U fokusu

Zagrobni život u crnogorskoj tradiciji

S onu stranu mora

Nov 22, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Tradicijsko crnogorsko shvatanje o zagrobnome životu ne uklapa se ni u jednu od tri velike monoteističke religije koje su prisutne u Crnoj Gori. One svjedoče o prastarome vjerovanju da mrtvi na „onome svijetu“ nastavljaju svoje bitisanje onako kako su ga započeli na „ovome svijetu“.

Po starinskome indoevropskom shvatanju „onaj svijet“ zamišljan je kao podzemni svijet, „donji svijet“. U njemu se nastavljao smrću prekinuti život na „ovome svijetu“. V. Čajkanović nalazi da je u tradicijskim vjerovanjima „onaj svijet“ zamišljan kao svijet „s onu stranu mora“. Nema sumnje da odatle potiču i svakako starinske crnogorske kletve tipa Za more se stanio! Stan ti za more! i sl. Prvobitne predstave o zagrobnome životu nijesu imale podjelu na raj i pakao, koja je znatno poznija, a definitivno uspostavljena pod uticajem hrišćanstva.

U crnogorskoj bajci o Međedoviću data su tri jagnjeta – bijelo, zeleno i crno, kao predstavnici tri svijeta: donjega, srednjega i gornjega. I u tužbalicama se, makar kroz pjesničke slike, čuvaju relikti tih starih vjerovanja, nerijetko pomiješani s naknadnim hristijanizovanim predstavama „onoga svijeta“. Tako se npr. u tužbalici jedne kćeri za majkom, koja je za kratko vrijeme izgubila sve sinove, kaže: Teška tuga morijaše, //teški jadi! /pa pred Bogom pištijaše, //ranjenice! /dako bi se smilovao, //svemogući, /da ti s neba ljestve pruži, //mučenice! /Il' u moru put otvori, //u dubini, /ne bi l' tuga utonula, //teška tugo! /ne bi l' majci olakšalo, //kami da će!

Prvobitni bog mrtvih bio je zapravo i vrhovni bog donjega svijeta ili možda vrhovni bog uopšte, čija su imena varirala na različitim prostorima, ali i u različitim periodima kod istih naroda. Na osnovu onoga što literatura o našoj tradicijskoj kulturi čuva, teško bi se mogla sklopiti iole jasna slika o doživljaju zagrobnoga života u prethrišćanskome periodu. Slikovita su Levi-Brilova zapažanja o kontradiktornim predstavama o zagrobnome životu – đe „mrtvi borave u lešini, mada ih u njoj nema“ te „nakon nekoliko dana novi se mrtvac nalazi istodobno u svom grobu, u blizini kuće, i daleko na putu za zemlju sjena, ukoliko nije onamo već stigao“. Da je postojala jasna i bar donekle homogena koncepcija o zagrobnome životu na ovim prostorima, ima razloga za pretpostavku da bi se razvila u zasebnu religiju u punom smislu te riječi.

Кult mrtvih ne samo da je bio jako izražen u tradicijskoj kulturi Crnogoraca nego je, u nešto drukčijem vidu, dosta izražen i danas, a relikti toga kulta više su nego evidentni. Predanja i usmene priče svjedoče o nekadašnjemu vjerovanju da duše mrtvih u podzemnome svijetu borave u skladu sa zaslugama s „ovoga svijeta“. Takva vjerovanja teško da mogu biti starija od hristijanizacije. Zapravo su to više predanja no tradicijska vjerovanja. Кod tipičnih predstavnika patrijarhalnoga svijeta danas je teže uočiti takvo vjerovanje, ali je njegov relikt svakako racionalizovani stav da se dobro i zlo vraća i na ovome svijetu.

Vjerovanje da mrtvi nastavljaju neki magijski kontakt sa živima evidentno je iz brojnih (pa i danas sačuvanih) kultnih radnja i običaja. Ako je suditi o vjerovanju u zagrobni život kod Crnogoraca po onome što je sačuvano u do danas objavljenim tužbalicama, onda bi se moglo reći da se tradicijsko crnogorsko shvatanje o zagrobnome životu ne uklapa ni u jednu od tri velike monoteističke religije koje su prisutne u Crnoj Gori. One svjedoče o prastarome vjerovanju da mrtvi na „onome svijetu“ nastavljaju svoje bitisanje onako kako su ga započeli na „ovome svijetu“.

U crnogorskim tužbalicama su dobro očuvani relikti vjerovanja u zagrobni život, sastajanje umrlih, doček ranije umrlih tek pridošlome pokojniku, pa sve do gotovo jezivih opisa udaje ili ženidbe na „onome svijetu“ rano preminulih đevojaka ili momaka. Tužbalice čuvaju davnašnje vjerovanje da ljudi i nakon smrti zadržavaju osobine i djelatnost koju su imali za života. 

Tužbalica je predstavljala svojevrsni produžetak života umrlih i na „ovome svijetu“, čuvala je uspomenu na nečiju izgubljenu mladost, tragičnu smrt, ugašeni dom, junaštvo, mudrost i sl. Čuvala je ujedno, makar i nesvjesno, starije vjerovanje o nastavku života poslije smrti. Zagrobni je život u njima prikazan dvojako – oprečno, čak i u jednoj istoj tužbalici. To je svijet tamnila, kuća bez pendžera, u njoj nema sunca, u njoj zmije oči piju i legu se akrepi. Druga je slika prividne svjetlosti, u kojoj se pokojnik sastaje s prethodno umrlima i nastavlja život slično onome kako ga je živio na zemlji.

Ipak, bez obzira na stavove pojedinih autora o nekadašnjem postojanju cjelovite koncepcije o „onome svijetu“ koja je vremenom iščiljela i osiromašena, na osnovu sačuvanih podataka nemoguće je rekonstruisati tačnu sliku o izvornoj predstavi zagrobnoga svijeta u nas. 

Pjesme, običaji i predanja daju sigurne podatke o reliktima vjerovanja u taj svijet kao mjesto đe se nastavlja prethodni život i u kojem je sve kao u životu, to je svijet u kojem se pokojnici žene i udaju, pate od ljubomore i od silne želje vode žive srodnike prije vremena sebi. No ta ista građa potvrđuje i zagrobni svijet kao pustoš, tamnicu i mrtvilo, pa čak i više od toga – tužbalice nerijetko izričito pokazuju kako nakon smrti ne postoji ništa. 

Prastara koncepcija svijeta ovđe je očito prilično rano pomiješana s realističkom slikom svijeta, baziranom na onome što se može iskustveno potvrditi. Jedno se u vezi sa zagrobnim životom ipak s potpunom sigurnošću može konstatovati – sačuvane tradicijske predstave zagrobnoga života, i one prastare i one mlađe, daleko su od predstava koje su tipične za tri monoteističke religije kojima Crnogorci danas formalno pripadaju.