Đinović i Milović htjeli da ,,Gavri“ ponude ulogu svjedoka saradnika ako optuži Đukanovića
Monstruozni plan srpske službe da se teško
diskredituje tadašnji premijer Crne Gore otkriva se iz krivične prijave koju je
Osnovnom javnom tužilaštvu u Beogradu podnio još jula 2012. godine Vasilije
Mijović i koja do današnjeg dana – nije procesuirana.
Nakon nedavne objave hrvatskog
,,Nacionala“ i pokušaja recikliranja optužbi protiv Đukanovića za navodno
učešće u zavjeri da se ubije Ivo Pukanić, detalji iz krivične prijave
indikativno ukazuju da je plan za političku diskreditaciju Đukanovića skovan
unutar srpskih bezbjednosnih krugova i to u doba kada je političke konce u
Srbiji držao Boris Tadić, tada predsjednik Srbije.
I nakon smjene Borisa Tadića 2012. godine,
nova vlast Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića ostavila je Mijovićevu
krivičnu prijavu ,,zaključanu“ negdje u fiokama srpskog tužilaštva punih osam
godina.
SUSRETI U BEOGRADU
Prema navodima iz krivične prijave,
ključni sastanak dogodio se 15. marta 2011. u njegovoj porodičnoj kući u
Beogradu, u Ulici Žarka Vukovića Pucara, kada je u iznenadnu posjetu došao, oko
22 sata uveče, Radoslav Đinović, načelnik odjeljenja za terorizam u srpskom
MUP-u.
Đinović je, kao dugogodišnji Mijovićev
kolega i prijatelj, dobro znao da je kao operativac, Mijović nekada imao
posredne kontakte sa Gavrom Milovanovićem i očito je Mijoviću došao sa
,,specijalnom ponudom“.
– Zato je tražio da svojim autoritetom
ubijedim i nagovorim Milovanovića da optuži Mila Đukanovića, Stanka Subotića i
Branislava Mićunovića kao naručioce ubistva Ive Pukanića u Zagredu, R.
Hrvatska. Za uzvrat, Željko Milovanović bi dobio ulogu svjedoka saradnika,
dobio bi novi identitet, kao i članovi njegove porodice i život na novoj
destinaciji, kao zaštićeni svjedok – ističe Mijović u krivičnoj prijavi koju
posjeduje Pobjeda.
Na Mijovićevo direktno pitanje – da
objasni zbog čega se njemu obraćaju sa tim zahtjevom – Đinović je istakao da
,,postupa po ovlašćenju Rodoljuba Milovića zvanog Roćko ili Munja“. Đinović je
napomenuo, ističe Mijović, da će se svi ,,dogovori i dalje aktivnosti“ odvijati
upravo preko Milovića, načelnika Uprave kriminalističke policije Srbije.
Iako je Mijović, kao nekadašnji savjetnik
za nacionalnu bezbjednost Republike Crne Gore, izrazio sumnju da je Gavra
Milovanović mogao imati bilo kakav, pa i posredni, kontakt sa Đukanovićem,
Subotićem i Mićunovićem – načelnik Đinović je jednostavno konstatovao da o tome
uopšte ne treba da brine.
– Milovanoviću će od strane Službe biti
napisan tekst, odnosno rečeno šta treba da kaže – lakonski je odgovorio
Đinović, naglašavajući da iza svega stoji Roćko (Milović) i da je sve
isplanirano do kraja.
Te večeri u kući Mijovića nije napravljen
nikakav dogovor, već je samo ,,izložen plan aktivnosti“.
Dva dana kasnije, 17. marta, Mijović se
opet sastao sa Đinovićem, ali na kojoj lokaciji nije poznato. Tokom drugog
susreta, Đinović je rekao precizan termin kada treba ,,da se ide kod Gavre“ i
ponovio ,,da je sve unutar Službe završeno“.
No, Mijović je, kako ističe u prijavi,
,,kategorički odbio da učestvuje u takvoj aktivnosti“ i naglasio ,,da mu ne
pada na pamet da bilo koga nagovara na vršenje kažnjivih radnji“.
MIJOVIĆEVI DOKAZI
Da bi potkrijepio krivičnu prijavu,
Vasilije Mijović je podastro i dokaze o susretu sa Đinovićem: zapis nadzornih
kamera na dan 15. mart 2011. na kojima se vidi da je Radoslav Đinović
automobilom ,,pežo 307“ ušao u garažu i zadržao se u Mijovićevoj kući od 22
sata do ponoći.
Uz sve to, Mijović navodi kao svjedoka
razgovora izvjesnog Dušana Lazovića, koji je bio Mijovićev vozač u to vrijeme.
Zbog svega što se događalo, penzionisani
pukovnik policije Vasilije Mijović je zatražio 5. jula 2012. godine da se protiv
Đinovića i Milovića pokrene krivični postupak tereteći ih da su počinili
krivična djela: dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 345 Krivičnog
zakona Srbije, krivično djelo iznuđivanje iskaza iz člana 136 KZRS te djelo
zoupotrebe službenog položaja.
Iako je krivična prijava primljena u Prvom
osnovnom tužilaštvu 24. oktobra 2012. godine, Vasilije Mijović ni osam godina
kasnije nije obaviješten da li je srpsko tužilaštvo uopšte preduzimalo ikakve
radnje.
BEZ EPILOGA
Da su istražitelji u Srbiji zaista htjeli
da makar pročitaju prijavu Vasilija Mijovića, morali su makar saslušati
načelnike MUP-a Srbije. Tim prije što Mijović nije baš običan pozornik: radio
je u Agenciji za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, potom za Ministarstvo
unutrašnjih poslova Srbije; i ranije je bio poznat po raznim obavještajnim i
kontraobavještajnim aktivnostima (afera ,,Mašan – prelomi u mozgu“) kao i
upletenost u nekim političkim dešavanjima...
Dakle: djeluje vrlo uvjerljivo da su se
Đinović i Milović sjetili baš Mijovića za neki specijalni zadatak. Teško je,
međutim, povjerovati da je monstruozni plan vrbovanja ubice Ive Pukanića da
lažno svjedoči bio lični čin dvojice visokopozicioniranih policijskih
službenika, da o tome ni u vrhu BIA ni u kabinetu Borisa Tadića nijesu imali
informacija. Ili da neko nije dao - ,,zeleno svjetlo za akciju“.
Naprotiv, mnogo je dokaza koji pokazuju da
je Tadićev kabinet u to vrijeme podgrijavao i logistički podržavao medijske
napade na Đukanovića. Stoga, nije bez logike zaključiti da monstruozna ideja
,,spajanja“ ključnih aktera koji su pominjani u ,,duvanskoj aferi“ sa ubistvom
Ive Pukanića – ako nije osmišljena – svakako nije osporavana u krugovima oko
Tadića.
Neke stvari na ovim prostorima se ne
mijenjaju lako: od sadejstva visoke politike i prljavog kriminala, do
zloupotrebe ličnih i porodičnih tragedija u političke svrhe. To pokazuje i
krivična prijava Vasilija Mijovića – tek tako zagubljena i u vremenu vlasti
Borisa Tadića i u doba vladavine Aleksandra Vučića...
,,Roćko“, ,,Munja“, ,,general Papaja“...
Rodoljub Milović, koji se tereti u
krivičnoj prijavi Vasilija Mijovića, izuzetno je zanimljiva ličnost, bogate
policijske karijere: bio je žustri inspektor za borbu protiv narko dilera,
kasnije načelnik službe, potom načelnik kriminalističke policije Srbije.
Ne tako davno, jedan Milovićev intervju je
izazvao izuzetnu pažnju kada je podgrijao sumnje javnosti u nekadašnju
povezanost ministra zdravlja Zlatibora Lončara sa zemunskim klanom i Dušanom
Spasojevićem...
No, Milović je od ranije izazivao veliku
pažnju jer je kao iskusan operativac vodio bitku sa zemunskim klanom, a tvrdi
se da je upravo njemu Zvezdan Jovanović priznao ubistvo Zorana Đinđića, kao što
su ga mnogi sumnjičili da je rukovodio operacijom hvatanja Dušana Spasojevića i
Mileta Lukovića, nakon ubistva Đinđića i tvrdi se da je prosto ,,dopustio
njihovu likvidaciju“.
Dugo je bio zvijezda srpske policije, sve
do hapšenja Darka Šarića. Upravo je Šarić u iskazu na sudu Milovića nazvao
kodnim imenom ,,general Papaja“, uz teške optužbe protiv Milovića da je primao
velike novce.
Činjenica je da se ime i nadimci –
,,Roćko“, ,,Munja“, ,,general Papaja“ – pominju u srpskim medijima kada se
izvještava o Rodoljubiu Miloviću, kao što je nesporno da je učestvovao u mnogim
tajnim operacijama srpske policije. Urednica emisije ,,Insajder“ Brankica
Stanković ga je opisala kao ,,mršavog čovjeka, stalno sa cigaretom u ruci, sa
zamišljenim izrazom lica, kao da neprestano odmotava film u glavi...“
Ko zna kakav bi film stvarno mogao da se snimi kada bi Rodoljub Milović iskreno ispričao sve što zna i u čemu je učestvovao. (izvor:Pobjeda)
0 Komentara