MUJAGA SUTOVIĆ, OFICIR KRALJA NIKOLE- MUJAGINO ČOJSTVO (istinita priča)
Ako kakav putnik namjernik dođe u
Rožaje i krene ka groblju na kome klanja Klimenta-džemat, ne može a da ne uoči
nišan na kome je utisnuto Mujaga Sutović - oficir kralja Nikole. Pomisliće da
je Mujaga bio čovjek kao i svi drugi, čovjek kome su potomci podigli nišan u
znak sjećanja i zahvalnosti. Taj isti putnik će proći i već kod sljedećeg
nišana zaboraviće na Mujagin grob i nastaviće da čita natpise na nišanima
diveći se oblicima rezbarenog kamena. Ne zna taj putnik da kamen ima moć da
priveže vrijeme, prostor i sjećanja. Vrati se, putniče, pogledaj još jednom
kamen ispod kojeg leži mejt Mujage Sutovića i osjetićeš da je kamen vezan za
korijen da bi trajao. Vrati se, putniče, i vidjećeš nur koji će ti još više
otvoriti oči da bi saznao da ovaj nišan nije od običnog kamena, već od kamena
iz čijih nevidljivih šupljina izlazi svjetlost, koja širi istinu da ljudi
umiru, ali da za sobom ostavljaju djela po kojima će se pamtiti.
Pamti Hajla istinu o Mujagi
dobronamjerniku i trgovcu čije je ime zapečaćeno u istoriji rožajskog kraja i
Crne Gore, a ova priča je samo jedna iskra u beskraju čovjekoljublja koje je
plemenilo Mujaginu dušu.
Mujaga je često putovao na Cetinje i
bio je poznat kao čovjek od autoriteta. Poštovali su ga Cetinjani. Prepoznavali
su čojstvo u njemu. Jedne prilike je
odmarao u nekoj krčmi. Bio je u Kraljevskoj blagajni da podigne novac od
prodate stoke. Bavio se trgovinom. Preko puta njega, sjedio je čovjek na čijem
licu su se mogli osjetiti bol i
iznemoglost. Pomislio je Mujaga da je taj nepoznanik pijan sve do trenutka kad
ovaj čovjek tako bolno i duboko uzdahnu da njegova tuga doprije do Mujaginog
srca.
- Od kojih si, zemljače, i koja te je muka
spopala te tako uzdišeš? - obrati mu se Mujaga pomalo u čudu.
Nepoznati čovjek podiže glavu i reče:
Vojvodić sam iz Andrijevice, Turčine. Sin
mi je izgubio novac dok ga je odnosio u Kraljevsku banku. Hoće da ga pogube, a
ima li veće nevolje nego da izgubiš sina jedinca - dovrši svoje ispovijedanje
nesretni čovjek grčeći se u tugi i bolu.
Mujaga ga natrenutak pogleda. Srce mu
zatreperi. Gledao je u čovjeka pred kojim se ruši zlatna kula u čijim je
kupolama sazdan lik njegovog sina jedinca. Mujaga se kao nikad do tada ne
sažali nad svojom sudbinom. Nije imao djece. Jednom mu je žena začela, ali
dijete je umrlo prilikom porođaja, bilo je muško.
- Ja ću ti pomoći, čovječe, ja ću
otjerati zlo koje te je snašlo- reče Mujaga.
Vojvodić ga pogleda utonulim pogledom i
jedva prozbori:
- Nema meni pomoći, zemljače, nema,
nema… - sada već prekrivajući rukama lice završi svoju priču ovaj nesrećni
čovjek.
Mujaga ga potapša po leđima, prijateljski
zagrli i sa dozom hrabrosti reče:
. - Ima, ima, zemljače. Tamo gdje ima
ljudskosti, tu ima I nada - zatim odveza ćemer i pruži novac Vojvodiću, a sebi
ostavi tek onoliko da može da se vrati u Rožaje.
Mješavina bola i radosti ozari lice
Vojvodiću, koji skoro mahinalno otvori ćemer. Uskoro, pred njim, zablještaše
novci u zlatu. Začuđeno pogleda Mujagu ne vjerujući očima. Mujaga ga opet
potapša po ramenu kao znak još jedne podrške. Vojvodić pokuša da Mujagi poljubi
ruku, ali Mujaga skloni ruke iza leđa. Trenutak vječnosti stopi poglede dva
čovjeka, čija je sudbina plela vijenac ljudskosti.
- Idi, spasi sina, spasi ga. Poljubi
njega a ne mene, poljubi ga i za mene i neka živi dovijeka. Ja mojega ne mogu,
Bog mi ga je dao, ali mi ga je i uzeo - skoro suznim očima reče Mujaga.
Poklonivši se Mujagi, Vojvodić, držeći
ćemer u ruci, ubrzanim koracima krenu kroz tunel mraka na čijem se kraju
pomanjala svjetlost u kojoj su blještala dva nevina oka njegovog sina. Mujaga
skinu fes sa glave i njime mahnu ka Vojvodiću. Neka blaga sreća ozari mu dušu.
Uto, okrenu se ka krčmaru i, sa dozom radosti, reče:
- Piće za sve. Danas se Vojvodiću rodio
ponovo sin!
Žagor umilnosti i ljudskosti, pomiješan
sa mirisom Mujaginog dobročinstva, ispuni cetinjsku krčmu. Ostao je Mujaga da
prenoći u krčmi. Planirao je sjutra rano da krene za Rožaje. Međutim, kralj
Nikola je saznao za ovaj događaj, i tog istog dana, poslao je dva perjanika da
dovedu Mujagu u dvor. Gazda krčme, u kojoj je konačio Mujaga, kada vidje
perjanike, sledi se. Mislio je da je nešto pogriješio i da su došli po njega.
Međutim, kada je saznao da traže Mujagu po kraljevom nalogu, bi mu lakše, ali
mu je i dalje bila neka zebnja u srcu. Znao je dobro Mujagu, prepoznavao je
njegovu veličinu i kao čovjeka i kao trgovca.
Uskoro
je Mujaga, u pratnji dva perjanika, išao ka kralju. Gledao je u dvoglavoga
crnogorskog orla s jako raširenim i uzdignutim krilima koji je stajao na kapama
perjanika. Znao je Mujaga da su oni izvršioci kazni i neki strah mu se uvukao
pod kožu. Nije smio da pita zbog čega ga vode. U ćutanju i tišini gušio je
svoje nespokojstvo. Dok su išli ka dvoru, izdaleka se pojavi pop sa kojim je u nekoliko navrata
sjedio u krčmi. Bekrijski nastrojen, Mujaga je sa svakim sklapao prijateljstva.
U ljudima je gledao samo ono
ljudsko,
a sa popom je, najčešće, razgovarao o svojoj borbi za egzistenciju, posebno o
problemima sa kojim se susretao kao trgovac. Naime, bio je jedan od
najbogatijih ljudi u rožajskom kraju. Prodavao je stoku u Solunu, Skoplju,
Novom Pazaru, Peći i Skadru. Pop ga je odmah prepoznao po fesu na glavi.
- Kuda vodite ovog dobrog čovjeka, šta je
učinio? Znate li da je on Mujaga iz Rožaja – zbunjeno, skoro u dahu, reče pop.
Perjanici su nepomično stajali ne
izustivši ni jednu riječ.
- Šta je bilo, Mujaga, zemljače, koja te
je muka spopala? - znatiželjno ga pop.
Mujaga na trenutak ustuknu, pogleda prvo
jednog pa drugog perjanika i samo pomno sagnu glavu.
- Progovori, Mujaga, junače, slobodno.
Reci šta je bilo? – reče pop.
U tom momentu hiljadu misli navriješe u
Mujagin mozak. Našao se u bunilu. Ipak, u jednom trenutku riješi da odgovori
popu:
- Vode me na dvor, kralj me zove.
Popu zasvijetliše oči, i, ne obraćajući
pažnju na perjanike, primače se Mujagi i sa blagim osmijehom reče:
- Mujaga, zemljače, budi počastvovan tim
pozivom. Koga kralj Nikola pozove u dvor, taj zaslužuje veliko poštovanje –
nego- nastavi pop- kada dođeš kralju, pokušaj da mu poljubiš ruku, ali zapamti,
kralj ti neće dati, udaljiće te, a ti sačekaj i zatraži od kralja da ideš.
Vidjećeš šta će poslije biti.
- Ja te ne razumijem, zbog čega da tako
uradim - pomalo sa zebnjom upita Mujaga.
- Učini kako sam ti rekao. Naš kralj ima
svoje principe koji se moraju poštovati. Učini kako sam ti rekao i ne brini-
sada već ozbiljnije reče pop.
Uskoro se Mujaga našao pred dvorom. Dva
perjanika se udaljiše. Ulazeći u dvor, Mujaga se divio ljepoti i sjaju prekrasnog zdanja. Zlatni predmeti, koloritne
prostirke na trenutak mu suzbiše nespokojstvo. Odjednom se pred njim pojavi
jedan od kraljevih ađutanata. Pogledao je Mujagu pravo u oči i bez riječi
krenuo ispred njega. Mujaga je shvatio da treba da krene za njim. Uskoro se
pojavi pred kraljem. Mujaga pokuša kralju da poljubi ruku, ali kralj mu ne
dade. Mujaga se uplaši do te mjere da se skoro spotače.
- Tražili ste me, gospodaru, skoro
osušenim usnama reče Mujaga.
Kralj je ćutao i samo je posmatrao
Mujagu.
- Gospodaru, mogu li da idem?-
naposljetku upita Mujaga.
Kralj ga pogleda ozarenim licem i, sa
smiješkom koji se nazirao na njegovim usnama, blago reče – ne.
Mujaga se još više uplaši. Saže glavu i
poče da dovi tražeći spas. Uskoro, tu njegovu molitvu sasjekoše malo ozbiljnije kraljeve riječi:
-
Prvo moraš da mi kažeš zašto si Vojvodiću dao novac?
Tada se Mujaga još više uplaši, uskovitla
se. Steže čvrsto dlanove i smoga snage da se obrati kralju:
- Gospodaru, on ima jedinca sina koji je
pao u nemilost Bogu ni kriv ni dužan. Vojvodić nema para da ga spasi, a ja imam
para da hranim pola Crne Gore, a nemam djece. Eto zato, poštovani gospodaru,
eto zato… - sada sa dubokom dozom sjete reče Mujaga.
Blag osmijeh ozari kraljevo lice. Tek se
tada Mujaga zbuni. S jedne strane, pred očima mu se pomaljao kraljev osmijeh, u
kojem je prepoznao blagost, a s druge, slika ozbiljnih perjanika, koji su ga
doveli. Znao je Mujaga koja je uloga perjanika u kraljevskoj vojsci. Trenutak
tišine zavlada tu na dvoru koju uskoro razbiše kraljeve riječi. Naime, obratio
se na francuskom jeziku ađutantu koji je sve vrijeme stajao pored njega. Mujagi
se učini da je nestao onaj blagi kraljev pogled, jer kada se kralj obratio svom
ađutantu, Mujaga prepozna ozbiljnost u njegovom glasu. Sledila mu se krv u
žilama. Pomisli - gotov sam, ubiće me. Ađutant je izašao, a Mujaga je, sav
skamenjen, čekao. Nije više smio ni kralja da pogleda u lice. Nedugo zatim,
pojavi se drugi ađutant. Prišao je kralju i oštro rekao:
- Gospodaru, sve je spremno.
Kralj ustade , blago pogleda Mujagu i krenuo
ka njemu. Mujaga, koji je sve vrijeme skoro šćućuren sjedio na stolici, napravi
nagli pokret kao da želi da ustane.
- Sjedi Mujaga, kralj će da priđe tebi,
jer dok budem imao takvih ljudi u novooslobođenim krajevima, ne treba mi ni
vojske i perjanika, zato - nastavi kralj - prihvataš li, Mujo, da budeš kraljev
oficir i da u oficirskom odijelu odeš u Rožaje?- sa puno dostojanstva upita
kralj.
Mujaga je nijemo gledao u kralja, ali se
ubrzo pribrao i kazao:
- Gospodaru, biće mi velika čast.
Vratio se Mujaga u Rožaje u oficirskom
odijelu, koje su ukrašavale epolete na ramenima kao i sablja i kolaš pribijeni
oko pasa. Mujaga je tada kao oficir dobio čin potporučnika da bi poslije osam
godina bio nagrađen i činom poručnika.
Nego, Mujagina plemenitost se nije
zaboravila. Poslije smrti kralja Nikole, pozvaše Mujagu na Cetinje i ponudiše
mu penziju. Međutim, Mujaga se tada obratio jednom od nadležnih ovim riječima:
- Uvaženi, ne treba mi penzija. Bolje je
da je date nekom siromahu. Stvorio sam ja sebi dosta za života. Najveću čast mi
je ukazao kralj Nikola dodijelivši mi zvanje oficira.
Mujagin sagovornik je bio upoznat
sa ukupnom situacijom i, zadivljen
Mujaginom
plemenitošću, obrati mu se riječima:
- Mujo, ne dajemo ti penziju zato što ti
treba, nego da vide tvoji Rožajci, kada svakog mjeseca budeš primao penziju, da
Crna Gora izuzetno cijeni i poštuje dobre ljude.
Zato, putniče namjerniče, pogledaj još
jednom grob Mujage Sutovića i vidjećeš da je ona svjetlost još svjetlija.
Ljudi umiru, ali za sobom ostavljaju
djela po kojima će se pamtiti. Ima li išta ljepše nego da nas poslije smrti
neko spomene, da smo postojali i da smo dio istorije.
Istina o kralju Nikoli i Mujagi iz
Rožaja iskri u pukotinama dvorca na Cetinju. Trajaće dok je ljudskosti.
Mr Mirsada Šabotić
1 Komentara
meljine Postavljeno 24-08-2020 01:24:41
Trebalo se potruditj i pronaci fotos plemenitig MUJAGE.. Ova prica je potvrda da CG gradi gradjansku drzavu i to ne od juce ...Takva gradjanska i patriotska svijest ce pobijediti 30. avgusta..Da je VJECNA ...
Odgovori ⇾