Škrinja

Marksov odnos filozofije i proleterijata kao polazište pozitivnog prevladavanja učenja socijalista utopista (V)

Nov 02, 2021 5 Komentara

(15 riječi)

Marks već u prvim člancima – u "Prilogu kritici Hegelove filozofije prava" – piše da je proleterijat ona klasa koja treba da izvrši radikalan prevrat, odnosno ostvarenje besklasnog društva. To će biti očovječeno društvo, u kojem će čovjek biti čovjeku čovjek, i u kojem više neće biti ugnjetavanja, eksploatacije, porobljavanja. "Kad proleterijat objavljuje raspadanje dosadašnjeg svjetskog poretka,  on izražava samo tajnu svoga vlastitog postojanja, jer on je faktičko raspadanje ovog svjetskog poretka. Kad proleterijat zahtijeva negaciju privatnog vlasništva, on uzdiže samo kao princip društva ono što je društvo uzdiglo kao njegov princip, što je u njemu već utjelovljeno, bez njegova sudjelovanja, kao negativni rezultat društva...Kao što filozofija u proleterijatu nalazi svoje materijalno oružje, tako i proleterijat u filozofiji nalazi svoje duhovno oružje, i čim munja misli bude temeljito udarila u ovo naivno narodno tlo, izvršit će se emancipacija Nijemaca u Ljude...Emancipacija Nijemaca je emancipacija čovjeka. Glava te emancipacije  je filozofija, a njeno srce proleterijat."[1]

Ovi Marksovi stavovi o jedinstvu proleterijata i filozofije, stavovi koji daju filozofiji istinsku čovjekovu zbiljsku, revolucionarnu funkciju, su logičan i prirodan tok razvitka duhovnih pogleda Karla Marksa, do kojeg je on došao poslije bavljenja publicističkim radom, i posle upoznavanja realnih i stvarnih životnih zbivanja i materijalnih činjenica, kao i poslije kritičkog proučavanja Hegelove filozofije. Kao takvi, ovi Marksovi stavovi su konkretizovani zaključci i rezimei njegovih genijalnih mladalačkih slutnji, kao što je, posebno, ova sljedeća: "Pošto je svaka istinska filozofija duhovna kvintesenca svoga vremena, mora doći vreme kad filozofija stupa u dodir i uzajamno dejstvo, sa stvarnim svetom svoga doba, ne samo iznutra, svojom sadržinom, nego i spolja, svojom pojavom. Filozofija onda prestaje da bude neki određeni sistem u odnosu prema drugim određenim sistemima, ona postaje filozofija uopšte o svetu, postaje filozofija savremenog sveta".[2] U smislu ovog Marksovog mišljenja, Branko Bošnjak piše: "To znači da filozofija može djelovati samo onda kad prestaje biti školska filozofija, tj. filozofija koja je lišena veze sa svojim vremenom. Da bi filozofija imala svoje pravo mjesto, ona mora stalno biti prisutna u problemima svog vremena".[3]

Takođe, u ovom kontekstu, vrijedi citirati i Milana Kangrgu, koji piše: "Ukidanje filozofije za Marksa je dakle, njeno  o z b i l j e n j e,...", i dalje: "Filozofija je tako misaona revolucija ili misao revolucije, to jest osvješćivanje revolucionarnog preobražaja sadašnjeg, opstojećeg svijeta, a to ona jest i može biti samo ako je u sadašnjem anticipacija budućeg, ako kao revolucionarna svijest i samosvijest, kao traženje i otkrivanje predmetne istine, ili smisla suvremenog povijesnog zbivanja, ima stalno pred očima, poslednje ciljeve, neumorno tražeći kako kaže Marks, 'ideju u zbilji' ".[4]

Govoreći o Engelsovom radu, i o rezultatima do kojih su došli klasici marksizma, nezavisno jedan od drugog u svojim teorijskim analizama, Predrag Vranicki piše: "Do istih rezultata (istih ovih koje smo maloprije naveli kod Marksa, prim. G.S.) došao je Engels u Engleskoj. Njemu su prilike u Engleskoj, u kojoj se jasno očitovala klasna borba između aristokracije, buržoazije i proleterijata, pružile dovoljno materijala da zaključi o klasnoj borbi kao poluzi razvoja – barem u Engleskoj u to vrijeme. Dapače, iz ekonomskih analiza on je zaključivao da to društvo mora neizbežno propasti i u proleterijatu je vidio onu historijsku snagu, koja treba da taj proces dovede do kraja i organizira besklasno društvo. Engels je to svoje mišljenje izložio u 'Nacrtu za kritiku nacionalne ekonomije', koji je izišao u Marx-Rugeovom časopisu 'Francusko-Njemački godišnjak', u kojem je štampan i Marksov rad 'Prilog kritici Hegelove filozofije prava'. 'Proizvodite svjesno, pisao je Engels u toj poznatoj studiji, kao ljudi, ne kao raspršeni atomi bez generičke svijesti, i vi ćete biti iznad svih tih umjetnih i neodrživih suprotnosti. Međutim, sve dotle dok vi nastavite da proizvodite na dosadašnji nesvjestan nepromišljen način, koji je prepušten vladavini slučaja, sve dotle će ostati i kriza; a svaka slijedeća mora postati još univerzalnija, dakle gora nego prethodna, mora osiromašiti veći broj malih kapitalista i u povećano proporciji umnožiti broj klase koja živi od samog rada – dakle, mora očigledno povećati masu radnika, koje treba uposliti, taj glavni problem naših ekonomista, i napokon izazvati socijalnu revoluciju o kakvoj školska mudrost ekonomista ne može ni da sanja.''' (Engelsov citat je iz ''Ranih radova'', str. 105)[5]

Vranicki, poslije kraćeg pregleda ranog i najranijeg duhovnog razvitka Marksa i Engelsa zaključujući ovu dimenziju piše: "Tako Marks i Engels, nezavisno jedan od drugoga, dolaze do historijskih zaključaka o potrebi spajanja socijalizma (kao teorije) s radničkim pokretom. Time su bila prevladana sva dotadašnja mišljenja o proleterijatu kao klasi koja samo pati, i sve iluzije o mogućnosti uspostavljanja socijalizma bez borbe radničke klase. Marx i Engels su, prema tome, već i tada prilazili sasvim drugačije riješavanju socijalnog, društvenog pitanja od utopista socijalista, njihovih njemačkih kolega i samoga Feurbacha. Sasvim je razumljivo da je Marx, na toj osnovi, mnogo dublje zahvatio i problem religiozne alijenacije (otuđenja) čovjeka, koji je prvenstveno rješavao Feuerbach''.[6]

Marks ističe da ''kritika religije završava učenjem da je čovjek najviše biće za čovjeka, dakle, kategoričkim imperativom: da se sruše svi odnosi u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće.''[7]

''Oružje kritike svakako ne može zamijeniti kritiku oružjem, materijalna sila mora biti oborena materijalnom silom, ali i sama teorija postaje materijalna sila kad zahvati mase. Teorija je sposobna da zahvati mase čim dokazuje ad hominem, a ona dokazuje ad hominem čim postane radikalna. Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu, a korijen čovjeka jest čovjek sam.''[8] Predrag Vranicki komentariše ovu Marksovu misao: ''Utoliko je bitno i nenadomjestivo značenje teorijskog u čovjekovim historijskim borbama i pregnućima.''[9]

O odnosu između filozofsko-socijalističke teorije i prakse proletarijata Predrag Vranicki piše: ''Sve ono veliko, ljudsko i opštečovječansko što je filozofija postulirala, značajni rezultati u kritici alijeniranih oblika ljudske egzistencije čije je prevladavanje preduslov ostvarenja stvarne ljudske zajednice – moguće je ostvariti samo dokidanjem proletarijata. Ali se ni proletarijat ne može ukinuti, tj. osloboditi, bez ostvarenja filozofije. Filozofsko je za Marksa u biti duboko ljudsko, za čije ostvarenje je potrebno transcendiranje filozofske sfere, materijalna sila...Svim ovim Marksovim mislima započinje novo razdoblje suvremene historije: jedinstvo filozofije, filozofsko-socijalističke teorije i proletarijata s obzirom na rješavanje temeljnih problema suvremene epohe. I jedno je sigurno: taj historijski napor je uvijek došao i doći će u pitanje kad među te dvije osnovne 'sile' suvremenog svijeta nastane tragična diskrepancija!...Ali za taj zadatak nije još ni filozofija dala sve pretpostavke. Trebalo je istražiti i elaborirati još neka fundamentalna pitanja u vezi s čovjekom i historijom. Iduće dvije do tri godine posvećuje Marx analizi ovih problema. Rezultat je bio jedna nova filozofska koncepcija čovjeka i nova koncepcija historije, tzv. materijalističko shvaćanje historije.''[10]

Kostas Akselos ovako komentariše ovo mjesto: ''Čovjek, tužni junak otuđenja, mora postati veseli junak izmirenja.''[11] Ali, da bi to postigao, Marks ne slijedi tzv. socijaliste-utopiste koji odveć detaljno i romantično slikaju i predviđaju, prognoziraju izgled i sadržaj novog društva. Njemu je već na početku postalo jasno da se novo društvo i novi čovjek, novi društveni odnosi i nove društvene »institucije«, mogu jasno fokusirati, osvijetliti i anticipirati samo i jedino na osnovu analize konkretnih istorijskih prilika sada i ovdje i konkretnih istorijskih društvenih odnosa (ekonomija, politika, država, ideologija...). Marks analizira i pozitivne i negativne posljedice kapitalističke proizvodnje kao planetarnog procesa i iz njih pronalazi i izvlači mogućnosti i sredstva koje stoje na raspolaganju za realan i stvaran, praktični i univerzalni razvoj novih humanističkih društvenih odnosa.