komunistički – dug prema Dostojevskom i prema proti Bojoviću, koji se nijesam usuđivao ni sebi da priznam. Oni su podsticali na pravednost i milosrđe. Zar i prvi porivi ka komunizmu nijesu bili da se ukloni svijet nasilja i nepravdi i ostvari jedan drukčiji – svijet pravičnosti, bratstva i ljubavi među ljudima.

… Razumije se, sam život je daleko jače podsticao od ikakvih propovjednika, one koji su bili skloni da se odupiru nasilju i surovostima.’’[29]

Moralne norme i etički standardi bili su Đilasu odsudni i odlučni kriterijum za o(p)stajanje dosljednosti i vjernosti samom sebi i svom djelu, svom unutarnjem misaonom i idejnom svijetu, vjernosti kojoj je jedino služio i do koje mu je jedino i bilo stalo. Pomoću te vjernosti i te dosljednosti i ostao je vjeran i dosljedan samom  sebi i svom mislilačkom utopijskom idealu koji je zapravo za njega bio stvaran i jedini svijet za koga je vređelo živjeti i žrtvovati se, što je on i pokazao ne samo riječju već i djelom – dugogodišnjim robijama i u predratnoj, kapitalističkoj, i u poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji. ''...Pisci, umetnici i mislioci...su uvek proroci novog: u istoriji nije, ali u komunizmu jeste novo što su svi veliki jeretici bez izuzetka pisci skloni idejama – pesnici-mislioci... ...Nema idealnog cilja, nema nikakvog cilja koji se može postići zlim, ugnjetačkim sredstvima.[30] Idealnim, stvarnim i ostvarivim ciljem mogu biti jedino sredstva – način kojim se vlada ljudima, uslovi ljudskog života...

No bilo ovako ili onako, oni koji se u komunizmu bore za slobodu – za ukidanje monopola partijske oligarhije, moraju biti u svoje ideje, u svoju ulogu i svoje mogućnosti, uvereni ne manje, ako ne i više nego što su to bili komunisti dok su se borili za vlast. I mada različitih filozofskih i drugih pogleda, društvenog i drugog položaja, oni moraju biti jedinstveni u neposrednim, doglednim ciljevima – u dokučivim i mogućnim sredstvima. Neko to može nazvati fanatizmom slobode, nedogmatskim dogmatizmom. Pa nek je i tako! Jer sutradan po pobedi – pobednici i tako neće biti jedinstveni – novi ciljevi, nova sredstva, nova sredstva-ciljevi neće i ne mogu biti istovetni za sve njih. Jer život je život zato što nije jednoobrazan, a pretpostavka svake slobode je nejedinstvo.’’[31]

Đilas je razotkrivši veliku razliku između revolucionarnih utopijskih snova, vizija, planova, predviđanja i obećanja, s jedne strane, i stvarnosti u praktičnom socijalizmu, s druge strane, stvorio novi, živi prostor za sadržinski život utopijskog i nastavak njegovog sna bez obzira o kojim i kakvim je društvenim porecima i njihovim službenim nazivima riječ. Komunizam i njegov tok, sudbina koja izvire dakako iz karaktera, i nijesu mogli u Đilasovom slučaju da izrode prirodu njegovog buntovništva i disidentstva osim i jedino tako što je njegovo djelo nastupalo kao antiutopijski (jer je utopijski autentični patos i zov, nadu i vjeru univerzalno oslobodilačke biti komunizma bio pretvoren i zloupotrijebljen od strane njegovih upravljača i vladara u porobljivačke i ropske okove za stotine miliona ljudi!)[32] usmjeren i apsolutno sveobuhvatni protivnički agens spram tadašnjeg –  i pokazalo se do njegovog neumitnog kraja (u tome je i veličina Đilasovog proroštva, njegovog vizionarskog, analitičkog i moralno-etičko-filozofskog duha!), i to prema prije svega ljudskim potrebama čovječanstva (osobito onog dijela u kojemu je vladao!?) – nesuvislog, neadekvatnog i insuficijentnog komunističko-socijalističkog društvenog poretka. ''Čovjek uči dok je živ'', pisao je Ernst Bloh, te učenje kao novum teorije i prakse ostaje modus vivendi za svako (utopijsko, a koje može biti drugo!?) mišljenje koje stremi naprijed, u drugačije, u budućnost. ''I dandanji nastojim da učim bilo s koje strane, a i da priznajem vlastite zablude prema kome bilo.''[33]

Đilas se bio našao u poziciji tzv. ’’revolucionara bez revolucije’’. Jer, iako je jugoslovenska revolucija uspjela i pobijedila, tj. iako su jugoslovenski komunisti došli na vlast[34] – koja je u komunizmu i marksizmu bila sve, jer je sve i bilo u tome kako osvojiti, zadržati i očuvati, razvijati i unaprjeđivati do savršenstva tu najbožanskiju slast od svih slasti, ’’...vlast – nasladu svih naslada’’,[35] dakle, vlast je bila (ne)prikrivena suština svih teorijskih i ’’naučnih’’ ideja – on je u jednom trenutku intimno, a to znači,  najpotpunije, u svom totalnom ljudskom biću i u svoj svojoj cjelovitoj ljudskoj i revolucionarnoj biti, ostao bez revolucije, a ostao je revolucionar![36] Ostao je bez revolucije, jer to više nije bila njegova revolucija, to nije više bila, po njemu, zapravo nikakva revolucija, jer je izdala sopstvene idealne i uzvišene, humanističke i svečovječanske principe! Srž problema je, dakle, što je Đilas ostao revolucionar i komunista! Mada, malo drugačiji revolucionar nego što je to bio u periodu neposredno prije toga, ali razlika je bila samo u spoljašnjim kategorijama sredstava i načina revolucionarnog djelanja, a po unutrašnjim, intimnim kategorijama gledano, ostao je isti, magloviti i daleki cilj, tj. ostala je žeđ i glad za grande utopijom i idealom savršeno pravednog, slobodnog i srećnog društva i čovječanstva. Doduše, Đilas više nije bio romantični zanesenjak kao na početku svoje revolucionarne djelatnosti, već, reklo bi se, trezveni i realni, skromni, ali ne nikako servilni!, oštroumni, daroviti, dalekovidi, vizionarski i proročki mislilac![37]

Dakle, revolucionar je htio da nastavi revoluciju, ali je uvidio da revolucije više ne može biti budući da se sve više stvara društvo potpuno suprotno od onoga koji su revolucionari (do tada) proklamovali i zacrtali kao cilj, pa prema tome ostao je bez istorijskog i društvenog revolucionarnog miljea i okvira u kojima jedan revolucionar jedino i može djelovati ako želi i hoće da djeluje! Ostao je bez revolucije, jer nije uspjela i nije se iskazala revolucionarna praksa, ona i onakva revolucionarna praksa čiju je bit vidio i definisao Marks u Tezama o Fojerbahu. Suština revolucionarne prakse jeste da je kritika nužna i odozgo, ali i odozdo, tj. da je nužno i potrebno, neophodno i jedino svrsishodno ako se želi da revolucionarna praksa odista bude to za što se izdaje i tvrdi da jeste – da, dakle, kako piše Marks, i vaspitač bude vaspitan! Ta dvosmjernost, demokratičnost, ravnopravnost, jednakost, otvorenost i totalnost kritike i revolucije kao jedinog pravog i ispravnog kriterija revolucionarne prakse, u Jugoslaviji je poslije osvajanja političke vlasti komunista – izostala. Uostalom, kao i u svim drugim zemljama nakon dolaska komunističkih partija na vlast i njihovog ustoličenja i zagospodarenja u svim  porama društva. ’’Nova klasa’’ nije bila moguća sa revolucionarnom praksom.  Zapravo, ona je bila doista realna pojava, ali kao takva je označavala i pokazivala da nešto nije u redu sa revolucionarnom praksom!? I zato se Đilas našao bez revolucije, bez revolucionarne prakse, kao mornar na kopnu, kao riba na suvom, a to je značilo ujedno dakako i uviđanje grubog razlaza i provalije između komunističkih, utopijskih ideala i svakidašnje socijalističke prakse.