Kultura

Nela Savković Vukčević: Od Andrića do Joanikija

Avg 24, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

U Herceg Novom se održava manifestacija „Trg od ćirilice“, čiji primarni cilj nije da promoviše ovo pismo već da negira crnogorsku naciju, kulturu i jezik, saopštila je Nela Savković Vukčević, kandidatkinja za poslanicu liste „Odlučno za Crnu Goru! DPS – Milo Đukanović“.

"U tome prednjače velikodostojnici SPC koji su i najviđeniji učesnici ove, u suštini, kleronacionalističke smotre. Na jednoj tribini ćiriličnog trga episkop budimljansko-nikšićki Joanikije se žestoko ustremio na crnogorski jezik, naciju i crkvu, i pri tome je iznio brojne istorijske neistine. Izjavio je da je italijanska okupaciona uprava tokom Drugog svjetskog rata „prva zvanično uvela crnogorski jezik, projektovala crnogorsku naciju i projektovala crnogorsku pravoslavnu crkvu.“

Tako episkop, u stvari, poručuje da Crnogorci prije 1941. godine nijesu govorili svojim jezikom, da nijesu bili nacija, da nijesu imali crkvu i da ih, faktički, nije ni bilo. Ovo su krupne neistine jer se Crnogorci kao narod pominju od XV vijeka, do tada su bili Zećani i Dukljani, jer su mitropoliti Petar I i Petar II pisali na svome, narodnome, jeziku Crne Gore i jer je u Ustavu Crne Gore iz 1905. godine potvrđeno postojanje autokefalne Crnogorske crkve", navodi ona u saopštenju.

Kako dodaje, za razliku od uobičajene teze klerosrpskih nacionalista da su crnogorsku naciju izmislili komunisti, episkop Joanikije je sada odgovornost za to pripisao italijanskim okupatorima.

"I ne samo da su oni tvorci crnogorske nacije već je, kako tvrdi ovaj episkop, politiku italijanskih okupatora nastavila današnja vlast Crne Gore. Ovo je izmišljotina, jer okupatori se nijesu bavili formiranjem nacije niti današnja vlast ima ikakvu vezu sa okupatorima. U stvari je obrnuto. Upravo je aktuelni vrh SPC nastavljač politike okupatora. Neka se episkop Joanikije podsjeti da je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac tokom Drugog svjetskog rata bio uz, a ne protiv okupatora. Bio je na Petrovdanskom saboru, svečano je dočekao okupacionog guvernera Pircija Birolija, a u njemačkoj komandi na Cetinju je proslavio Novu 1944. godinu. Tadašnji mitropolit i većina sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske su bili uz okupatora, tako da ono što danas SPC radi protiv crnogorske državnosti i nacionalnosti je dobrim dijelom nastavak anticrnogorske politike koju je MCP zajedno sa okupatorima tokom Drugog svjetskog rata vodila protiv Crne Gore", kaže Savković Vukčević.

Episkopu, kaže ona, naročito smeta postojanje crnogorskog jezika.

"Toliko se trudi da dokaže nepostojanje crnogorskog jezika da je izjavio i ovu besmislicu: „Projekat crnogorskog jezika je prvo zaživio u Zagrebu pa je onda importovan u Crnu Goru“. Po Joanikijevoj propovijedi, prvo se u Zagrebu govorilo crnogorskim pa tek onda u Crnoj Gori. Istina je da je jezik u Crnoj Gori, jezik Crnogoraca, uvijek bio crnogorski jer je tu nastao, tu se razvijao, i na tome jeziku je stvarana crnogorska književnost. Istina je i da se taj jezik u jednom periodu zvanično zvao srpski, a potom srpskohrvatski. No, ni tada niko nije sporio da je to jezik koji je po nastanku i svim odlikama crnogorski.

U Novosadskom sporazumu iz 1954. godine navedeno je da Srbi, Hrvati i Crnogorci imaju zajednički narodni jezik. Crna Gora je tada pristala da se u ime zajedništva odrekne svog nacionalnog imena u nazivu ovog jezika. Zasluga savremene crnogorske vlasti je što se usudila da raskine s politikom žrtvovanja Crne Gore za tuđe interese i što je crnogorski jezik nazvala crnogorskim imenom. No, episkop Joanikije veli da je to krađa i da je crnogorska vlast na taj način ukrala srpski jezik.

On priča kao da je neko iz Crne Gore otišao u Srbiju i ukrao tamošnji jezik. Episkop je izjavio i da crnogorska vlast tim „stravičnim lopovlukom“ želi da prisvoji „sve što je stvarano na srpskom jeziku u Crnoj Gori, pa će tako i „Gorski vijenac“, kao najveće djelo nastalo na srpskom jeziku, da pripišu crnogorskom jeziku“", isitče Savković.

Tako episkop Joanikije, kako kaže, u stvari tvrdi da Crnogorci hoće da Njegoša i „Gorski vijenac“ otmu iz srpskog jezika.

"Ova episkopova anticrnogorska teza je najgrublji udar na crnogorski identitet, jer ako „Gorski vijenac“ nije najbolji dokaz posebnosti jezika Crne Gore, onda to djelo ne pripada crnogorskoj književnosti, onda ne postoje ni crnogorska književnost, ni crnogorska kultura, ni nacija i, na kraju, nema potrebe da postoji ni Crna Gora. Ove teze se plasiraju s trga u čijoj blizini je nekada Ivo Andrić, razmišljajući o Njegošu, stvorio tekst „Trenutak u Toploj“. Andrić je o Njegošu, između ostalog, zapisao:

„Tu je saznanje o prostranstvu vasione sa njenim daljinama i planetama, tu je i neuhvatljivo ali stvarno i trajno carstvo poezije. Tu je i osjećanje slobode koju nigdje i nikad ni on ni iko njegov neće prestati da voli i traži. I sve on to nosi u sebi pod jednim imenom: Crna Gora.“

To je najbolji dokaz kome prvenstveno pripadaju i Njegošev jezik i Njegoševa književnost. To je i razlika između nekadašnjeg kosmopolitskog i nobelovskog Herceg Novog i današnjeg koga lokalna anticrnogorska vlast sa SPC pretvara u srednjovjekovnu rašku palanku.

Episkop Joanikije optužuje crnogorsku vlast da je preimenovala Crnu Goru u Montenegro, a Crnogorce u Montenegrine. I ovo je istorijska neistina jer se ovaj mletački (italijanski) naziv za Crnu Goru i Crnogorce prihvatio i proširio Evropom i svijetom još od XV vijeka. Tim nazivima Crnoj Gori i Crnogorcima su se obraćali stranci i tokom vladavine dinastije Petrović-Njegoš, i to nikome nije smetalo.

Pod tim nazivima u svijetu se pročulo i proslavilo ime crnogorsko. To tek u novije vrijeme smeta samo srpskim kleronacionalistima koji bi da iz Crne Gore iščupaju sve što nema obilježje njihove naopake ideologije. Tvrdi episkop i da je navodna promjena identiteta Crne Gore i Crnogoraca počela sa rušenjem Njegoševe kapele krajem 60-ih. I to je netačno. Njegoševu kapelu je austrougarska vojska samo oštetila 1916. godine, a srušena je po nalogu vlasti Kraljevine SHS i SPC da bi se na njenom mjestu sagradila kapela i zadužbina kralja Aleksandra I Karađorđevića 1925. godine. Za izradu nove kapele angažovan je ruski arhitekta i emigrant Nikolaj Krasnov. Nakon obilaska Njegoševe kapele Krasnov je vlastima izjavio da je nju moguće obnoviti, ali to nije uvaženo već je ta kapela srušena i umjesto nje je sagrađena kapela kralja Aleksandra. Ta kapela, a ne Njegoševa, je uklonjena i na njenom mjestu je sagrađen mauzolej. Izgradnja mauzoleja nije bila promjena već zaštita crnogorskog identiteta i Njegoša od anticrnogorske politike SPC.

Svoje izlaganje episkop je zaključio konstatacijom da srpski narod u Crnoj Gori treba da se oslobodi od okupacije „koju naša braća koja su na vlasti sprovode“. On je tu „okupaciju“ uporedio sa turskom, austrougarskom i italijanskom. Tako su, prema njegovom mišljenju, Crnogorci okupatori Crne Gore a srpski narod u Crnoj Gori trebalo bi da se oslobodi od te okupacije i da se izbori za isključivo srpski identitet Crne Gore. Faktički, to znači borbu za ukidanje crnogorske nacije, jezika, kulture i stvaranje isključivo srpske Crne Gore. SPC hoće da, ne samo potčini Crnu Goru, već i da joj uništi svaki trag posebnosti i identiteta. Hoće Crnu Goru bez Crnogoraca. To im ne smijemo dozvoliti", zaključila je Savković Vukčević.