•   Četvrtak,Decembar 03.
  • Kontakt
Škrinja

Dr Goran Sekulović

Uvod za Istoriju crnogorske filozofije (IV)

(15 riječi)

Svaka filozofija, bilo tzv. ’’narodna’’, ’’neakademska’’, ‘’spontana filozofija’’, ‘’implicitna filozofija’’ (Deridina ’’spontana filozofija’’, ’’implicitna filozofija’’ je, primijenjeno na Crnu Goru, za Rakočevića narodna crnogorska filozofija), bilo tzv. ’’profesionalna’’, ’’akademska’’ filozofija kao filozofija, kako piše Derida, ’’profesionalnih filozofa koji borave u filozofijskim institucijama’’, uvijek je filozofija samog života, filozofija bitka (bića), uvijek živa i postojeća, ako je ima, a mi smo tu da je obdržavamo što bi rekao Njegoš i propitujemo što bi rekao Derida, da joj ne damo da se umrtvi i nestane, već da joj stalno, potiho i povisoko, održavamo vječnu stvaralačku vatru, koju je još Prometej ukrao i odnio od bogova i darovao je ljudima. Prometej čijim imenom je Milan F. Rakočević, dakle, jedan od najsjajnijih crnogorskih filozofa i njegošologa, nazvao i Njegoša, kako drugačije nego nacionalnim imenom – dakle, Crnogorskim Prometejom. Njegoša koji je nesumnjivo bard crnogorske filozofije koju je on ’’darovao’’ Crnogorcima ’’uzvraćajući’’ im time i ’’zahvaljujući’’ pošto se ’’slučajno’’ rodio među njima, kao njihov, što na startu i na početku (početku kao osnovnom filozofskom pitanju) ništa nije značilo i nije ni imalo značiti da nije bilo potonjeg Njegoša koji je nerazlučivo povezan u svim aspektima – istorijskom, etničko-narodno-nacionalnom, misaono-filozofskom, metafizičko-spekulativnom, religijskom i državnom, sa Crnogorcima i Crnom Gorom za vazda, Njegoša kao filozofije čitavog jednog, dakako crnogorskog, etnosa, naroda, nacije, iz kojih proizilazi, iz kojih progovara, pomoću kojih se tek istinski očituje i ka čemu i od čega se u svojoj djelatnosti neprekidno kreće, razvija i oblikuje svaka filozofija kao filozofija, kao opštehumana i kosmopolitska duhovnost.

Bez crnogorskog jezika, crnogorske kulture, crnogorske narodnosti-nacije, nema (ni) crnogorske filozofije, kao što ni bez crnogorske filozofije nema niti može biti crnogorskog jezika, crnogorske kulture, crnogorske narodnosti-nacije... A svega toga do skoro bukvalno nije ni bilo! Podgorička skupština iz 1918. g. bila je i ostala simbol pokušaja ukidanja i „za sva vremena” uništenja upravo crnogorskog identiteta, a u sklopu njega naravno i crnogorske filozofije i bilo kog vida crnogorskog individualiteta i subjektiviteta. „…Crna Gora nije bilo ime nijednog segmenta, nijednog organizacionog oblika u okviru državnog uređenja stvorene države. Crnogorske imenske odrednice nema ni u oblasti kulture, ni u bilo kojoj drugoj oblasti u čitavom označenom periodu od 23 godine. (od 1918. do 1941.g., napom. G. S.). Suštinski, ugašeno je crnogorsko ime u svemu.

Ime je – znamenje.

Gašenje, u državnopravnom ustrojstvu i smislu, crnogorskog imena Odlukom Podgoričke skupštine prevazilazi državni i politički obuhvat. Duboko zasijeca u istorijsko-kulturno, u istorijsko-moralno, u ljudsko egzistencijalno. U identitet. Gubitkom imena, zajednica prestaje biti ono što sa imenom jeste. Isto kao i ličnost.” (M. Šuković: Podgorička skupština 1918., drugo dopunjeno i prerađeno izdanje, „DOB”, Podgorica, 2004. g., str. 105).

Nakon 1945.g. situacija se donekle izmijenila, u nekim sferama i radikalno u smjeru pune afirmacije crnogorskog imena i duha, ali ipak, pokazalo se na kraju te socijalističke ere, nedovoljno i ne sveobuhvatno, tako da se crnogorska identitetska duhovnost, a samim tim i crnogorska filozofija, i dalje nalazi u aporijama i nedefinisanom i protivurječnom stanju, što joj otežava stvaralačko bitisanje i djelovanje. Odmah nakon Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori je osnovano više kulturnih i  naučnih institucija sa crnogorskim imenom, npr. Institut za proučavanje istorije crnogorskog naroda. No, vrlo brzo i u ovoj i u nekim drugim ustanovama promijenjen je njihov naziv, pa je, recimo, rečeni Institut postao Istorijski institut Crne Gore. Vrh ovog negativnog društvenog procesa po nacionalni identitet crnogorskog naroda je nesumnjivo to što je u aktuelnom Ustavu nezavisne i suverene države Crne Gore izostalo određenje iz ranijeg Ustava RCG u socijalističkom vremenu da  crnogorski narod ima istorijsko pravo na svoju  nacionalnu državu.

Sve je ovo imalo početak i uporište u 1918.g. Crnogorski izvorni, autentični jezik je proglašavan kao anahron i zastario, prevaziđen i parohijalni, provincijalni i nazadan jezik, crnogorska kultura i crnogorska narodnost-nacija nepostojeći, da o crnogorskoj filozofiji ne govorimo! Istu ovu sudbinu imaju i svi drugi crnogorski identitetski pojmovi, fenomeni i vrijednosti, pa smo tek nedavno dobili istoriju crnogorske književnosti, a crnogorska filozofija stoji rame uz rame sa crnogorskom književnošću po vrijednosti i značaju, temeljnim djelima, idejama i ličnostima koji su ih zastupali i pronosili. No, crnogorska filozofija nažalost ne posjeduje nikakvu institucionalnu bazu/osnovu za svoj razvoj i funkcionisanje, bez odgovarajućih fakultetskih katedri i instituta, tj. mogućnosti da se u okviru etabliranih filozofskih disciplina nađe mjesto i prostor za izučavanje/istraživanje i predstavljanje/prezentiranje crnogorskog filozofskog nasljeđa i modernizma. To je onemogućeno ne samo na odśeku za filozofiju Filozofskog fakulteta UCG već i na svim ostalim fakultetima društvenih usmjerenja kako na UCG tako i na privatnim univerzitetima, a uz to na svima njima je prisutan trend smanjivanja i ukidanja društveno-humanističkih predmeta. Na pomenutom odśeku za filozofiju imamo jaku prisutnost vjerskih pogleda i to jedne crkvene organizacije koja negira postojanje crnogorske nacije pa samim tim i crnogorske filozofije i bilo kojeg drugog vida crnogorskog kulturnog nasljeđa. Za filozofsku, naučno-istraživačku i duhovnu situaciju na ovoj visokoškolskoj instituciji može se reći ono što piše Nikola Racković o filozofiji u periodu hrišćanstva: ’’Istraživanje je ustupilo mjesto vjerovanju, stvaralačka sumnja – dogmi, misao – misalu. Unošenje vjere u sadržaj filozofskih ideja svojevrsno je negiranje same filozofije’’. (’’Filozofska misao u Crnoj Gori’’, CNB CG ’’Đurđe Crnojević’’, Cetinje, 1994.g., str. 23)    

Kao što vidimo, savremeno stanje odnosa između filozofije i nacije, kulturnih identiteta i nacionalnih idioma, s jedne, i nacionalističkih pretenzija, s druge strane,  ponajviše i ponajbolje se može viđeti upravo kod razmatranja Žaka Deride o toj temi u tekstu ‘’Filozofijska nacionalnost i nacionalizam’’. Nas u uvodu teme ’’Crnogorska filozofija’’ interesuje teorijska osnova imperijalnog odnosa jednog znatnog dijela elite srpske nacije prema crnogorskoj naciji, te na toj osnovi negiranje postojanja bilo kojeg vida crnogorske kulture i crnogorske filozofije. Ta teorijska osnova je data u ovom Deridinom tekstu na impresivan način pa ćemo ga iskoristiti u ovu svrhu. ’’Pod ovim naslovom’’, piše on, ’’moj naum nije, ili bar nije na prvom mjestu ili, ako više volite, u krajnjoj instanci, pristupiti povijesnoj, društvenoj, lingvističkoj analizi onoga što bismo nazvali filozofijskom nacijom, filozofijskom nacionalnošću. Takva analiza (u okviru društvenih ili humanističkih znanosti) naravno nije iz ovoga seminara isključena, štoviše, ona će biti čak u njemu prijeko potrebna...ali to sada, ipak, nije moja glavna preokupacija.

Moja bi glavna preokupacija, na ovome mjestu, prije bila uputiti se prema aporijama filozofijskog prevođenja filozofijskih idioma. Pomalo grubo, kao i kod svakog početka, reći ću – a to je naše iskustvo i naskoro ću govoriti o tom iskustvu i o njegovim pravima – da postoje i da doživljujemo činjenicu da postoji nekoliko filozofijskih idioma, te da samo to iskustvo ne može a da ne doživi – bilo koji filozof, bilo koji samozvani filozof i svatko tko se izdaje filozofom – i kao skandal i kao samu šansu filozofije.

Skandal: što će reći ono što čini da se filozofija sapliće i pada, ono što je zadržava na njezinoj stazi ukoliko samozvani filozof smatra da je filozofija u biti univerzalna i kozmopolitska, da joj se nacionalne, društvene, idiomatske razlike uglavnom trebaju slučiti kao nekakav privremeni i nebitni slučaj, koji bi se mogao prevladati. Filozofija ne treba trpiti razliku idioma: ne treba je podnositi i ne treba radi nje trpjeti. Na taj bi način bilo kakva afirmacija idioma ili njihove ireduktibilnosti bila agresija ili profanacija u odnosu na filozofiju kao takvu.

Skandal, ali i šansa, jedina mogućnost za filozofiju, za nju samu da sama govori, da omogući da se o njoj raspravlja, da ide od jednog prema drugom, to znači da prođe kroz idiome, da prenese idiom i da prenese sebe, prevede sebe preko ili prije u tijelo tih idioma koji nisu ograde ili ograđivanja od sebe nego alokucija, prijelaz drugom. Jer pitanje, očito, jest: što je idiom?

Ne želim požuriti s elaboracijom ovog pitanja. Još će dugo vremena, u budućnosti, činiti ono sam horizont – to jest, ako bismo rekli grčki, ako horizont iskažemo na grčkom – otvaranje i granicu ovoga seminara.

Reći ću, jednostavno, za ovu riječ ’idiom’, da sam je, naprosto, prebrzo bacio pred sebe, da nju, u ovom času, neću ograničavati na lingvistički, diskurzivni opis, iako je, kao što znate, upotreba uglavnom vraća unatrag prema toj granici: idiomu kao lingvističkom idiomu. Za trenutak, dok mi je oko posebno usmjereno na ovo lingvističko određenje koje ne iscrpljuje sve što idiom sadrži, ali koje nije samo jedno određenje između drugih, uzet ću ’idiom’ u puno neovisnijem smislu, u smislu vlastitosti, vlastite karakteristike, pojedinačne značajke, koja se u načelu ne može imitirati niti eksproprirati. Idiom je ono što je vlastito. I kažem li da ono što me najviše zanima na ovom seminaru jest ta idiomatska razlika u filozofiji, tada to ipak ne znači da sam naziv svoje teme ’Filozofijska nacionalnost i nacionalizam’, izabrao na slučajan ili rasijan način.’’

Možemo zajedno sa Deridom reći i primijeniti ove njegove riječi i ovu njegovu analizu na crnogorsku filozofiju i etiku kao njenu izrazitu bit i osobitu, posebnu crnogorsku kategoriju, tj. pojam čojstvo,  pa konstatovati značaj i vrijednost njegovog lingvističkog određenja u okviru samog crnogorskog jezika iako lingvističko određenje ne iscrpljuje sve što taj idiom, tj. čojstvo, sadrži, ali koje, tj. to lingvističko određenje nije samo jedno određenje između drugih. Uzimamo, dakle, čojstvo, tj. taj konkretni „idiom“ u puno nezavisnijem smislu, ponovimo još jednom – ’’u smislu vlastitosti, vlastite karakteristike, pojedinačne značajke, koja se u načelu ne može imitirati niti eksproprirati.’’ Čujmo ovo: ’’koja se u načelu ne može imitirati niti eksproprirati’’! A što radi filozofijski nacionalizam i uopšte svaki nacionalizam kao nacionalizam? Upravo to – on bezuspješno ali uporno pokušava da imitira tuđu značajku, tuđu vrijednost, tuđu nacionalnu filozofijsku ideju, te ne samo da je imitira već pokušava i da je ekspropriše, da je otuđi, ukrade, prisvoji, (p)otuđi jednom za svagda, za vječno, na taj način što će je u kontinuitetu, kvantitativno, bezbroj puta, uporno do iznemoglosti i beskonačnosti, uporno do ne-stila i bez-stila, e sve u nadi i u želji da se to na kraju krajeva preobrazi u –  tj. to groteksno i nedostojanstveno grabežljivo prisvajanje i taj besramni lopovluk – ’’kvalitetnu’’, ’’kvalitativnu’’, ’’suštinsku’’, ’’sadržajnu’’ datost i saznanje kada će ta konkretna tuđa nacionalna autentična filozofijska vrijednost postati dio, vlasništvo i vrijednost onih koji je stalno kradu i pretvaraju u svoj idiom, u svoju vlastitost, u svoju teritoriju. To obično nikada ne ide samo za sebe, izolovano i odvojeno, pojedinačno i samo formalno, već uvijek u paketu i u svezi, savezu sa svim ostalim sferama imperijalne i lopovske radnje, pa tako i u crnogorskom slučaju na udaru nije samo crnogorska filozofija kao filozofija, već i svi ostali idiomi kao, kako kaže Derida, ’’ono što je vlastito’’, ono što je vlastito filozofsko crnogorsko, sve ostale značajke i vrijednosti Crne Gore i Crnogoraca kao takve – nacija, država, jezik, kultura, književnost, umjetnost, crkva, apsolutno čitavo bivstvovanje jednog naroda i jedne zemlje, jedne države kroz čitavu njenu povijesnu i ontološku egzistenciju i esenciju što se sve ispolajava u istorijskom toku i hodu vremena, u crnogorskom vremenskom i etničkom bitisanju i na prostoru Crne Gore već više od hiljadu godina. Dakle, ’’idiom’’ kao ’’ono što je vlastito’’, kao ono što je vlastita vrijednost jedne nacije, što spada i pripada, kada je riječ o filozofijskom idiomu, sferi filozofijske nacionalnosti kao izvorne sfere, sfere bitka, ontološke sfere cjelokupne zgrade filozofije kao filozofije, svake filozofije kao takve, pa dakle – svake nacionalne filozofije, filozofije kao filozofije svake opstojeće i posebne nacije kao takve, nacije kao nacije.


0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.