U fokusu

Nakon tri izgubljena rata nacionalisti ni sami ne vjeruju u sopstvenu snagu

(15 riječi)

Za aktuelno.me

Piše: Vlatko Sekulović

Slučaj Jadranke Barjaktarović, pevačice rodom iz Berana, koja je nedavno prepevala stihove Mitra Mirića u varijanti „Ne može nam niko ništa, jači smo od Srbije“, izazvala je lavinu osuda i izliva mržnje u srBskoj javnosti, stvarnoj i virtuelnoj, te diljem „srpskog sveta“. Ovih nekoliko reči, sa primesom superiornosti, bile su dovoljan razlog da ovu estradnu umetnicu zabrane na svim elektronskim medijima sa sedištem u Beogradu, a gledanim na čitavom području srpskog nacionalističkog „soft powera“ od Banja Luke do Bara. Štaviše, izvesni Savez estradnih umetnika Srbije je Barjaktarovićevoj zabranio učešće na svim festivalima koje organizuje ovo udruženje zbog nacionalizma.

Beogradski mediji, s druge strane, ne propuštaju priliku da istaknu da su Srbi ili Srbija jači i superiorniji od svih drugih naroda i država u regionu, koristeći pritom vrlo često pogrdne formulacije posebno kada su u pitanju Hrvati ili Albanci, tipa „Hrvati crkli od muke zbog vojne snage Srbije“ ili „Šiptari se sakrili u mišju rupu pred srpskim argumentima“. Drugim rečima, kada tabloidi hvale Srbe i Srbiju da su jači ne samo od sudbine, već od čitavog sveta naslovima poput „Srbin jači od planete“, onda to nije nacionalizam, ali kada neko za svoje kaže da su jači od Srbije onda je to šovinizam, nacionalizam, govor mržnje, itd.

Omiljeni argument ovih nacionalističkih navijača u dehumanizaciji dotične Jadranke je da ova svoj hleb zarađuje i u Srbiji, te ispada da iako su Srbi milosrdni prema njoj, te joj daju milostinju, a ne zaradu, ova nezahvalnica još se drznula da tvrdi kako ima neko jači od Srbije. Ova histerična reakcija na stav koji se u sličnoj, ipak mnogo oštrijem obliku, stalno koristi u beogradskim medijima, ali usmeren prema drugima, ukazuje na hipersenzibilnost srpske nacionalističke javnosti na bilo koju izjavu koja podriva predstavu o sopstvenoj veličini, snazi i nepobedivosti.

Ako je tako onda je ta predstava srpskih nacionalista o sebi samima, odnosno o svom narodu, vrlo krhka, što znači da su i sami svesni da to baš i nije tako kako tvrde, nit da su najjači, nit nepobedivi. Nakon tri izgubljena rata tokom 90tih godina prošlog veka, izgubljenih teritorija, koje su nacionalistima svetije od ljudskih bića, odnosno poraza i gubitka tzv. RSK, obogaljene Republike Srpske i kapitulacije nad Kosovom, nacionalisti ni sami u suštini ne veruju u sopstvenu snagu i nepobedivost, te pokušavaju da prikriju svoju nesigurnost i beznačajnost.

FOTO: Dnevne novine

U tom svom nemanju značaja u sopstvenim očima, tj. što bi psiholozi rekli nedostatku samopoštovanja i samovrednovanja, srpskim nacionalistima ne pomaže ni činjenica iz malo dalje prošlosti, a to je da su u II Svetskom ratu bili poraženi, bilo da su bili nedićevci, ljotićevci ili dražićevci, te zdušno pokušavaju da se svrstaju u redove saveznika. U njihovom maštarenju, poput slučaja kada nagovore državne vlasti da 15. septembar proglase za nekakav srpski praznik, nacionalisti namerno zaboravljaju da su srpski vojnici, uključujući i Aleksandra Karađorđevića, prilikom proboja Solunskog iliti Makedonskog fronta 15. septembra 1918. godine, bili pod savezničkom vrhovnom komandom, te morali da slušaju naredbe francuskog generala d’Eperea. Namerna zaboravnost je neminovna ako sami sebi ne dajete na značaju, odnosno ako ste narcis koji je egocentričan, odnosno etnocentričan na nivou Fromovog društvenog karaktera, koji stalno vapi za nedostižnim značajem, te njegove želje moraju biti ispred želja svih drugih, a status navodnog „heroja“, ne trpi čak ni jednakost sa drugima, a kamoli podvrgavanje poput onog u I Svetskom ratu. Nacionalisti jednostavno ne shvataju da umanjujući značaj drugih umanjuju i herojstvo običnog srpskog vojnika na tom frontu.

U tom kontekstu vredi podsetiti da nacionalistička obećanja kratko traju, od zaklinjanja na vernost podizanjem Spomenika zahvalnosti Francuskoj 1930. godine, do potpunog ignorisanja objave rata od strane Francuza nacističkoj Nemačkoj, te stalnog pravdanja pakta sa Hitlerom i Musolinijem i kritikama 27. marta 1941. godine kao britanske ujudurme, oglušujući se na apele „bratskog“ De Gola. Srpski nacionalisti su brzo zaboravili da je na Solunskom frontu poginulo 70.000 francuskih, 27.000 grčkih, 26.000 britanskih, 10.000 italijanskih uz 40.000 srpskih vojnika.

Međutim, mnogo tragičniji primer nacionalističke sebičnosti i neiskrenosti je koalicija koju su Srpska demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica i Stranka demokratske akcije, sastavili 1991. godine kako bi srušili „komunističku diktaturu“ na izborima u Bosni i Hercegovini, prikrivajući požudu za teritorijom  i etničkim čišćenjem, a sve obećavajući ekonomski prosperitet, poštovanje ljudskih prava i sloboda, te slaveći slobodu demokratije. U roku kraćem od godinu dana zabili su nož u leđa jedni drugima, te su od boraca protiv diktature postali mahom ratni zločinci.

Ova bleda slika o nepobedivosti prikriva kompleks niže ili više vrednosti ukorenjen u nemanju značaja, te je dovoljno par stihova da nacionalisti pribegnu omiljenom načinu učvršćenja sopstvenog značaja, kad već ne mogu silom da povrate Kosovo, prošire RS ili obnove RSK. Žigosanjem drugačije mislećih i različitih, kao nekoga ko mrzi Srbe, osoba nedostojnih života i rada u Srbiji, dakle bića za koje ne važe prava i slobode, ne samo pravo na rad i zaradu, već ni na slobodu mišljenja, pa i života. Drugim rečima, srpski nacionalisti žele da prigrabe moć da odlučuju o životima drugih, kako bi time dobili značaj koji nemaju.

Suočeni sa sopstvenim neuspesima i porazima, usled svog sna o „Istinskoj“, „Velikoj“, „Zamišljenoj“ Srbiji umesto skraćene Jugoslavije, srpski nacionalisti svakoga ko ih podseća na njihove poraze i neuspehe, te ogromnu patnju koju su naneli kako Srbima, tako i drugim narodima, pokušavaju da odstrane iz sopstvenog društva, da ugase bilo kakvu ideju ili stav koji odudaraju od njihovih, pokušavajući time da stvore monopol nad idejama, proglašavajući drugačije mišljenje za zločin, još uvek ne u pravnom, ali svakako u moralnom smislu. Odgovor i stav rečene Barjaktarovićke je jedan od mogućih, parafrazirano: „neću da se izvinjavam i svojim reakcijama ste sve rekli o sebi“.

U aktuelnom političkom trenutku u Crnoj Gori, na društvenom nivou je izuzetno značajno pitanje ko će biti eksperti zaduženi za kulturu i obrazovanje u najavljenoj novoj vladi, da li će to biti osobe koje žele da nametnu hegemoniju, jednoumlje srpskih nacionalista ili osobe koje će i dalje graditi crnogorsko društvo na poštovanju različitosti, slobodi mišljenja i izražavanja, kao i na zaštiti građanke ili građanina od izliva mržnje tako svojstvenih tabloidiziranom srpskom društvu.



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.