Dr. sc. Goran Sekulović: ,,GLOBALIZACIJA" DRŽAVA–MEDIJI (V)
Džon Ralston Sol ili globalizacijski put do globalizacije (V)
Reforme koje su dovele do napretka bile su rezultat ne
koristoljubivog već nesebičnog delanja – građana koji su se izdigli iznad svog
ličnog interesa da bi proširili javno dobro
Džon Ralston Sol svojim analizama na neki način
premošćava i objašnjava razliku, prostor i prelaz od nacionalne države,
pionirske liberalne demokratrije, vlasti, moći, tržišta, početaka kapitalizma,
društvenih promjena i napretka ma šta i koliko i za koga taj pojam nešto značio
u određenom dobu, reformi te ljudskih prava i sloboda, s jedne strane, i burnog
(burnog kao i istovjetnog čitavog takvog prethodnog istorijskog razvoja
naravno) procesa savremene globalizacije u najrazličitijim aspektima, s druge
strane.
Evo kako on vidi industrijsku revoluciju kao jedan od
predstupnjeva, pretpostavki i uvoda savremene globalizacije.‘’Da li nam je
industrijska revolucija donela blagostanje?’’, pita se on i odgovara: ‘’Pa,
naravno da jeste. Blagostanje i udobnost koju je Zapad iskusio u proteklih 70
godina ne bi bili mogući bez industrijske revolucije…Bez tehnologije ranog,
modernog i poznog kapitalizma mi sigurno ne bismo mogli da stvorimo i održimo
ovu kulturu. To nije ni u kom slučaju bilo samo pitanje tehnologije. To je
omogućio sam kapitalizam. Kao i slobodno tržište. I rastuće tržište kapitala
koje finansira ulaganja. I trgovina, jer je galopirajuća trgovina bila glavni
faktor, na jednoj rastućoj globalnoj lestvici. Bez tehnologije, kapitalizma,
slobodnog tržišta, tržišta novca, slobodne trgovine i globalizacije – koncepata
koji se još uvek nalaze u centru naših života – mi sigurno ne bismo mogli da
finansiramo i održimo naš životni standard.
Sve je to u redu, ali hajde da se vratimo na pitanje –
da li je baš industrijska revolucija, sastavljena od ovih faktora, podigla naš
životni standard i donela nam nivo široko rasprostranjenog napretka koji pre
toga nije bio poznat u istoriji?
Sigurno je da je donela napredak novoj klasi vlasnika
i menadžera, ali su oni sve do pre pola veka činili veoma mali procenat
stanovništva. U Britaniji, u kasnom 18. i ranom 19. veku većina stanovništva je
napustila jednostavnu ili zanatsku egzistenciju da bi se preselila u uzburkani
svet fabrika. U najranijim danima industrijske revolucije, deca najsiromašnijih
su počinjala da rade u uzrastu od 14 godina. Oni i odrasli su radili po 12 sati
dnevno, uključujući i vreme za obroke i odmor. Tradicionalni praznici su
pripadali vremenu pre revolucije. Nekoliko decenija kasnije, međutim, u ranom
19. veku, bilo je uobičajeno da deca počinju da rade u uzrastu od 7 ili 8 godina
i da rade 14 sati dnevno u nezdravim i opasnim fabrikama. Kompanije su
jednostavno ignorisale mnoge tradicionalne praznike. To je bilo pitanje raditi
ili biti otpušten. Uprkos sve težem i dužem radu, radnik je bio siromašniji
nego što je bio četvrt veka ranije.
Ovo iskustvo se
u mnogo čemu poklapa sa iskustvom mnogih zemalja u razvoju danas. Iskustvo,
primera radi, miliona ljudi koji su napustili jednostavne ali sigurne živote na
selu da bi živeli u sirotinjskim četvrtima Lagosa, jeste u stvari identično sa
onim iskustvom kada je u 19. veku britanski farmer postao radnik.’’
Sol nastavlja: ‘’Nije bilo nikakvog ozbiljnog širenja
napretka među stanovništvom sve do 20. veka. Stvari su se na mnogo načina
pogoršale na duže vreme. Na primer, razvoj mehaničkih predionica pamuka stvorio
je veliki deo tržišta robova koji bi brali američki pamuk. Ropstvo je postojalo
oduvek, i to u skoro svakoj civilizaciji na svetu. Bili su to, ipak,
pojedinačni slučajevi, obično rezultat zarobljavanja pojedinaca, Evropljana ili
drugih u toku rata ili osudom na sudu. Robovi sa polja trske i pamuka su
predstavljali glavnu revoluciju – porobljavanje jedne rase samo iz ekonomskih
razloga. Grubo rečeno, životni standard pojedinca je, sveden na ropstvo, opao.
Dugoročni obrazac industrijske revolucije bio je da
uspostavi niži finansijski standard življenja i pogoršanje životnih uslova.
Rezultat toga bio je čitav vek neometanog društvenog pogoršanja i nereda. … Pa,
ako je industrijska revolucija – sa svim svojim svojstvima tehnologije, kapitalizma,
slobodnog tržišta, tržištima novca, slobodnom trgovinom i globalizacijom –
donela nestabilnu ali dugoročnu bedu, šta je donelo napredak? Sasvim
jednostavno, kako je 19. vek prelazio u 20. sve veći broj građana se javno
suprotstavljao uslovima koje je stvorila industrijska revolucija. Oni su
sprovodili pravo svog legitimiteta – što je uključivalo zahteve za proširenjem
tog kruga moći sve dok u njega nisu bili uključeni svi odrasli, kroz
univerzalno pravo glasa, što je postignuto tek nakon Prvog svetskog rata.
Javni zahtevi za promenom pojavljivali su se u mnogo
oblika. Ponekad se potreba za reformom izražavala sa vrha, ponekad kao slepi
bes na ulici. Taj proces je izrodio sve od marksizma i fašizma do liberalizma,
socijalizma i reformskog konzervatizma. Većina reformi koje su dovele do
napretka bile su rezultat ne koristoljubovog već nesebičnog delanja – građana
koji su se izdigli iznad svog ličnog interesa da bi proširili javno dobro.’’
(Džon Ralston Sol, Nesvesna civilizacija, Peščanik.net, 20.12.2010. (nastavlja se)
0 Komentara