•   Četvrtak,Decembar 03.
  • Kontakt
Kultura

In memoriam: Nikola Mijo Vujošević - CRNOGORSKI SLIKARI BILI SU UČITELJI MNOGIM SRPSKIM SLIKARIMA

(15 riječi)

Riječ je o Lubardi, Milunoviću, Vuškoviću, Stijoviću i drugima koji čine jedan od stubova crnogorske kulture. U crnogorskom Udruženju se najprije pojavila apstrakcija. Umjetnost živi silom individualne moći. Dok sam radio kao novinar u Radio Titogradu, ośećao sam se kao uhapšeni slikar. Nijesam htio da potpišem odluku o ukidanju hercegnovske Umjetničke škole. Pred djelima mojih kolega otvarao sam oči ako su bila dobra, a zatvarao ako je bilo nešto što mi se ne dopada. Uprkos krizi, izdavačka djelatnost u oblasti likovne umjetnosti u posljednjih 10 godina je izvanredna

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine. Nikola Mijo Vujošević je nažalost juče preminuo)

 

 

 

BIOGRAFIJA

Nikola Vujošević je rođen 11. decembra 1929. godine u Podgorici. Osnovnu školu i Realnu gimnaziju završio je u Podgorici 1948. godine. Učesnik je NOR-a 1944. godine. Slikarstvom se počeo baviti na Cetinju početkom 1945, đe radi u Ateljeu Ministarstva prosvjete Crne Gore, sa slikarima Nikom Đurovićem, Milanom Božovićem, Antonom Lukatelijem i dr.

Studije slikarstva završava u Beogradu 1953. godine, kada prvi put izlaže. Od 1955. do 1977. radi u Gimnaziji „Slobodan Škerović”, i duže, u Osnovnoj školi „Branko Božović” u Podgorici. Potom se isključivo posvjećuje slikarstvu.

Imao je 24 samostalne izložbe i preko 200 grupnih i kolektivnih izlaganja na najznačajnijim prezentacijama jugoslovenske i i crnogorske umjetnosti. Najvažnije samostalne izložbe: Beograd, 1967, 1978; Zagreb, 1981; Cetinje, Njegoševa Biljarda, 1976, Retrospektiva; Podgorica, Galerija umjetnosti nesvrstanih zemalja, 1989. (167 slika – period 1987–1989); Retrospektiva sa 268 slika povodom 50 godina rada, nova zgrada Moderne galerija Podgorice (sadašnja Muzička škola „V. Pavić”) 1995; Pola vijeka Morače 1950–2001, organizacija ULUCG, Paviljon, 2001; Legat Nikole Vujoševića, Muzeji i galerije Podgorice, 2009. godine; Nove slike – 101 – period 2010–2011, Muzeji i galerije Podgorice, 2012. Najznačajnije izložbe: Umjetničko blago na tlu Crne Gore od praistorije do danas, Moskva, 1981; Vrhovi savremene crnogorske umjetnosti – 20 umjetnina XX vijeka, Pariz, Bari, 2005; Jugoslovensko slikarstvo XX vijeka, Beograd, Narodni muzej 1986/87…

Dobitnik je Trinaestojulske nagrade.

O Vujoševiću je mnogo pisano; bibliografija sadrži preko hiljadu jedinica. Zastupljen je u mnogim knjigama, publikacijama, leksikonima, monografijama, udžebnicima, enciklopedijama itd. U Likovnoj enciklopediji Jugoslavije, Zagreb, 1984, u jedinici Crna Gore, zastupljen je sa kolor reprodukcijom među šest slikara: Tripo Kokolja, Petar Lubarda, Vojo Stanić, Dado Đurić, Dimitrije Popović i vajar Risto Stijović. O njemu je snimljeno desetak dugometražnih autorskih TV portreta (Podgorica, Beograd, Zagreb, Sarajevo).

Publikovane su i monografije: mini-monografija u izdanju Narodnog muzeja Crne Gore, 1976, str. 82, predgovor Olge Perović (prevod-francuski); Nikola Vujošević, monografija, Muzeji i galerije Podgorice, 1995, izbor tekstova na četiri jezika, str. 96; „Krunisanje kamena” – poetika Nikole Vujoševića, Društvo za očuvanje baštine Podgorica, 1999. godine, str. 332, hrestomatija, rezime – engleski, francuski, italijanski, priredio – Milan Coko Marović; „Legat Nikole Vujoševića”, publikacija koja prati poklon (72 rada) rodnom gradu, Muzejima i galerijama Podgorice, 2009. godina, str. 80, predgovor – Ognjen Radulović; Vujošević, Monografija u izdanju Muzeja i galerija Podgorice i Centra savremene umjetnosti Crne Gore, 2013, str. 220, format 31 x 24,5 cm, predgovor Ljiljana Zeković, prevod – engleski…

Vujošević je publikovao preko 400 prikaza, impresija, eseja, kraćih studija… Takođe, knjige „„Sa likovnih obzorja”, 1998, str. 360; „Memento” – crnogorska moderna umjetnost; 2005, str. 356, „Magika kanjona”, 2014, str. 302.

Bio je prvi predśednik Udruženja likovnih pedagoga Crne Gore, predśednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, član Predśednišva kao i član Umjetničkog savjeta Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije, član Odbora za likovnu umjetnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, poslanik u Skupštini Crne Gore… Predlagan za člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti: prvi put 1989. godine, predlaže ga Odjeljenje umjetnosti CANU; drugi put 1996. godine Predśedništvo Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Član je PEN-a…

Skupština SR Crne Gore je Vujoševiću 1977. godine dodijelila nacionalnu penziju, dok mu je Vlada Crne Gore 2010. godine dodijelila status i povelju – Istaknuti stvaralac Crne Gore.

Od 1967. godine atelje mu je u kanjonu Morače.

 

U ateljeu na Cetinju 1945. ośećao sam se kao u likovnoj školi

Sa 15 godina radili ste od januara 1945. g. u Umjetničkom ateljeu Ministarstva prosvjete i kulture na Cetinju. Kako je do toga došlo?

Vujošević: Jedan sam od onih crnogorskih likovnih umjetnika koji su se vrlo rano opredijelili za umjetnost. Sticajem okolnosti, poznati crnogorski slikar Niko Đurović i prije i poslije rata dolazio je kod sestre koja je živjela u mom komšiluku. Znao je da se od rane mladosti bavim slikarstvom i dopali su mu se portreti koje sam tada radio. Insistirao je da pođem u oslobođeno Cetinje u tek formiran Atelje Ministarstva prosvjete i kulture. Tada sam bio u pratećoj četi II komande područja II korpusa. Ubrzo sam demobilisan i već u januaru sam bio na Cetinju. Zatekao sam osnivače Ateljea: Milana Božovića, Antona Lukatelija, Nika Đurovića i Vidaka Petrovića. Kasnije su dolazili mnogi poznati crnogorski slikari – Milunović, Lubarda, Prijić… U to vrijeme Atelje je bio značajna institucija Crne Gore. Sarađivalo se sa „Pobjedom”, učestvovalo se u pripremama raznih manifestacija, radili razni plakati, panoi i sl. Imao sam ośećaj da sam bezmalo u likovnoj školi. Kasnije su neki istoričari umjetnosti smatrali da je to bila prva umjetnička škola u poslijeratnoj Crnoj Gori. Međutim, bili smo državni službenici i naravno s platom. U tom ateljeu se marta 1946. godine začela inicijativa o formiranju Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. „Pobjeda” je tada objavila oglas, vrlo interesantne sadržine – da se jave za članstvo oni koji smatraju da mogu biti članovi udruženja, ali da oni koji su se ogriješili o društvo i Crnu Goru u posljednjem ratu ne dolaze u obzir. Udruženje je osnovano 24. marta 1946. godine. Imalo je petnaestak članova, već poznatih slikara, ne samo u Crnoj Gori već i u Jugoslaviji. Prvi predśednik Udruženja je bio Milan Božović, pariški đak, već oformljena i poznata ličnost u Beogradu. Dugo vremena je broj članova bio mali. Uslovi za prijem su bili vrlo rigorozni. Kandidat je morao da ima više samostalnih izložbi i da dostavi 30 radova na uvid, pa tek onda da se rješava da li ga treba primiti. 1962. godine kada sam izabran za predśednika Udruženja bilo je svega 19 članova, ali su to bila imena jugoslovenska. Vrhunska grupa stvaralaca kojima su sva vrata jugoslovenskih centara bila otvorena.

Cetinje je kolijevka crnogorske savremene likovne umjetnosti

Cetinje je imalo i ima nemjerljivu ulogu u razvoju crnogorske likovne umjetnosti…

Vujošević: Može se slobodno reći da je Cetinje kolijevka crnogorske savremene likovne umjetnosti. Ne moderne, koja je počela prije Prvog Svjetskog rata s Perom Počekom i Đokom Popovićem. Iz plejade poslijeratnih crnogorskih umjetnika, od koji su neki i ranije bili ugledni, poznati i za istoriju crnogorske i jugoslovenske umjetnosti imaju elitni status, osobito se ističu Lubarda, Milunović, Vušković, Stijović i dr. koji čine jedan od stubova crnogorske kulture. Svi su oni prije Drugog svjetskog rata živjeli van Crne Gore kao i drugi naši značajni umjetnici. Ni jedan istaknuti crnogorski likovni umjetnik koji je stvarao između dva svjetska rata, nije živio u Crnoj Gori: Gregović, Poček, Božović, braća Bocarić, Vrbica, Šobajić, Brežanin, Kujačić, Radulović i dr. Svi su bili školovani u Parizu, Beču, Minhenu, Rimu, Atini… Bili su veoma cijenjeni. Prvi se vratio Mato Đuranović iz Amerike, 1937. godine.

Odmah po završetku II svjetskog rada Vlada Crne Gore poziva crnogorske umjetnike da dođu. Ubrzo dolaze: Božović, Lubarda, Vušković, Milunović… Januara 1947. godine otvara se na Cetinju Prva umjetnička škola. Prvi direktor je Petar Lubarda. Škola nije dugo bila u Cetinju, preseljena je u Herceg Novi, đe je 1963. godine neočekivano ukinuta. Tada sam kao predśednik Udruženja pozvan da sa još dvojicom beogradskih profesora i slikara – Stojanom Ćelićem, izuzetnim intelektualcem, publicistom i slikarem i Đorđem Andrejevićem Kunom, ratnim slikarem izuzetnim crtačem na temu NOB-a, obiđemo Umjetničku školu u Herceg Novom. Ništa mi nije rečeno osim da im budem domaćin. Nakon dva dana boravka u Herceg Novom ponuđen mi je jedan dokumenat, u suštini predlog da se Škola ukine. Bio sam vrlo iznenađen i to nijesam htio da potpišem. Dokumenat je dostavljen Ministarstvu i Škola je ukinuta. Protivio sam se, jer je Škola dala već tada osvjedočene jugoslovenske slikare. Iz te Škole su izašli Dado Đurić, Filo Filipović, Gojko Berkuljan, Boško Odalović, Ljubo Brajović, Perica Martinović, Uroš Tošković, Jovo Ivanović.

Upravo ovi crnogorski umjetnici zajedno sa Lubardom, Milunovićem, Vuškovićem, Stijovićem i drugima, osobito su cijenjeni u Beogradu. Kada je organizovana izložba crnogorske savremene umjetnosti 1945–1970. u Muzeju savremene umetnosti na Novom Beogradu, štampana je Monografija na preko 300 strana. U predgovoru, koji je napisao i na otvaranju pročitao Miodrag B. Protić, srpski likovni kritičar i pisac upravnik Muzeja, kaže se da su…„crnogorski slikari bili učitelji mnogim srpskim slikarima”. Mislio je na Mila Milunovića koji je imao majstorsku radionicu u Beogradu. Učitelj im je bio i Petar Lubarda, koji je uticao posredno i na jugoslovenske slikare, bio je revolucionarni pokretač novih slobodnih shvatanja u likovnoj umjetnosti u vremenu kada su se lomila koplja oko apstrakcije i socrealizma. Mislio je i na Iliju Šobajića, profesora Umjetničke škole u Beogradu prije II svjetskog rata.

Cetinje je embrion i mog slikarstva

Cetinje je odigralo veliku ulovu i u Vašem likovnom razvoju.

Vujošević: Cetinje je poslije Drugog svjetskog rata bio kulturni, administrativni, stvaralački centar bezmalo svih zbivanja na republičkom nivou. U Cetinje su dolazili svi koji su mogli da pomognu obnovi Cetinja i Crne Gore. Pozvani su od strane rukovodstva Crne Gore Petar Lubarda, Milunović, Božović, Miloš Vušković, koji je prvi došao i bio direktor Umjetničke škole i jedan od osnivača Umjetničke galerije Crne Gore. On je stručno i profesionalno sa vrhunskim ljudskim i umjetničkim namjerama sakupljao najbolje umjetničke radove. Već tih prvih poratnih godina Umjetnički muzej Crne Gore je po svojoj sadržini bio jedna izvanredna institucija koja je bila po kvalitetu među najboljim u zemlji. Cetinje je bilo za mene privlačno, jer sam tu počeo ozbiljno da se bavim slikarstvom; Smatram ga embrionom mog slikarstva. Ja sam tu uz pomenute slikare učio dosta i oni su me veoma cijenili. Insistirali su da ostanem da bi mi omogućili odlazak na studije. Ipak, protiv volje svih i ministra Nika Pavića koji mi je takođe obećavao da će me poslati na studije u Beograd, vraćam se u Podgoricu i 1948. godine, završavam Gimnaziju.

Po povratku sa Cetinja moje školovanje u Gimnaziji je karakterisala jedna nesvakidašnja osobina. Znali su odakle sam došao, da se bavim slikarstvom. Dobijao sam zadatak da slikam portrete mnogih ličnosti. Prvo sam radio sa fotografija na stotine portreta poginulih boraca. Od aprila do jula 1947. godine uradio sam 17 portreta članova Politbiroa CK KP Jugoslavije za miting Narodnog fronta Crne Gore koji je održan povodom Dana ustanka naroda Crne Gore na platou blizu Gimnazije. Svih 17 portreta su bili postavljeni visoko iznad bine. Tada mi je likovno vaspitanje predavao Vukan Vukanović, odličan freskopisac i ikonoslikar koji na žalost nije dugo živio i nije tretiran kasnije kako je trebalo. Dolazio je i gledao što radim u fiskulturnoj sali, učionici u prizemlju prema Vezirovom mostu. Naravno, bio sam oslobođen nastave.

U školskim programima su pisci koji su značajem iza naših najboljih slikara

Bili ste prvi predśednik Udruženja likovnih pedagoga Crne Gore. Kakav je bio značaj Udruženja za likovno obrazovanje i vaspitanje?

Vujošević: Osnivanje Udruženja likovnih pedagoga Crne Gore dogodilo se upravo u namjeri da se poboljša nastava likovnog vaspitanja u školama. U to doba ne možemo reći da je bila nastava likovnog vaspitanja zapostavljena, jer su tada udžbenici bili dobro ilustrovani. Čitanke su imale kolor reprodukcije. Zavod za školstvo Crne Gore, čiji je direktor tada bio Dimitrije Marković, svako izdanje je ilustrovalo sa likovnim prilozima. Glavni urednik je bio Slavko Šćepanović, slikar i ilustrator. Ja sam bio saradnik za likovnu zastupljenost i dizajn. Tu su bile reprodukcije i svjetskih slikara. Izgled udžbenika tada je bio bolji nego sada. Tehnička obrada je bila odlična. Ugled i značaj likovne umjetnosti u poređenju sa ostalim kulturnim i stvaralačkim djelatnostima je bio zapažen. Vi ćete danas u školskim programima najčešće naići na zastupljenost pisaca koji su značajem iza naših najboljih slikara.

Bio sam i recenzent udžbenika likovnog obrazovanja. Takođe i za udžbenik kooautora Bata Brajovića i Karlovalisa iz Novog Sada. Moram istaći da je izdavačka djelatnost u oblasti likovne umjetnosti u posljednjih 10 godina izvanredna. Objavljeno je dosta luksuznih monografija u izdanju Centra savremene umjetnosti, Narodnog muzeja Cetinje, Muzeja i galerija Podgorice… Publikovane su izvanredne monografije. Nedavno je pokrenut teorijski časopis iz oblasti likovne umjetnosti, u izdanju Centara savremene umjetnosti u Podgorici. Ja sam neđe osamdesetih godina objavio kritički tekst u „Komunistu”, izdanje za Crnu Goru, pod naslovom „Velikani bez monografije”. Niko od velikih slikara do tada nije imao monografiju. Bila je jedna o Vuku Radoviću, ali sa nedostacima u aparaturi, bez dovoljno biografskih i bibliografskih podataka, a to monografije moraju da imaju. Bila je i ona o Acu Prijiću. Sada je izdato oko 15 sjajnih monografija i to su kompletne monografije. Uprkos krizi i manje povoljnim okolnostima, u likovnoj umjetnosti, ovim je učinjen bum.

Da li se to na pravi način ovaploćuje u nastavnim planovima i programima?

Vujošević: Nijesam siguran. U zadnje vrijeme ne pratim detaljno situaciju.

Akcentovao sam ličnost umjetnika

Kako ste došli na ideju da se bavite i likovnom esejistikom?

Vujošević: U dugom proteklom vremenu, često sam razmišljao o izložbama i djelima mojih poznanika i prijatelja, kao i o onima koje nijesam poznavao. Mislio sam da su neki od njih zaboravljeni i da ih treba na neki način predstaviti. Tako sam bez pretenzija došao na ideju da bi mogao načiniti knjigu o tim ličnostima. Istovremeno sam smatrao da je to u nekim slučajevima, ustvari period početka crnogorske moderne umjetnosti. Tada sam uz saznanje da su o tome pisali dosta Olga Perović, Mladen Lompar, Milan Marović, Ljiljana Zeković i dr., počeo da obrađujem to vrijeme kroz individue. Tako je nastala knjiga „Memento” – crnogorska moderna umjetnost. Tu su preminuli crnogorski stvaraoci, počev od kraja 19. do početka 21. stoljeća: grafičari, slikari, vajari, istoričari umjetnosti… Akcenat sam dao na njihovu ličnost, koja je na neki način uticala i na ono što su radili. Bili su ljudi od dubokih, snažnih poriva i energije da rade i da pri tom doprinose razvoju naše likovne kulture. Ta moderna crnogorska umjetnost može se vezati za par slikara koji su u njenom embrionu: Pero Poček, Đoko Popović i drugi. Oni su prvu klicu unijeli u naše moderno slikarstvo. Poslije, do početka II svetskog rata živeći i radeći održavali su vezu sa Crnom Gorom, ali ona nije bila mnogo obostrana. To im nije smetalo pa su povremeno dolazili u Crnu Goru. Milo Milunović je prije rata boravio kod Don Nika Lukovića u Boki, đe je u crkvi Svete Bogorodice uradio fresku velikog formata „Sveta Ozana”.

Pisao sam samo o dobrom

U kakvom odnosu stoji Vaše slikarsko i spisateljsko umijeće koje je žanrovski umnogome specifično, zar ne?

Vujošević: U osnovi svojih tekstova imao sam u vidu plemenito ośećanje da predstavim djela drugih slikara. Otvarao sam oči ako su bila dobra, a zatvarao ako je bilo nešto što mi se ne dopada. Pisao sam samo o dobrom. To je bio moj osnovni polazni pristup i princip. Što se tiče odnosa slikarstva i pisanja, tu postoje dva dijela. Prvi dio je ono što sam ja pisao o drugima, a drugi ono što su drugi pisali o meni. Dodao bih i moje misli koje sam iskazivao u namjeri da predstavim svoje slikarstvo, upravo njegova izvorišta, odnosno svoju autopoetiku. To je došlo do izražaja u ovoj posljednjoj knjizi „Magika kanjona” u izdanju „Pobjede”. Tu se nalazi izbor intervjua sa sagovornicima i jedan mali dio impresija i utisaka ljudi koji su me pośećivali u ateljeu i išli sa mnom u kanjon. Kod nekih slikara koji su se manje-više bavili pisanjem možda je više do izražaja došla ta povezanost pisanja i likovnog stvaralaštva. Kod mene nije taj slučaj.

Moji tekstovi nijesu kritika, već zapisi, možda prikazi

Vujošević: Moje pisanje o drugima nikako nema veze sa mojim sikarstvom. Time sam se bavio iz dva osnovna razloga. Pisao sam o ljudima koje sam dobro poznavao ili o ljudima koji su bili zaboravljeni, a ja imao izvesna saznanja o njima. Dio đe govorim i objašnjavam svoju poetiku, ima veze sa mojim slikarstvom. Pisanje mi je bio ventil oduška, đe sam se relaksirao od slikarstva koje me opterećuje. Ja u tim razgovorima objašnjavam svoju poetiku i to na način koji mi je dodatno mogao, ne u svim slučajevima, pomoći da neke lične dileme riješim sa sobom. To ima veze sa procesom moga rada. Razgovori su vođeni uživo na radiju i televiziji. Pišući o drugima imao sam potrebu da iskažem svoje mišljenje i uvjerenje o slikarima koje sam cijenio i poznavao, i sa kojima sam se družio. Ti tekstovi nijesu kritika, već zapisi, eseji, impresije, možda prikazi. Opisivao sam ih prvenstveno kao ljude, čije su karakteristike ulazile u stvaralački dio njihove ličnosti.

Inače, davno, po zadatku, kratko sam se bavio profesionalno novinarstvom, tako da mi je pisanje godilo. Bio sam službenik, novinar u Radio Titogradu, ljeta 1949., za vrijeme studentskih ferija. Direktor je bio Aleksandar Leko Obradović, glavni i odgovorni urednik Milivoje Otović, novinari – Dušan Bogavac kasnije skupštinski izvještač u Beogradu čije ime nosi nagrada Udruženja novinara Srbije. Pavle Radusinović je vodio omladinsku redakciju. Tada sam se ośećao kao uhapšeni slikar. Podnosio sam otkaz u čvrstoj želji da nastavim studije. Međutim, umjesto otkaza ja dobijam veće zvanje i veću platu. I tako tri put. Došao sam do urednika privredne redakcije, za četiri mjeseca. Sav je program išao uživo. Ispod vrata su se spikeru ubacivale nove vijesti. Zamjenjivao sam i spikere na radiju. I Slobodan Ćetković, je bio novinar na radiju, a kasnije urednik „Užičke slobode”. Ljubo Samardžić je bio naš spoljnji saradnik, dopisnik Tanjuga za Crnu Goru. Moj prvi zadatak kao novinara je bio da napišem reportažu o Zemljoradničkoj zadruzi „Arsenije Škatarić” u Golubovcima. Tu sam, valjda, položio ispit. Reportaža je bila zapažena, čitana je dva puta. Svakog dana je trebalo da obezbjedim govornog programa 20 minuta i to mi je teško padalo. Novinarski posao je odgovoran i težak i jako ga cijenim. Radio je bio na uglu Njegoševe i Bokeške ulice. Poslije ove epizode pošao sam u Beograd.

Nije u redu što je ULUCG skinuto sa budžeta države

Pišete i o djelima mladih slikara. Uporedite stanje nekada i sada?

Vujošević: Mislim da su bitne izložbe. Izložbe su dobrodošle za svakoga ko je samokritičan. Više od dvije i po posljednje decenije je period razvoja crnogorske likovne umjetnosti koji ima vrlo dinamičan, eksplozivan trend. Od osnivanja Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju pa do danas, naša likovna kultura dobila je veliki broj novih umjetnika. ULUCG ima preko 450 članova. Sada nije lako steći afirmaciju. Nama starijima je bilo lakše, malo nas je bilo, svi su nas znali. Sada je teško isplivati iz te mase. Nije u redu što je ULUCG skinuto sa budžeta države. To je loše za dalji razvoj crnogorske likovne umjetnosti. Dakako, likovna umjetnost je individualna i ona će opstajati i razvijati se skoro nezavisno od društva i države. To je uvijek tako bilo. Umjetnost živi silom individualne moći.

Cvjetko Lainović i ja smo bili preteče apstraktnog slikarstva

Bili ste neposredni śedok jugoslovenskih rasprava između tzv. realista i modernista. Kako ste sve to doživjeli?

Vujošević: Dobro se śećam proširenog plenuma Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije održanog 1963. godine u Beogradu u vrijeme kada je apstrakcija na juriš ulazila u tokove evropske, pa i jugoslovenske umjetnosti. Ali, naišla je na otpor. Ne zbog orijentacije apstrakcije, nego što je prijetila da umanji ili likvidira slobodu likovnog izraza. Težila je da ima apsolutni primat. Slikarima koji su se bavili apstrakcijom nuđene su izložbe i otkup slika. Kada je na poziv Vlade Crne Gore Penelope, vlasnik jedne Galerije u Rimu, došao, nudio je izložbu pod uslovom da slike budu apstraktne. Materijalnim injekcijama su željeli da promijene situaciji. I neki naši slikari su željeli da to prihvate. Na śednici Udruženja predlog je odbijen. Na beogradskom plenumu su bile dvije suprotne strane – apstrakcija, kao nova pojava u jugoslovenskoj umjetnosti i socrealizam uslovno rečeno realizam, bilo akademski bilo ne-akademski, đe je stvarnost bila osnova likovnog izraza. Tu su predśednici udruženja bili zaduženi da podnesu izvještaj o stanju u likovnoj umjetnosti u svim republikama. Ja sam napisao taj referat i saopštio ga u skraćenom obimu.

Prije toga je Tito u Splitu u jednom svom govoru osudio apstrakciju. Na plenumu su se suprotstavile te dvije struje. Apstraktnu struju zastupali su Protić i Ćelić, prije svega Ćelić koji je već imao jedan prilaz koji je inklinirao ka apstrakciji. Bio je ośećajni kolorista. S druge strane su bili Ismet Mujezinović, izvanredni crtač u to doba, vjerovatno i najbolji. Ishod nije bio definitivan, ali je ipak zaključeno da svako Udruženje treba da se bori za slobodu izraza, koja nije bila tako evidentna kau u ULUCG. Prije pojave apstrakcije, na samom početku, jedan naš slikar je napravio nekoliko takvih slika. Jedna od njih se zvala „Sjećanje”, koncentrični krugovi, formata 90 sa 90 cm. To je bio Cvjetko Lainović. Kasnije sam i ja 1961–1962. napravio nekoliko apstraktnih slika, jer sam u kanjonu Morače ośetio neke čudne zvuke i naslikao sam, crtajući linijama nekoliko platana na temu zvuci Platija. Nisam kasnije to razvijao i prešao sam na druga istraživanja Kanjona. U crnogrskom Udruženju se najprije pojavila apstrakcija i to sam rekao u svom referatu.

Već 1992. godine bilo mi je jasno da Jugoslavija ne postoji

Kao poslanik u Skupštini Crne Gore na razvalinama SFRJ 1992. godine izjavili ste da Jugoslavija više ne postoji.

Vujošević: Duga je to priča. Pomenut ću samo izjave Čeda Vukovića, Đeda Milutinovića, Dušana Kostića i moju, objavljene u „Pobjedi” 24. novembra 1992. godine. Ja sam tada, pored ostalog, rekao da Jugoslavija ne postoji i da ne treba slaviti Dan republike 29. novembar. Nekoliko dana potom u holu Skupštine, pred početak śednice prišli su mi Radoje Kontić, predśednik jugoslovenske vlade, Branko Kostić, član Predśedništva Jugoslavije i poslanik Predrag Bulatović i zamjerili mi što sam dao takvu izjavu. Tačno poslije 14 godina, 2006. godine, citirao sam sebe u „Crnogorskom književnom listu” čiji sam redovni saradnik bio, u novoj izjavi uoči referenduma kada je Crna Gora ponovo ostvarila punu samostalnost i državnost. Inače politiku sam uvijek pratio, ali nijesam živo u njoj učestvovao. I sada je pratim, rijetko komentarišem javno.

Prado, Luvr, Metropoliten…

           Obišli ste gotovo sve najpoznatije svjetske likovne galerije…

Vujošević: Putovao sam dosta i upoznao puno ljudi, koji su u to doba, a i kasnije, mnogo značili u kulturi, posebno umjetnosti. Bio sam u raznim društvenim, državnim, profesionalnim delegacijama. Vidio sam bezmalo sve muzeje, osim Ermitaža – Prado u Madridu, Luvr u Parizu, muzeje u Moskvi, Metropoliten muzej i Muzej moderne umjetnosti u Njujorku… Kroz Metropoliten muzej, posredstvom tadašnjeg generalnog konzula u Njujorku Davida Dašića, vodila me je kustoskinja, inače iz Makedonije, koja je u njemu radila već 15-ak godina. To je bio oktobar 1990. godine. Imao sam privilegiju da vidim i depo. Dobio sam dva velika monografska kataloga muzeja.

Atelje kao „diplomatski salon”

„Vaš atelje na Bioču je decenijama bio svojevrsni „diplomatski salon”.

Vujošević: Da, u njemu sam se srijetao sa dosta ljudi iz umjetničkog i kulturnog, ali i diplomatskog i političkog života. Atelje je 1967. opremila opština Podgorica i bio je na spisku republičkog i opštinskog protokola. Tu sam se srijetao sa državnicima, političarima, piscima, ambasadorima, akademicima… Skoro od svih sam dobijao pisma zahvalnosti, a zvali su me i u goste. Samo ti susreti bi mogli ispuniti čitav intervju.

Kako sam makazama izrezao i smanjio Lubardinu sliku?!

Ipak, možete li nam reći neki zanimljivi detalj iz druženja makar sa nekim od velikih crnogorskih i jugoslovenskih umjetnika?

Vujošević: Dobro, priśetiću se nekih divnih uspomena i anegdota. Kada sam aprila 1965. godine bio zadužen od republičkog rukovodstva da izvršim izbor i obezbijedim jedan album crnogorskih umjetnika, kao poklon Crne Gore Titu za rođendan daleke 1965. godine, pošao sam u Beograd. Prethodno je uspostavljen kontakt sa Lubardom i Filom Filipovićem koji me je sačekao na zemunskom aerodromu. Iz beogradskog hotela „Moskva” najavljujemo već dogovorenu pośetu Lubardi. Pred sam polazak Filovim „folsvagenom” vojničke boje srijećemo neočekivano Aca Prijića koji se upravo vratio iz Varšave đe je imao izložbu pastela. Drago mi je bilo što će sa nama ići Aco jer je on sa Lubardom bio veliki prijatelj. U impresivnom ambijentu Lubardinog ateljea ponovo sam domaćina upoznao sa svrhom mog dolaska. Objasnio sam da slike moraju da budu određenog formata. Pokazao nam je jednu koja je bila veća 15 do 20 cm. Dao nam ju je uz obećanje da će naslikati novu traženog formata. Ipak je rekao da nije siguran da će drugu dobro napraviti. Ako ne bude zadovoljan slikom ovlašćuje me da preuzetu skratim. Nakon druženja, Petar i supruga Vera pozvali su nas na večeru u klubu privrednika. Maja 1965. godine, makazama režem, smanjujem Lubardinu sliku.

Poslije viđenja sa Lubardom, śutradan sam takođe sa Filom bio kod Mila Milunovića. Radoznalo sam želio da vidim njegove slike koje su sve bile okrenute prema zidu. Samo se viđela poleđina. Okrenuo sam ih da ih vidim, a on mi reče: „Kolega Vujoševiću, sve ću da Vam pokažem. Svaku sliku ću da Vam pokažem. Ali, ja vam savjetujem, prihvatite to. Nemojte nikad nikome pokazati sliku bez okvira”. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka kolekcija od 17 slika crnogorskih autora prikazana je u Podgorici u galeriji na Kruševcu.


0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.