U fokusu

Srpska nemoć ljudskosti prema Crnoj Gori

(15 riječi)

Za  Antenu M piše: Čedomir Drašković

Četništvo u Crnoj Gori je para-patriotski front za narodnu odbranu srpskih interesa. Ljudi bez savjesti, pa samim tim i proizvoljnog entiteta, olako se daju u drugu službu. Nemilosrdna je stara krilatica da: „Niko ne mrzi kao izdajnik izdanu domovinu!“. Na drugoj strani: „Boriti se za Crnu Goru, jedini je vječni biljeg crnogorske sudbine“ (Krsto Zrnov).

Nije nepoznat, blago rečeno, podozrivi zapadnjački odnos prema Balkanu - kao drugom, drukčijem; drugosti... Naročito poslije euforičnog „podviga“  Sarajevskog atentata , a posebno poslije bukvalnih međunacionalnih satiranja u II sv. ratu; i post jugoslovenskih vjersko-nacionalističkih komadanja – na Balkan se ignorantski gleda: kao na „primitivnu balkansku krčmu“, „prljavu balkansku krčmu“, „borilište pasa“ i sl., sa završnim činom o S. Miloševiću kao „balkanskom kasapinu“!

Kad je Zapadnoj civilizaciji dozlogrdilo, Ujedinjene nacije su se oglasile sa dvije Rezolucije Savjeta bezbjednosti. Angažovana je NATO avijacija, a zatim su „pregovarači“  privedeni u Ohajo, u daleke dejtonske klupe. Mislilo se da je trajnije stavljena  tačka na rodoljubive neo-fašističke strasti! No, taj korov je više nego teško iskorijeniti, ali ga civilizovani narodi pomno prate, i  plijevu... To otrovno śeme prosto bukne: dovoljna su samo uzdignuta „tri prsta“, ili poklič „za dom spremni!“, i eto pripreme za balkanska džumbusanja. Za primitivni „vlastoljubivi svrab“ balkanski, i (posebno!) nikad rješivo „srpsko pitanje“, lako se stvara šansa za „novi početak“. Čudno je to vječito “srpsko pitanje“: nikad da se neko ozbiljnije pozabavi tim veoma složenim entitetskim pukotinama! Eto, nedavno, u širem kontekstu, i to kao slučajno  (uporedo sa naglašenim tenzijama parlamentarnih izbora u Crnoj Gori) – srpski  predśednik A. Vučić, sa svojom provjerenom „nebeskom žandarmerijom“ (SPC), organizuje „specijalni tim“ za probleme Srba i „srpsko pitanje“ na Kosovu, Crnoj Gori, i u Hrvatskoj! A nešto ranije već je bio  pripomogao „ugrožene“ Srbe u Crnoj Gori sa dva miliona eura (šaljući ih slično kao nekad – u stelji od samara…). Da nacionalna budnost ne zadrijema, i da se strožije preslišava lekcija: Kako je Crna Gora „puštena da ode“!? Opet traumatični Balkan, sa EU i SAD kao potencijalnim i naklonjenim partnerima (koji nas neprestano promatraju, i blagonaklono podržavaju, ali i uporno i dugo „drže na frazama“. Pride i sa Rusijom, Kinom, Turskom…, koje takođe imaju svoje ispostave po Balkanu.

 Lukavstvo je karakter slabi

Balkan jedino možemo popravljati progresivnim znanjem, i odgovornošću, odnosno disciplinom i istinom. A ne dominantnim iluzijama o prošlosti: mitomanskoj istoriji, klero-nacionalnom pravu, posvajačkoj kulturi – radi otimanja tuđih teritorija! Nameračeni imperijalist, nikad lako ne odstupa!

U crnogorskom i srpskom parlamentu, interese naroda demokratski zastupaju i vojvode, četničke. Nije mi poznato da li u hrvatskom Saboru ima ustaških satnika (ili slično); niti u B i H vehabija, u Sloveniji Rupnikovaca – koji bi takođe da popravljaju II sv rat?  „Balkan je ovo, draga“, refren je (koji se kontinuirano ponavlja) u jednoj uspjeloj, podužoj lirskoj reminiscenciji poznatog crnogorskog književnika. A književnici su nam (mahom) pouzdaniji društveni partneri i intelektualni śedoci od profesionalnih istoričara, i od političara (kojima je to zadatak). Na sreću, makar neko (kao na pr. i M. Lalić o bregalničkoj odiseji crnogorske vojske).

 „Litije su najdemokratskiji izraz naroda“, likovali su iz vrh SPC. Jašta radi, rekli bi Bosanci: dogmatska politika srpskog klero-na(r)cizma i četnička „demokratija“ neutješni su protivnici samostalne Crne Gore i njene slobode. M. Đukanović im je dugo bio snažna brana, i grozomorni „diktator“. Navikli da skandalizuju i kaliježe, a prazni i pohlepni poput  nezasite ciganske torbe. Već dva vijeka nam pretresaju i pelješe sve „dvižemo“ (na pr., po metodologiji skupljačkog grebuljanja  V. Karadžića, ili nešto „vještijem“ preuzimanju iz riznice crnogorske kulture  M. Bećkovića). Sada bi da nam silom otmu, i trajno ukradu i najvrijednije nam nacionalne i državne nekretnine, crkve i manastire. Odnosno, „narodne svetinje i najveće narodno blago za koje smo živjeli i umirali“ („Glas Crnogorca“, 10.XII 1919., Neja). To je kao kad je, gusarski krstareći Balkanom, Vuk Karadžić naišao na knjige iz Crnojevića štamparije, kapitalno vrijedne i svjetski cijenjene crnogorske „inkunabule“ (međunarodni termin za knjige štampane do 1500 godine). – A, ovo je dobro, i najstarije: zvaćemo ih „srbulje“. Uzećemo ih kao početak, i temelj srpskog štamparstva… Tako i ostade – u toj aligatorski poznatoj kulturi i nauci, sa zaslužnim začinjavcem V. Karadžićem. Srpska  „nauka“ potom, crnogorske inkunabule tretira kao srpske – „srbulje“(!?).

 „Laganje  je izvorna mudrost srpska“, nije se ustezao da prizna ni „otac nacije“ D. Ćosić. U tom duhu, svekoliko srpstvo se napadno i patetično ponosilo litijama: Ne damo Svetinje! Suštinski: rogušili su se i brecali na Crnu Goru i Crnogorce: Ne damo vam svetinje! I uspjeli sa tim predhrišćanskim vodanjem naroda (poput 90-tih): sa groteskno napadnom velikosrpskom ikonografijom – kao udicom za lakovjerne. Paganski običaj – za poganski naum! Naravno, „svetinje“ im nijesu bile vjerski problem: već vlasnički!. Kao umišljeni „gospodari“ istorije i tradicije, a i veilikog dijela prostora i drugih objekata, nacionalnu (a možda i državnu!) slobodu Crne Gore drže u ozbiljnom i trajnom zaptu! I sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti je ista stvar: sloboda vjeroispovijesti nije sporna, niti je u tome bilo ko ugrožen. Nego hoće da  gazduju sa crnogorskim svetinjama!  I to iz Beograda! Ignorišu i da se registruju u Crnoj Gori! S tim u vezi,  sa mnogo „ zaboravnosti“, ili samodopadljivog kicošenja, protraćila je „moderna i uspravna“ Crna Gora mnogo nenadoknadivog vremena. Da su to državni prioriteti sekularnosti državne znao je još Šćepan Mali, koji je počeo sa rješavanjem toga pitanja. Zatim je knjaz Danilo definitivno – pravoslavne  bogomolje podveo pod „državno dobro“, a svještenike situirao kao državne namještenike!

 Prije desetak dana Crnom Gorom je grunuo „talas slobode“. Prvo uočim na napadno uređenoj naslovnici „Dana“(ne bi radosnije ni u vrijeme autentičnih Miloševićevih bezbjednjaka (osnivača i mentora); a zatim čujem iz komentara g.  Z. Krivokapića, lidera opozicione grupacije „Za budućnost Crne Gore“ (izgubio DPS, i svrgnut je M. Đukanović i njegov diktatorski režim).Mašala!, mislim na Krivokapića. Potpuno nenadno, kao politički pripravnik se pojavio „pred vratima“ političkog života u Crnoj Gori, i „ hanibalski“ pobijedio.

Aferim, pa ma ko da je sve vukao konce, i doturao sredstva za rad. No, poslije potpisivanja tripartitnog sporazuma  koalicije za novi režim,  na novinarsko pitanje: - Što će biti sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti (poslije mnogo, praktično apsolutnog optimizma Sporazuma, kao nekad u Mlecima: dadoše što i ne tražismo!?), on (poslije toga!) neočekivano izdiktira: „Srpska crkva je jedina kanonska, i ne može se ugrožavati pravo na imovinu“. (Eh, da je nešto pri ruci crnogorskom vojvodi Milošu Androvu, da ga čuje – i da vidi kako se „natražio“?). Znači, Lider za bu(r)dućnost Crne Gore – u duhu svog ideološkog Nestora Amfilohija – SPC bi velikodušno darivao ono što im nije uspio dati ni okupatorski i aneksioni kralj A. Karađorđević!? Čak ni kao vjernik (kako se neuobičajno sugestivno preporučivao),  za sramotne ekscese prema pljevaljskim muslimanima, (na neviđeno!) – izuze od sumnje (čak!) „nedužnu pravoslavnu omladinu Pljevalja, jer je hrišćanska“. Zar nije, formalno hrišćanska, bila i ona devedesetih, ali je imala i „vojvodinu vojsku“ koja im je vodu mutila?  Lako je simulirati vjeru, primarno ne poštujući druge… I marketinški okolišiti, u interesu  stožerne ideologije.

 Podlovćenski David ima golemo i tragično iskustvo sa Golijatovim hijenama, i njegovom velikodržavnom vjerskom hobotnicom. Srpska psihološka i istorijska disfunkcija snažno je buknula još kad je knjaz Danilo 1852. godine uveo svjetovnu vlast, i proglasio se za knjaza. „Postojanje Crne Gore je nož u leđa Srbije“: sa ovim riječima je I. Garašanin, tvorac „Načertanija“ i vodeća politička ličnost Srbije toga vremena – izložio ukupnu doktrinu Srbije prema Crnoj Gori. Ubrzo potom, poslije tragične Omer-pašine godine, ovaj anticrnogorski demon (i on porijeklom iz Crne Gore) je pritvrdio: „Za nas bi bila potpuna sreća da je Crna Gora sasvim propala“. I povodom proglašavanja Crne Gore za kraljevinu 1910. godine,  isijavana je ista, patološka mržnja zvaničnog Beograda. Pa bi bilo dobro da srpsko krilo nove napadno reklamirane „ekspertske“ (lobističke, jok!) vlasti u Crnoj Gori, razborito poradi da se i „prvoj regionalnoj sili“ i tragikomično zaboravnom „garantu mira na Balkanu“, uzaludno ne ponavljaju riječi  sv. Petra: „Ja se čudim kako vi možete živjeti, kad ste sa svima okolo u nemilosti“! Kakvo je to entitetsko čudo? I još nešto: Crnogorci su u desetak velikih bojeva samo u Balkanskim ratovima i I sv. ratu (van granica Crne Gore!) – iskreno krvarili, i hiljadama ginuli za Srbiju (samo na Bregalnici žrtvovano je više od hiljadu života). U vrijeme prve faze Miloševićevog „napredovanja“ okupljala se uglavnom ista (uslovno rečeno) crnogorska „elita“ u beogradskom hotelu „Moskva“. Uživaju u ugodnom druženju, dosta je slobodnog vremena, pa se raspreda o svemu i svačemu.  Naravno, i o srpsko-crnogorskom istorijskom bratimljenju, i obostranim zaslugama za to. Među njima ponajstariji, i najskromniji, jednom im je laganim glasom odgovorio: - Recite mi jednu borbu đe su Srbi iskreno pomagali Crnogorce; i recite mi jedan slučaj ako je tim povodom poginuo i jedan srpski vojnik. Ja ću odmah tamo, da mu podignem spomenik (I javno ću se izviniti i srpskoj i crnogorskoj javnosti). Svi su s razlogom zaćutali a, s tim u vezi, je taj stari i ponosni Durmitorac napisao i objavio knjigu.    

 Već dugo SPC: Crnoj Gori montira „političku robiju“!

 Njegoš se u početku oduševljavao idejom Jugoslavije. Ali je uvidio da njegov malobrojni„narodac“ („prečišćena iskra vjekovima“, „mučenik i žrtva slobode“, „junački utok“ i sl., kako je sam zapisivao) nije za takvo okruženje. Jer, „kod bestidna i sramotna lica dobrodjetelj nemade cijene“, te da o tome „samo još prazne glave dobro misle“. Pogotovo je bio i protiv svakog političkog avanturizma: „Skitanje je sramotno stradanje“! Iako je bio vladika, ali i prevashodno čovjek, humanista, genijalni mislilac, luča demijurga, a i nivo za mitsku epifaniju,  nije mogao oćutati crnorizačku površnost, sebičnost i neiskrenost: „Crnu kapu, ada zla biljega/ koja laži među vama sije/ jerbo sreće nema u narodu/ kojom kapa rukovodi crna“! Apropo toga, učinjena mu je „počast“ (po ideji i u realizaciji  g. Amfilohija) da se veoma aktuelnom novijem četničkom vojvodi V. Šešelju uruči Orden Lovćenskog tajnovidca (dakle, Njegoša) – „za viteško rvanje s istorijom“ Vojislava Šešelja!?!

  Srpska klero-nacionalna ideja uporno ostaje patološki primamljiva. Zašto? Na odgovarajućem, odnosno regionalnom prostoru, predugo se i robovalo, i kmetovalo; i bilo „raja“,  i „čivčije“, pa opet u grču „trokapići“ – tek teško se, i vrlo sporo oslobađa i kalemi savremeni fenomen slobodnog duha i „slobodne volje“. Sa tim nasljeđem su mnogi  „zabetonirali“ XX vijek, a i u XXI ne popuštaju. Da je manje u nevakat „junaštva“, istorijskih obmana i neprozirnih maglina prošlosti, i manje banalno raspištoljenih popova i prepotentnih i bahatih političara – „duša naroda“ bi se polako i spontano opuštala i svijestila, i zdravlju vraćala i stizala  do pravih stručnjaka i dobrotvora  etnopsihologije… A ne da na ugroženoj narodnoj mentalnosti seireći profitiraju sirovi praktikanti i licemjerni narodni tribuni, nehrišćanski duhovnici. Po sopstvenim riječima, nekadašnji vodeći BiH socijal-demokrata, shvatio je da mu to nije tema koja će snažnije da motiviše i pokrene mase, pa se prešaltovao na nacionalne „probleme“, predanja i legende, i ukupno „srpsko pitanje“. I odlično mu ide! Ili, poslije uspješnog Referenduma o nezavisnosti, i inauguracije Predśednika Crne Gore u Vladinom domu na Cetinja: prođemo nekolicina ispred zgrade bivšeg Crnogorskog parlamenta. Interesuje nas koga ćemo uočiti od zvanica sa strane; kad tamo  i gromoradni radikalski vojvoda.. Priđemo mu, a Bobo Bogdanović (koji nažalost odavno nije među nama), pristojno ga pozdravi, i zaželi mu dobrodošlicu. A onda ga i konkretno pita: - Vi se zalažete za projekat Velike Srbije. Na posljednjim izborima imali ste čak 1.350.000 glasova! Da li vi vjerujete u projekat Velike Srbije?“ A ovaj mu, opušten, i šeretski osmjehnut, odgovara: „Naravno da ne vjerujem! Ali, zašto da ne – sa njih toliko. Kad je njima dobro, i meni je dobro“.

  Zahvaljući tradicionalnoj „filozofije“ palanke, pa uporedoj razmetljivosti prigradskog „prnjavora“, stvarane su enormno moćne političke čaršije na Balkanu – koje su (kameleonski) vinovnici svih međunacionalnih trvenja i previranja, i balkanskih havarija naročito u zadnjih  četiri-pet decenija. Najmarkantnije: Slobodan Milošević je ispao veliki krivac, i zločinac do nivoa „Balkanskog kasapina“! Kao da je on personalno bio čovjek apsurda i katastrofalno tragična srpska greška! Nije teško dokazivati da to nije tačno. U turbulentnom vremenu, odabrala ga je ondašnja srpska  politička elita. A to je, kao sistemom spojenih sudova, podrazumijevalo i frenetičnu podršku i „pomoć“ i šire društvene, i vodeće intelektualne elite, i pouzdanu procjenu „nebeskih“ izviđača (SANU, Društvo književnika Srbije, pa  SPC, itd., itd.).  Milošević je. postao društveno-politički derivat ukupne političke čaršije – za rješavanje „srpskog pitanja“! Uz traumatičnu i stalno, dodatno doziranu halabuku o „ugroženosti Srba“… Ambiciozno se poistovjetio sa namijenjenom mu ulogom; i zagazio je u pakao, u rat (kao jedino, odnosno društveno „izbalansirano“ i nametnuto rješenje). I što je od Miloševića ostalo: samo neminovna, i potpuno tragična velikosrpska posljedica!.  Ne treba im naravno umanjivati krivicu, i personalnu odgovornost za zločine koji su se desili, ali i R: Karadčić i R. Mladić su zločinci i žrtve histerije ukupne velikosrpske političke čaršije.

 Nekad bi rekli: „Eglenu nikad kraja… Zato je bolje poslušati, i završiti  riječima dvojice ponajmudrijih: „Ko umije lagati, ne umije vjerovati“ (Njegoš), i  „Čovjek bez pravde i zakona, najgori je od svih živih bića“ (Aristotel).


0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.