Dr Goran Sekulović

Bloh piše: "... Svakako je potrebno stvari doživjeti, ne onakve kakve one jesu, već onako kako idu, ili kako bi realno mogle ići; dakle u njihovoj tendenciji."[1] Potrebna je, dakle, kako kaže Bloh, "pažnja na cesti... bez prisustva u toku stvari može anticipacija prispjeti na sasvim drugo mjesto nego što je htjela."[2]

Realna tendencija je bitna da bi se stvari doživjele onako kako bi mogle krenuti i ići, kako, štaviše, već kreću i idu! A posla za pažnju na cesti, na putu stvarne i latentne tendencije, ima mnogo, jer Bloh poručuje: Utopije obuhvata cjelokupnu ljudsku kulturu, "dapače i prirodu neovisnu o čovjeku."[3] Utopija je svuda oko nas, u samo njoj svojstvenim oblicima i sadržajima, te Bloh pokazuje da su socijalne utopije samo jedna od utopijskih skupina uputa pored drugih koji uporedo, i te kako postoje i zrače, djeluju na nas.

"Što se tiče sfera, postoje prije svega utopijske zemlje liječničkog, tehničkog, arhitektonskog i geografskog opsega i obilježja. Dapače, i u samom izvornom području utopija, socijalne utopije nisu jedine. Pored predodžbi moguće ljudske sreće u socijalnim utopijama, postoje slike mogućeg ljudskog dostojanstva, prikazane kao nauke o prirodnom pravu. I još bliže, u pristupačnoj egzistenciji postoji nešto što se ne tiče perspektiva, već zbunjenosti. Tu se pojavljuju – svagda nadmašujući – moralni uzori i ideali, ono još tako utopijski neizdiferencirano Nigdje, kamo nas vuče muzika. Kakva se autentična utopija bila okušala u mnogostruko pokušanim slikama protiv smrti, a u najužoj vezi s njom, u religijskim misterijama želja i kršćanskim misterijama nade. Item, h u m a n i z a m  j e  o d r a s t a o  u  u t o p i j i, i filozofija je s pravom spekulativna, budući da svjedočanstva, čini, problemi, postulati još-ne-bitka sačinjavaju njeno, nigdje samo empirijsko, centralno područje rada."[4]

Bloh pokazuje "da se utopijsko ne poklapa niti mora poklapati s naprosto ništavnim u daljem sanjarenju, niti pak s onim što se naziva naprosto bajka u ganutljivom omaložavajućem smislu, ... postoje u čitavom životu svuda naokolo utopijski izlozi, slike želja u ogledalu, tvornice sanja, slike, s puta."[5] No, ipak, kako veli Bloh, "...valja razlikovati utopističko i utopijsko: prvo se samo neposredno apstraktno upušta u prilike da bi ih popravilo naprosto iz glave; drugo svakako uzima u račun  i same prilike izvana. Pri tom se, dakako, i samo utopističko kao apstraktno koje zahvaća i z n a d zbilje ne treba sramiti pred nečim naprosto empirističkim koje samo na drugi način apstraktno zahvaća i s p o d zbilje."[6]

Dr Milan Kangrga u svome djelu "Čovjek i svijet" pokazuje iz kojih se sve razloga, često "ne respektira razlika između u t o p i j s k o g  i  u t o p i s t i č k o g."[7] O tome Kangrga piše: "Ovo svjesno ili nesvjesno (u svakom slučaju: zapravo tipično ideološko!) "prekrivanje" razlike između utopijskog i utopističkog ima svoj korijen s jedne strane u samom "bitku" postojećeg svijeta i njegove historije, ukoliko je naime taj bitak metafizike polazna i završna točka kako realiteta, tako i mogućnosti svega što jest, pa po njemu drugačije ni ne može biti, što znači da se sa tog stanovišta ovo "drugačije" može i misliti i pojaviti i nametnuti samo u obliku pukog utopizma."[8] Kangrga navodi da ne-respektiranje razlike između utopističkog i utopijskog čini "jedan od bitnih nesporazuma oko pojma utopije – a taj je nesporazum ne samo čisto teorijskog nego duboko povijesno-praktičkoga karaktera..."[9] Ovaj nesporazum je čini se, najtipičniji, u političkoj sferi, gdje često imamo da biramo ili - ili, u smislu da ili je nešto "životno", "praktično", "stvarno", ili je "ništa", "utopija", "pusta mašta", "nešto idealno, neostvarljivo". A kakva je ta "zbilja", ta "stvarnost", koja je jedina "životna", "praktična"? Često predstavljana marksističkom, ona je u svojoj biti –  antimarksistička, zapravo, najtipičniji primer antimarksizma. I baš se u ovoj političkoj sferi i možemo u-saglasiti u bitnom: šta je marksizam, a šta nije. Jer, kako ističe jedan od svjetski najpoznatijih stvaralačkih marksista, autor čuvene ''Historije marksizma'' dr Predrag Vranicki[10], možemo se dogovoriti da su Bloh, Markuze, Lefevr marksisti, i pored njihovih razlika u mišljenju (znači lakše se "snaći" kada je riječ o teorijskom kriterijumu ko kamo pripada), ali se ne možemo dogovoriti da marksizam jeste i Staljin i staljinizam, dakle, nešto u biti antimarksističko (vidi se, dakle, teškoće u prosuđivanju pripadnosti marksizmu, kada je riječ o političkom kriterijumu te pripadnosti).

"Nešto je utopija" (ovaj često upotrebljivani moto navodi i Bloh) služi kao razlog branjenja statusa kvo, postojećeg stanja, i apologetike neumne, otuđene i postvarene realnosti. Kritika utopijskog ne može doći sa pozicije ovih i ovakvih apologeta. Ona može doći i "uslijediti samo sa adekvatnog stajališta koje prelijetanje ne mjeri, a još manje nadomješta fakticističkim gmizanjem.... jer n a  k r a j u, ovdje se mora pucati  p r e k o  c i l j a da bi on bio pogođen."[11]

Postojeće ukoliko je zapalo u zlo (a iz njega se uporno i ne vadi do sada i sada povijesno), ravna se prema "savjesnom utopijskom znanju", koje pobija i ravna postojeće... dapače, ono tek pruža k r i t e r i j za merenje takvog fakticiteta, pa čak i odstupanje od pravilnog. Utopijsko savjesno znanje "nikada ne može o p o v r ć i  puka sila postojećeg... Ono prije svega predstavlja imanentnu mjeru, mjeru ideja koje su tom fakticitetu zvonile i učile ga u kolijevci prije ovog odstupanja, i koje će se pred njim svakako još izvoditi i iznositi."[12]

Kangrga stanovište utopije smatra kao "e m i n e n t n o"   r e v o l u c i o n a r n u  p o z i c i j u, "koja smjera na bitnu izmjenu samih temelja postojećeg (otuđenog i postvarenog, pervertiranog) svijeta..."[13] On zaključuje: "Upravo zbog toga svojeg bitno revolucionarnog fermenta, usmjerenosti i smisla utopija je trn u oku svakom konzervativnom i reakcionarnom mišljenju. Jer utopija nije nikakva "idealna predstava" o onome što nikada i nigdje nije i neće biti, niti joj je (od Hegela već radikalno-kritički opovrgnut i prevladan) "proces u beskonačnost" njezino filozofsko izvorište i utočište, nego je zahtjev za prevratom i izmjenom postojećeg u jedan mogući ljudski ili ljudski mogući svijet – s a d a  i  o v d j e. Utopija pita svoje primarno pitanje: Po čemu je čovjekov svijet  k a o  čovjekov uopše moguć, da bi tek onda mogla pokazati "nemogućnost", to jest neizdrživost i neodrživost jednog historijski specifičnog, našeg, naime građanskog svijeta."[14]

Ovdje smo na tragu Marksa, koji s nama, i vidimo i sa Kangrgom pita  o  o p š t o j  ljudskoj prirodi čovjeka, o čovjeku kao čovjeku, o čovjeku kao onom samostvaralačkom, slobodnom, univerzalno-stvaralačkom i humanom, biću, biću kao biću prakse, o čovjeku dakle, u onoj dimenziji, na osnovu koje ćemo tek i da ga "mjerimo", njega i "njegov" svijet, otuđenja i postvarenosti zbilje građanskog društva. Dosta se špekulisalo sa pitanjem: da li je primerno Marksu pitanje: šta je čovjek kao čovjek? Tu znanost ne može odgovoriti na ovo pitanje, jer ovo je pitanje cjeline, ne pojedinih djelova čovjeka, ne čak i pukog zbira svih aspekata i strana čovjeka koje ispituju pojedine, mnoge znanosti. Ovo je pitanje cjeline, filozofije, ovo pitanje iskače iz horizonta znanosti, ono je sa one strane granice filozofije i znanosti, na strani filozofije, ono "igra" za filozofiju, a strano je znanosti i njenom načinu sticanja i življenja iskustva, njenog vlastitog, onog po čemu je znanost to što i jeste, i po čemu i uopšte to i može biti. No ovo zadnje i nije njena svojina. To što ona uopšte i može biti to što jeste, taj fenomen prevazilazi, kako bi rekao Bloh, odgovore koji se mogu dobiti u dućanu, odgovore slične onima (u biti iste) koji se dobijaju u njima – znanostima. Tu se pitaju druge sfere opstojnosti, tu mlado prapitanje, čuđenje, tu pitanost ljudska dolazi do izražaja, to je sfera filozofije. I to pokazuje da je Marks filozof, da mu je primjeran filozofski način mišljenja, da se pita šta je čovjek kao čovjek, šta bi trebao da bude da bi bio uistinu čovjek, jer, očigledno je, ovo s a d a  nije ono što je njegova bit? Iz sagledavanja biti čovjeka, Marks sagledava i njegovu otuđenost, i mogućnost povratka u zavičaj, kako bi rekao Bloh.

Bloh suptilno i precizno nas upućuje ka pravilnom shvatanju onog jedinstvenog inventara opšteg, i konkretnog, posebnog, inventara koje se često dijeli na "apstraktne, nezbiljske stavove" i na konkretne postulate. Ovo se može, čini se, lijepo usporediti sa višedecenijski dosta upotrebljavanom terminologijom u jednom dijelu filozofskih djela u nas – sa "apstraktnim humanizmom" i "konkretnim humanizmom" (realnim, kao jedino "ispravnim" i "valjanim"). Bloh piše: "Osvetljavajući  s m j e r  h u m a n o g postulata prije vodi nego što bi se dao voditi od puke faktičnosti. To gore po činjenice znači ovdje da  f i l o z o f s k i  um nije nikakva fantazija koja je iz nevolje postala pametna time što vrijedi i što se nadaje samo heuristički. Postoji, šta više, primat "praktičkog uma" – dakle konkretne  h u m a n i z a c i j e  svih prilika i odnosa svijeta – upravo  i u  l o g i c i  filozofije. Obična faktičnost nema tada što da se miješa u stvar, to pravo ima samo tendencija  p r o c e s a, a prvenstveno latencija  o b j e k t i v n o-r e a l n e  m o g u ć n o s t i. Pri tom dani smjer humane pretpostavke nipošto ne ostaje filozofski ograničen na moral i ono što je s njim u najužoj vezi. Dapače, pravo da ne budeš pas, ta empirijski tako malo potvrđena postulativna pretpostavka velikog stila nije baš posve odvojena od nekih takozvanih pojmovnih bajki velike filozofije, ukoliko ova pokazuje uzvišenost svršetka u provedenom pokušaju početka."[15]

Kako ovdje, posle ovoga, smiješno i žalosno zvuče pojedine tvrdnje da su određeni filozofi ispunjeni "apstraktnim humanizmom", a da su izgubili iz vida "konkretni humanizam "(dakako, politički i ideologijski  konjukturan, koji se dobija iz "konkretnog" doprinosa učvršćenju statusa kvo, postojećeg stanja, i služenja prakticističkim potrebama dnevno-politikantske sfere).

O ovome piše i dr Predrag Vranicki u "Historija marksizma" u trećem tomu, u poglavlju posvećenom stanju filozofije u bivšoj SFRJ, kada piše – odgovarajući na prigovore o "apstraktnom humanizmu" – i tako jugoslovenski filozofi nose prokletstvo "apstraktnog humanizma" –a sada dolazi bit odgovora – kao da je moguć "konkretni humanizam" bez "apstraktnog humanizma".

"Realan humanizam" (iz Bijede Filozofije) Marksa na koji se prigovarači pozivaju, ustvari je mišljen iz perspektive jedinstva pogleda na svijet, o kome govore i Bloh i Vranicki, iz jedinstvenog pogleda na svijet, koji se dobija samo i jedino filozofskim prodorom u bitak, u opštu bit, u temelj stvari, čovjeka, istorije, društva, svijeta, prirode.

Kao da bi Marks mogao doći do rezultata do kojih je došao, da nije sagledao bit čovjeka i svijeta, istorije (povijesti) i prirode, a ona se mora izreći adekvatnim jezikom i bićem – jer krava koja pase je krava, i dalje će se zvati krava (da se poslužimo jednom mišlju dr Gaja Petrovića iz njegove studije "Marksizam i filozofija) ali, bitak je bitak, i sloboda je sloboda, i princip onečovječenog čovjeka je to što je, i čovjek kao najviša vrijednost za čovjeka, najviše biće, je to što je, i filozofija se ne može ostvariti dok se proleterijat ne ukine, i proleterijat se ne može ukinuti dok se filozofija ne ostvari, i to je to što je i to se drugačijim jezikom i bićem i ne može reći, i to će uvijek ostati to i što ćemo biti, tj. što možemo biti, što je utopijska zvijezda naše krvi, našeg udesa, naše sudbine, kako bi rekli Marks i Bloh.

A ova sudbina koja je pred nama je revolucija, pisao je Marks, i "tom p l u s  u l t r a  okrenuta je filozofija prvenstveno kao etika, kao postulativna estetika, kao antropološka kritika religije i njenog latentnog jezgra. No ne stvara li i kozmološka metafizika najvišeg ranga takve nacrte koji ne mogu biti bitno uništeni naprosto od gotovih činjenica zato što svoj pravorijek mogu naći jedino u svijetu bivanja, u svijetu kao  k o n k r e t n o m  n a c r t n o m  p o l j u?"[16]

Bloh nudi svojevrsno jedinstvo empirije i metafizike, o kojem piše: "Ponovno treba reći, i to jednako za volju mnjenja usmjerenog na pojedinosti kao i na ono centralno: e m p i r i j a, ukoliko nije statička i postvarena, i m e t a f i z i k a, ako nije na putu u "beživotno osamljeno" ideje pretjerala i rekla svijetu zbogom, pripadaju obje štitu, koplju i oku Minerve, dalekovidne boginje mudrosti."[17]

Kao što nas "apstraktni" i "konkretni'' humanizam odvodi i odvaja od same suštine onoga što je bitno i o čemu pokušavamo da razgovaramo i promišljamo, tako i razlikovanje na "konkretnu" i "apstraktnu" utopiju, o čemu govori dr Kangrga, "odvodi od same biti stvari."[18] Kangrga navodi, "ne samo da utopijsko nije ništa empirijsko, nego...su mu baš zbog toga bitno neprimjerena određenja konkretnog i apstraktnog (kao što nema konkretnog i apstraktnog otuđenja ili postvarenja)..."[19] S obzirom da po Blohu utopijsko ne zahvaća ni iznad ni ispod zbilje, to po Kangrgi, umnogome muti sjaj utopijskog, čak i devalvira "sam pojam utopijskog."[20] Smisao utopijskog se po Kangrgi "ne može tražiti u svom mogućem korelatu koji ga samo negativno suodređuje...''[21]

Po Kangrgi razlikovanje aspstraktne od konkretne utopije se nalazi u horizontu "socijalne zbilje i života, i samo u tom horizontu ima kako svoje sjedište, tako i opravdanje, ali time dolazimo u opasnost iskazivanja nečega što je samom smislu utopijskoga kao izvora povijesne mogućnosti ne samo neprimjereno nego upravo suprotno, dakle ono što nju gotovo anulira ili posve ugašava. Možemo odmah kazati: Ne postoji, ili bolje reći nije uopće moguće tako nešto poput – "realizirane u t o p i j e", budući da to ostaje contradictio in adjecto, pa ako se u toj razlici između apstraktnih i konkretnih utopija... konkretnom utopijom smjera na mogućnost njezine bilo kakve realizacije (u onome "izvana"), i ta realizacija samim time treba ovdje da igra ulogu  k r i t e r i j a  njezine  k o n k r e t n o s t i, onda eo ipso napuštamo horizont povijesnoga i upadamo u ono puko historijsko, u kojemu je utopijsko za volju jedne gotove "realizirane") historijsko-socijalne strukture ili  danosti posve ugašeno. Suprotno tome međutim, povijesno kao utopijsko, dakle upravo kao ono što još nije koje se kao takvo svagda već realno događa u samom temelju svijeta) uvijek iznova u ovom historijskom, historijski već postalom i proizvedenom fakticitetu drži otvorenom njegovu vlastitu dimenziju mogućnosti i budućnosti, jer mu ne dopušta da naprosto bude i tako se ukoči poput samoniklosti..., samodovoljnosti, zatvorenosti i zaključenosti, i time je istovremeno najdublji kriterij historijskog i njegove određene, postale, dakle realizirane zbilje baš po tome što toj zbilji u njezinoj realiziranoj konkretnosti – n e d o s t a j e!"[22]

Bloh piše Kangrga, pogađa samu stvar kada kaže: "Bez dimenzije budućnosti koju je moguće misliti kao adekvatnu, koja ostaje sposobna da aktivira, i onako nijedna egzistencija ne može dugo izdržati."[23]

Dakle, piše Kangrga: ''Utopijska dimenzija... doista nema veze sa stvarnošću koja je dostatna sebi u pukom fakticitetu, ali (kao temelj i iskon ovog svijeta) ima veze s onim što bi taj fakticitet još mogao i trebao da bude..."[24], i dalje: "Životnost je ovdje – kao već čovjekova – i d e n t i č n o  s povijesnošću i nema druge, pa ako je riječ o "sudbini", onda je čovjekova iskonska sudbina da jest, da živi, da bude i da treba da bude povijesno biće.        Biti pak povijesno biće znači biti utopijsko biće, dakle svagda ono otvoreno drugačije nego što naprosto jest, stoga je i mišljenje moguće kao drugačije mišljenje, a nije goli mehanizam nekakve "prirodne" ili "samonikle" svijesti. Samo kao povjesno bi}e čovjek jest, potvrđuje sebe da jest i misli, jer je bitno slobodan. Utopičnost je iskonsko povijesno "pomaknuće" čovjeka iz apstraktne fiksiranosti u bitku spram onoga Ništa u odnos prema sebi i svojem vlastitom svijetu; ona je sama mogućnost odnosa kao odnosa.  Samo u povijesnoj igri onoga Ništa i bitka moguće je tako nešto kao  o d n o s (odnošenje).[25]

Utopijsko omogućuje zbilju, ono je otvara za drugu mogućnost, za dimenziju mogućnosti, za mogućnost promjene, za promjenu mogućnosti. Utopijsko zbilju uvodi u horizont povijesnoga, ona po njemu tek i dobija neki određeni smisao, tendenciju, pravac kretanja, put promjene, mogućnost drugačijeg, drugog, različitog. U ovom smjeru Kangrga razmišlja i navodi jedan primjer kod Bloha (gdje Bloh misli na tragu Hegela), koji po njemu pokazuje da Bloh konsekventno, dosljedno i radikalno ide linijom teze da utopijsko jeste izvor iz kojeg je tek i moguća konstrukcija k r i t e r i j u m a  postojećeg kao takvog, tj. kao ovakvog kakvo jeste. Po utopijskom tek i jeste kriterijum postojećeg, dakle, kriterij za mjerenje fakticiteta postojećeg ovakvog kakav i jeste, utopijsko tek omogućuje ovakvu ili drugu, drugačiju (nadajmo se i bolju!) zbilju, stvarnost, istoriju, prirodu, povijesnost, bivstvovanja čovjeka kao čovjeka.

To mjesto kod Bloha koje sve ovo ima u vidu, a koje ističe i Kangrga glasi: "U svakom slučaju, ukoliko utopijski humanizam nema ništa zajedničkog s postojećim svijetom, tada se može reći: utoliko gore po ovo postojeće, ukoliko nepokolebljivije i plodonosnije mišljenje smjera na ono pravo."[26]