Škrinja

PROF. DR SC. MILORAD NIKČEVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET J.J. STROSSMAYERA U OSIJEKU

KNJIŽEVNO-ISTORIJSKI, KULTUROLOŠKI I METODOLOŠKI PROMAŠAJI U LEKSIKONU CRNE GORE ( 2006) – VI nastavak

Okt 02, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

         U Istorijskom leksikonu Crne Gore iščitava se nedośljedna proučenost i uzročno-istorijska nepovezanost građe. Nemam prostora da na ovome mjestu o svemu tome opširnije pišem. To ću učiniti u drugoj integralnoj studiji, pa ću za ovu priliku naznačiti samo  neke eklatantne primjere u kojima se očituje autorska i priređivačka neproučenost, neobaviještenost ili autorsko neznanje:  

         Na str. 482. Istorijskog leksikona Crne Gore, obrađena je leksikonska odrednica Crnojevića štamparija. Izvanj studije prof. dr. sci. Dragoja Živkovića u njegovoj Istoriji crnogorskog naroda ništa novoga u toj odrednici nije rečeno[1]. No, budući da se je o toj spornoj štampariji pojavilo više sintetičkijeh djela, naročito povodom proslave pola milenijuma Crnojevića pečatnje[2], autori Leksikona su bez problema mogli upotpuniti i tu odrednicu najnovijim saznanjima; mogli su o toj pečatnji konsultovati dragocjenu knjigu Boška Mijanovića, Pashalni ciklus Đurđa Crnojevića[3]. Mijanović  je u vidu postavljenijeh brojnijeh pitanja i dilema razriješio neka temna mjesta dosadašnjih nepoznanica o toj pečatnji. A najvažniji dio Mijanoviće knjige opisan je u drugom i četvrtom poglavlju. Oba poglavlja sadrže opise i nacrte pashalnijeh tablica Jovana Damaskina, Kirila Filozofa i Đurđa Crnojevića  u kojijema se prikažuje format stranica i slogova svijeh poznatih knjiga iz Crnojevića pečatnje, «iz čega se vidi da su Đurđe i Makarije poznavali (veoma dobro – M. N.) skladne geometrijske oblike i primjenjivali ih u svojim knjigama»[4].

         Sasvim je opravdano što su autori u Istorijskom leksikonu Crne Gore detaljno obradili Konkordat Crne Gore i Vatikana 1886. godine, taksativno nabrojili sadržajne premise članaka toga važnog i demokratskoga Ugovora za Crnu Goru u kojemu su sudjelovali kralj Nikola I. Petrović Njegoš, njegov sekretar Jovan Sundečić, s jedne strane, Josip Strosmajer (Strossmayer) i Šimun Milinović, barski nadbiskup, s druge strane. Izostalo je na žalost ime najznačanijega aktera te misije vrbničkog promicatelja, i proučavaoca glagoljske književnosti, jezikoslovca, filologa i leksikografa, Dragutina Atuna Parčića (Vrbnik, 26. VI. 1832 – Rim, 25. XII. 1902[5]), koji je za potrebe katolika u Crnogorskom primorju napisao svoj čuveni  glagoljski «Misal» (1893). Atun Parčić je autorima Leksikona nepoznanica uprkos brojnijem istraživanjima koja su obavljena u Crnoj Gori i u novije vrijeme u Republici Hrvatskoj[6].

         Polažaj Crne Gore prema drugijem evropskim i balkanskijem narodima je detaljno obrađen kroz brojne i vrlo opsežne odrednice, mini studije koje zasigurno nadilaze leksikonske prikaze. U prvom svesku nalaze se: Crna Gora i Bugarska (str. 208-209), Crna Gora i Češka (str. 209-213), Crna Gora i Francuska (str. 213-224) , Crna Gora i Habzburška Monarhija (str. 233)[7], a u drugom svesku Leksikona nadodaju se: Crna Gora i Italija (str. 247-260), Crna Gora i Mletačka Republika (str. 260-271), Crna Gora i Njemačka (271-282), Crna Gora i Osmansko carstvo (str.282-299), Crna Gora i Rusija (str. 299-310), Crna Gora i SAD (str. 310 -322), Crna Gora i Slovačka (str. 323), Crna Gora i Srbija (str. 323-339), Crna Gora i Velika Britanija (str. 339 – 351) i slično[8]. Zašto u leksikonima nema ni riječi o povijesti Crne Gore prema suśednijem republikama: Albaniji, Republici Hrvatskoj i Republici Makedoniji!? Očito da takav postupak autora nema opravdanja! Izostavljanjem se sugeriše da ove kontaktne zemlje i nijesu državotvorne jedinice, nemaju još uvijek svoje državotvorne, samosvojne i samobitne identitete, pa sve to ukažuje da su autori i njihovi saradnici napravili veliki previd ili su se kretali u ukalupljenijem i tradicionalnim pozitivističkijem smjerovima povijesti XIX. vijeka!? Ovo tijem više postaje čudnim jer i sami autori dobro znaju da su brojne istorijske i kulturološke pojave, upravo pristizale u Crnu Goru (i obratno!) iz Albanije, Republike Hrvatske i iz Makedonije i to još od najstarijih srednjovjekovnijeh dana[9]. Upravo zbog takve manjkavosti i izostanka, ukazaću na ovome mjesti na duboke i trajne uzajamne veze Hrvata i Crne Gore, s tijem što ću se zadržati na hrvatskome i crnogorskom književno-kulturnome identitetu kroz interdisciplinarni i komparativni kontekst i status dvaju naroda, a iznimni istorijski kontekst za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu te Republiku Hrvatsku očekujem da upotpune sami autori i njihovi saradnici u drugom i proširenom izdanju Istorijskog leksikona Crne Gore koji su već sada najavili.

Crnogorsko-hrvatske književne veze[10] i interkulturalni, interdisciplinarni modaliteti nastajali su u susretima, interferencijama, suodnosima dvaju naroda, Hrvata i Crnogoraca. Književni su kontakti bili intenzivni jer su izrastali u sličnijem povijesnim i arhetipskijem okolnostima, kulturnijem uvjetima, u etnički i teritorijalno bliskijem arealima, a bili su uvijek interaktivni.

Hrvatsko-crnogorske kulturne veze datiraju od ranoga srednjeg vijeka nakon formiranja država Duklje (sredina IX. st.), Zete (sredina XII. st.), Crne Gore (krajem XIII. st.) i Croatie od tridesetijeh godina IX. st. kao najstarijih balkanskijeh “malih naroda”. Slovjenska plemena Duklje nastanila su se u okvire bivše rimske provincije Prevalis/Prevalitane, u područje koje je svojevremeno pripadalo Pomorju i Dalmatinskoj temi, pa je sve to utjecalo na njihovo prožimanje mediteranskom kulturom. Zatekli su ilirsko, romansko, grčko, keltsko i tračansko starośedilačko stanovništvo, koje je već baštinilo bogate naslage materijalne i duhovne kulture i civilizacije paleolita, mezolita, neolita i halštata. Snažni kulturni stimulansi prvotno su pristizali iz Hrvatske u Duklju – Zetu. Od sredine IX. stoljeća u primorskom pojasu crnogorske srednjovjekovne države dovršen je proces hristijanizacije na zapadnom (rimskom) obredu. To su obavili misionari benediktinskoga i bazilijanskog svješteničkog reda u obje države. Uz njihovu se misiju veže srednjovjekovni književni rad u dijecezama, samostanima i skriptorijima u Boki kotorskoj, na obalama i otocima Skadarskoga jezera i primorsko-dalmatinskome arealu. U njima su redovnici rukopisno prepisivali i ikonografski ukrašavali crkvene knjige različitijeh literarnih žanrova: beśede, molitvenike, životopise svetaca i tome slično. Prva pismenost, kulturni spomenici i najraznovrsniji žanrovi pisane književnosti s prevlašću latiniteta i katoličanstva takođe je njihovo djelo. U svemu tome imala je veliku ulogu Dukljansko-barska nadbiskupija/arhibiskupija/arhiepiskopija i mitropolija (osnovana 1089), u čije su krilo ulazile i druge biskupije. Sve su to bili centri u kojijema je cvjetala prepisivačka djelatnost, pa i beletristička književnost. Iz toga duhovnog okružja potiču djela, pisana crnogorskijem govornim (mjesnijem) idiomom i latinicom, istoriografskoga i hagiografskog sadržaja (ljetopisi, latinske i istorijske hronike). Iz toga središta poteklo je i djelo Ljetopis popa Dukljanina, u filološkoj nauci poznato i pod nazivima: Ljetopis, Kraljevstvo Slavena, Sclavorum regnum Grgura Barskog po Eduardu Peričiću, Barski rodoslov[11] ili uže Hrvatska kronika.

Iz Kotora se prenijela slovjenska pismenost u Dubrovnik od početka XIII. st. Od kraja XIV. st. u Crnoj Gori, kao tranzitnoj zemlji raskšća Istoka i Zapada, nastaju kulturne tekovine zapadne civilizacije – Crnojevića štamparstvo (Oktoih petoglasnik iz 1494., te druge inkunabule koje snažno korespondiraju s štamparstvom senjske/kosinjske glagoljske pečatnje: Misal iz 1494., te Brevijar iz 1491., itd.). Njima je prijethodila štamparija Andrije Paltašića Kotoranina u Veneciji. Sačuvalo se i nekoliko povelja upravno-pravne i literarne prirode kojijema su regulisana pitanja međusobnijeh odnosa Zećana/Crnogoraca i Dubrovčana za vlade Balšića i Crnojevića. Između Kotora i Dubrovnika, kao dva kulturno veoma razvijena i preko Travunije povezana drevna mediteranska grada, sve do propasti Dubrovačke Republike (1808) postojale su intenzivne kulturne, rodbinske, trgovačke i druge veze. Znameniti Dubrovčani Marin Držić, Mavro Orbini i ostali, podrijeklom su iz Kotora. I Dubrovčani su “dali” dosta Bokeljima. Utjecaji i poticaji iz toga grada bili su snažni u bokokotorskoj književnosti, likovnoj i graditeljskoj umjetnosti, kako u ranome i zrelom srednjem vijeku, tako i u doba humanizma i renesanse (XVI. st.), baroku (XVII. st.) i prosvjetiteljstvu (XVIII. st.). Putem tijeh kulturnih, ekonomskijeh i drugih veza i kontakata iz konavoskoga i dubrovačkog govora prodiru ikavizmi, tzv. čakavizmi i ostali kroatizmi u primorske govore crnogorskoga jezika, a odatle i u njegov književni oblik. Dubrovčanin Ruđer Bošković (1711-1787) podrijeklom je iz Crne Gore.

Najintenzivniji zamah književnijeh veza ostvaren je u razdoblju duge vladavine dinastije Petrovića, sve do propasti crnogorske državnosti 1916. godine (u XIX. i XX. st.). Brojni su kulturni poslenici dvaju naroda doprinijeli vidnome prosperitetu državnijeh, političkih i kulturnijeh veza. Petar I. Petrović Njegoš gaji prisne kontakte s Hrvatskom, njegove tajničke dužnosti obnaša književnik i kulturolog, svještenik Hrvat – Fran Dolći, a njegov sinovac Petar II. Petrović Njegoš stvara još povoljniju duhovnu klimu, razvija duh hrvatskoga narodnog i kulturnoga preporoda/ilirizma u Crnoj Gori. On je u svojijem idejno usmjerenim prilozima u Danici i Kolu hrabrio Hrvate, nudio im oružanu pomoć (1848) i stavljao do znanja da nijesu sami. Stalne kontakte održava preko njihovijeh kulturnih čelnika i političkijeh vođa: bana Josipa Jelačića, Ivana Kukuljevića–Sakcinskog, Ljudevita Gaja, Mata Topalovića, Ivana i Antuna Mažuranića, Fridriha Oreškovića i drugijeh. Neki od njih u romatičarskome zanosu pośećuju Njegoša na Cetinju. Najznačajniji pjesnik iliraca i državnik Ivan Mažuranić u tom zanosu pjeva ep Smrt Smail–age Čengića (1846). To je apoteoza Crnoj Gori i Crnogorcima, njezinome nacionalnom otporu protiv tuđina. Poslije revolucionarnijeh zbivanja u Hrvatskoj 1848. Njegoša i njegovo djelo sve više štampaju hrvatski listovi, serijski časopisi i publikacije. U njima se ogleda ne samo sveslovjenska uzajamnost nego i očuvanje Njegoševa opštejužnoslovjenskoga opredjeljenja. Njegoš i njegovo djelo postaje i inspirativna tema ilirskijeh pisaca: Ivana Trnskog, Petra Preradovića, Meda Pucića, Ognjeslava Utješinovića, Stanka Vraza, Niccola Tommasea i drugijeh. Budvanin Stefan M. Ljubiša (1822-1878) poslanik je u Dalmatinskome vijeću u Zadru i njegov predśednik; napisao je spjev Boj na Visu i u Matici dalmatinskoj u Zadru 1868. objavio prvo latinično izdanje Gorskog vijenca. I kasniji hrvatski kulturolozi, znanstvenici i umjetnici pokazuju zanimanje za Njegoša i njegovo umjetničko djelo: filolog Milan Rešetar, više od pedeset godina (1890-1940) bavi se izdavanjem, proučavanjem i komentarisanjem Njegoševa Gorskog vijenca i drugijeh njegovih djela. Isto radi i Antun Barac koji na poticaj Matice hrvatske (1947) izdaje Gorski vijenac u Zagrebu. Takođe, književni povjesničar Tomo Matić piše atipičnu i recentnu studiju (1920) naslovljenu “Osnovne misli Njegoševe Luče mikrokozma” (1845).

Uznapredovali kulturno-književni zamah cetinjskog dvora iz vladavine ranijeh Petrovića nastavlja se većijem žarom i intenzitetom prema Hrvatskoj u razdoblju vladavine knjaza Danila Petrovića (1826-1860), osobito knjaza/kralja Nikole I. Petrovića Njegoša (1841-1921). U crnogorsku prijestonicu Cetinje pristižu u Njegoševo doba učitelji iz suśedne Dalmacije: Petronije Lujanović, koji obnaša dužnost arhimandrita Cetinjskog manastira i poslove mjesnog učitelja u Cetinjskoj školi, Đorđije Srdić, koji obavlja učiteljske poslove po selima Katunske nahije i Kastel Lastvi (Paštrovići), Antonije Macura, reformator crnogorskijeh škola, Stevan Petranović, Nikola Musulin, učitelj i pisac u čijim se epskijem tvorevinama prepoznaju njegoševske refleksije i misaoni modeli. Iz Dalmacije doseljava književnik Jovan Sundečić, podrijeklom od crnogorskijeh Šundića, koji razvija bogatu književnu i političku djelatnost, te učitelji: Mihailo Mršić, Božo Novaković, te Špiro Kovačević. Simo Matavulj, Šibeničanin, podrijeklom iz Uskoka u Crnoj Gori, kao učitelj boravi na Cetinju 1881-1888. i objavljuje djela iz crnogorskog života: roman Uskok, pripovijest “Sveta osveta” i druga djela. U pośljednjem desetljeću XIX. st. na Cetinju borave śljedeći učitelji i književnici dalmatinskoga podrijekla: Mitar Ivelić, Niko Ivanković i Antonije Kobliška. Nikola Tesla (1856-1943) je takođe podrijeklom  iz Banjana, od Draganića u Crnoj Gori. Duže vrijeme (l873-l888) na Cetinju boravi Baltazar (Baldo) Bogišić koji radi na čuvenom “Imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru” (1888). Drugi put boravi od 1889. do 1899. u svojstvu ministra pravde. Obrazovani Cavtaćanin, znalac ne samo pravnijeh znanosti, nego i izniman filolog, sociolog, književnik i proučavatelj povijesti slovjenskijeh država i njihovih prava, ušao je u povijest crnogorske kulture kao etnograf, sakupljač usmenoga narodnog blaga, izvanredan poznavalac crnogorskoga duhovnog i običajnoga života. Aktuelna je njegova zbirka Narodnih pjesama iz starijih primorskih zapisa sa studijom “O bugaršticama” i rječnikom autentičnoga crnogorskog leksika. Crnogorci su mu podigli dostojan spomenik ispred Pravnog fakulteta u Podgorici. I drugi Cavtaćanin, slikar Vlaho Bukovac, boravi na Cetinju. Poznati su njegovi portreti i uljane kompozicije koje je načinio u Crnoj Gori. Krajem devedesetijeh godina XIX. st. i početkom XX. st. na Cetinju borave prof. J. Batut, prof. Beara, učitelj Brkanović, pristaša socijaldemokratskijeh ideja, prof. dr. i pjesnik Fran Kulišić, filolog i akademik Luka Zore, prof. dr. Fran Milobar, autor povijesno-pravne studije Dukljanska kraljevina (Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, 1889-1900) i drugijeh radova o Crnoj Gori i Crnogorcima. Pośljednje izdanke doprinosa dali su Ličani Dušan Vuksan i Dušan S. Đukić, pokretači almanaha i časopisa (Književni list, Dan i Zapisi). Uz njih se ističe trogirski graditelj, doktor filozofije i prirodno-matematičkijeh znanosti Josip Slade, čije ime ostaje trajno zapisano u povijest crnogorskog građevinarstva, urbanizma i arhitekture. U Nikšiću postoji ulica Dr Josip Slade. Josip Juraj Strossmayer ponajviše je utjecao na razmah duhovnoga i konfesionalnog suživota u Crnoj Gori, uobličavajući ga zajedno s kraljem Nikolom Petrovićem, nadbiskupom barskijem Šimunom Milinovićem, u šire mediteranske prostore i evropske razmjere. Zajedno sa Svetom stolicom uspostavljaju “Konkordat” (1886) za potrebe katoličkoga pučanstva u Crnoj Gori, te pečataju Parčićev glagoljski Misal (1893), čiju je upotrebu spriječila Austro-Ugarska Monarhija. Strossmayer održava prijateljske odnose s Jovanom Sundečićem i Stefanom Mitrovijem Ljubišom, predstavnikom austrougarske vladavine za Dalmaciju u bečkome Carevinskom vijeću. Nazočio je i otvaranju JAZU-a 1867. i tom prigodom održao zapaženu “Napitnicu”. Franjo Rački imao je prisne odnose s Nikolom I. Petrovićem.

 

(Nastavlja se)