Društvo

OSAM GODINA OD PRVE OLIMPIJSKE MEDALJE OD OBNOVE NEZAVISNOSTI: Rukometašice Crne Gore obradovale su nas u Londonu srebrnim odličjem

Imale su se rašta roditi

(15 riječi)

 

Ni sudbina, ni sreća, samo rad, kvalitet i inat skladne družine iz crnogorskih gradova i nekoliko klubova, doveli su ,,lavice“ na današnji dan prije osam godina do srebrne olimpijske medalje u Londonu.

 

Pozlatile im se ruke - jedan je od komentara na dočeku Ženske rukometne reprezentacije u Podgorici.

 

Sad, za zlato u finalu protiv Norveške, falilo je nešto, a što nije imalo veze sa znanjem našeg tima. Sestre Bonaventure, sudije iz Francuske, otele su Maji, Bojani i ostalim ,,lavicama“ najsjajnije odličje i poklonile ga Skandinavkama – rezultat 26:23.

 

Igrale su Crnogorke u finalu protiv dva iskusna rivala, a matematika je jasna i neumoljiva, devet je uvijek više i jače u sportu od sedam!

Ali, nepravda nije pomutila um i čistu emociju sa kojom su naše djevojke izašle na teren na dodjeli medalja. Igrale su i pjevale...

 

Bojana: I sad se naježim

 

- Kao da je juče bilo. Naježim se. U međuvremenu su se dogodile lijepe stvari u životu, ali što se tiče sportske strane, uvijek se vraćam priči iz Londona. I sada, dok razgovaramo, slike se slažu. Čak ni poslije finala, a dosta smo o njemu pričali, nijesmo otišle u negativnu stranu, jer nijesmo žalile. Odigrale smo dobru utakmicu, Norveška je bila bolja, ali u našim srcima bile smo pobjednice. Suština je, zaista, ono što je ostalo zapisano u srcima i istoriji, a za mene je London najljepša priča. Nije mogla biti ljepša na oproštaju. Medalju sa Olimpijskih igara sanjala sam od djetinjstva - u dahu je izgovorila legenda Bojana Popović.

U početku je bilo ovako: samo da prođemo kvalifikacije u Lionu, samo da dođemo u London, samo još da debitujemo, samo ovo i samo ono... O medalji nije bilo ni govora. Ali...

 

- Sportisti koji žele nešto u životu imaju cilj, a bez plana nema ništa. Lično sam se kroz sve godine karijere spremala da nekada, kada se stvore uslovi, odem na Olimpijske igre. Vjerovala sam i znala da će, kada dođe taj dan, moj tim biti spreman. Tako da smo sve ono što smo sticale godinama pretočile u isti cilj. Bile smo podređene uspjehu, spremne na odricanja, a baš mnogo i intenzivno, prije te godine, radile smo za London. Projekat je bio ozbiljan, a bez njega ne bi bilo medalje - jasna je Popović.

 

,,Mala“ Crna Gora je u Londonu iz rukava za svakog rivala imala po neko iznenađenje. Prvo su rukometašice u četvrtfinalu šokirale, do tada neporaženu Francusku (23:22), a u polufinalu šetnjom protiv Španije (27:26), stigle do finala.

 

- Ključna utakmica bila je sa Francuskom. Bila je najzanimljivija i najbitnija i u smislu da osjetimo da možemo. Dobili smo ekipu koja je briljirala do tada i otvorili put do medalje. Pobjeda je bila injekcija da shvatimo da imamo vrhunski kvalitet. Onda nam je Španija legla, vodili smo cijelu utakmicu i slavili.

 

Jaki sportski motivi i čista emocija, bez pritiska, i nakon ne baš sjajnih startnih izdanja, približili su rukometašice cilju.

 

- London je bio specifičan, jer nijesmo imali osjećaj da smo na Igrama. Imale smo slobodu kretanja, gledale se sa najbližima, a nakon utakmice čekao nas je slobodan dan. Atmosfera je bila opuštena i bez pritiska. Slobodno vrijeme koristile smo na pravi način. I to je, između ostalog, dalo rezultat. Naravno, da ne zaboravim, to što je vrijedjelo u tom momentu je moralo da bude na najvišem nivou da se ostvari rezultat.

 

Adžić: London kruna karijere

 

U to vrijeme selektor Dragan Adžić, nakon što je sa ŽRK Budućnost osvojio prvi trofej Lige šampiona, bio je vrlo oprezan pred olimpijske kvalifikacije. Put za Lion stigao je dvije sedmice od istorijskog klupskog uspjeha. Ekipa je bila iscijeđena!

- Definitivno, moje iskustvo, nakon sedam godina vođenja reprezentacije i desetogodišnjeg rada u klubu, naučilo me da se najbolji rezultati ostvaruju kada nema prevelikih očekivanja. Upravo je to i potvrdila 2012. godina. Sjećam se polufinala sa Larvikom, kada je u fokusu bilo samo da odigramo najbolje što možemo. Nijesmo se bavili drugim stvarima i zato smo igrali najbolje. Što se tiče Igara, živjeli smo da odemo u London. Posebnu notu davale su Bojana i Maja Savić ili Ana Đokić, kao najiskusnije i koje su bukvalno živjele za to i prenijele mladim igračicama. Neke od njih imale su 18 do 22 godine i možda sve to nijesu mogle da dožive kao Maja i Bojana. Upravo nas je ovaj sklop iskustva, mladosti i zrelosti, držao za zemlju. Nijesmo letjeli, ,,samo“ smo željeli da idemo na Igre. A kada smo stigli, nakon teških kvalifikacija, željeli smo da damo maksimum - istakao je Adžić.

Adaptacija na London, veličinu i snagu Igara, nije dugo trajala. Sa malim oscilacijama naš tim završio je grupnu fazu.

 

- Igrali smo promjenljivo, što je bilo i razumljivo. Ipak smo prvi put učestvovali na OI, gdje su bile vrhunske reprezentacije, što je uticalo i na uspone i padove. Mislim da su nas početni rezultati ojačali, nijesmo pravili dramu, već smo izvlačili zaključke. Djevojke su bile neopterećene, a skoncentrisane na takmičenje. Rasli smo i kao tim u olimpijskom selu, a ne samo na terenu.

 

I za Adžića je duel sa Francuskom bio ključ koji je otvorio vrata finalu.

 

- Imali smo to ranije iskustvo sa njima sa kvalifikacija u Lionu. Mnogo sam analizirao taj meč, u kojem smo slavili i to u oslabljenom sastavu. Mislim da je i taj trijumf značajno doprinio da se u četvrtfinalu psihološki dobro osjećamo. Bili smo stabilniji i slavili. A onda nas je čekala Španija, sa kojom smo do tada igrali puno dobrih utakmica. Poznavali smo njihov mentalitet i karakter i znali da jako dobro igraju bitne utakmice. Mislim da je poznavanje svakog miga tih igračica imalo za posljedicu onakav rezultat.

 

A što Adžić kaže o finalu?

 

- Prvo ja nijesam uspio da imam stabilnost, najvažniju, u odlučujućim momentima. Ali, osvojili smo medalju. I nekako s rođenjem čovjek ima potrebu da uradi nešto za svoju porodicu, narod i državu. Sa tim doživljajem i osjećajem, nakon pobjede protiv Španije i onog što se desilo nakon dolaska u Crnu Goru, živim i danas. Ne pričam o trenerskoj, igračkoj ili upravljačkoj karijeri, već o emociji i želji da uradiš nešto za svoju zemlju. Nakon obnove nezavisnosti možda je to bio i najveći događaj na nivou Crne Gore, a ne samo u sportu. Zato i danas, nakon osam godina, sa istim osjećajem ispunjenosti gledam na Igre. Teško je opisati baš sve riječima, jer je to nešto neuporedivo sa bilo čim što trener ili sportista može da doživi. London je neosporno bio kruna karijere svih sportista - zaključio je Adžić.

 

Raičević: Lopta je značila život

 

Milena Raičević (tada Knežević) otkrila je zanimljiv detalj iz Londona:

- Pitali su nas da li smo normalni i da li stvarno igramo tako da se sretnemo sa Francuskom u četvrtfinalu. Kao, bez poraza su, zašto idemo baš na njih. Odgovor je brzo stigao: ,,Francuska je pravi rival za nas“. I bilo je tako i bila je ta lopta koja je značila život za Bojanu i Majdu. I za sve nas. Izborili smo se...

Slatki revanš u polufinalu, uslijedio je dva dana nakon meča sa Francuskinjama.

- Sa zadovoljstvom smo Španjolkama vratile za najboliniji poraz nekoliko mjeseci prije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

 

Tada 22-godišnjakinja ne krije da se ružno osjećala nakon finala sa Norveškom.

 

- Svaka od nas se u tom trenutku ružno osjećala. Da, bile smo pokradene. Ali, kada smo ušle u svlačionicu, namjestile smo glavu. Ipak je medalja bila cilj. Osvojile smo je i gledale na srebro kao da je zlato. Tako smo i slavile. Snažnije od Norvežanki koje su bile svjesne kako su osvojile zlato, a mi svjesne šta smo ostvarile.

 

Emotivan oproštaj od Maje i Bojane i danas se prepričava.

 

- I to je bio jedan od razloga da damo i preko od onoga što možemo. Legende crnogorskog i svjetskog rukometa su se opraštale. Živjele su za Igre i non stop su pričale o Londonu. Uzdigle su nas da dostignemo ciljeve. Pokazalo se kakav su imale uticaja i nakon Olimpijskih igara. Zaslužile su sve najbolje i mislim da niko nije imao onako lijep oproštaj.

Olimpijske igre izvor su najljepše i najjače svjetlosti crnogorskog ženskog rukometa. Imale su se djevojke rašta roditi...

 

- Prvu, istorijsku medalju sa OI nikad niko neće zaboraviti. Zamislite, ,,malu“ Crnu Goru na defileju sa onakvim velesilama.

 

Sa 22 godine Milena je bila za zvijezdama.

 

O čemu je mislila kada je stigla kući?

 

- Skoro svega se sjećam. Od ulaska u olimpijsko selo, preko utakmica, povratka kući, ulaska u autobus, slavlja u gradu... Vožnja od aerodroma je bila posebna. Onoliko ljudi je došlo da nas pozdravi. Neopisivo i nestvarno... Kada su se slegle emocije mislila sam o vjeri koju smo sačuvali nakon SP u Brazilu. Uspjeli smo da se uzdignemo nakon poraza. Prisjetila sam se i kvalifikacija u Lionu - toliko smo dobro igrale sa Francuskom, da su iskusne odmarale, dok su mlađe uspjele da iznesu teret. Ta utakmica je napravila preokret u smislu da sve igračice u svakom trenutku mogu da odgovore izazovima. Kad pogledam dalje, iskustvo je možda najdragocjenije za svakog sportistu.

 

Predrag Bošković, tadašnji predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore: "Lavice" su bile gladne uspjeha

 

- Da nije bilo predanog rada stručnog štaba i igračica tokom dužeg vremenskog perioda, ne bi bilo ni medalje u Londonu. Mnoge lekcije bilo bolne, bilo vezane sa uspjehom su bile važna kockica u konačnom uspjehu koji se desio nekoliko puta u 2012 godini - počeo je sjećanje na medalju iz Londona, Predrag Bošković, tadašnji predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore.

 

Cilj je bio: otići na OI. Koji je to bio trenutak kada ste osjetili da je medalja, možda - realnost?

 

- Bilo je to jedno nevjerovatno iskustvo. Poučeni šamarom iz Brazila iz decembra 2011. godine kad smo svi očekivali medalju vrlo smo stidljivo ušli u ciklus priprema za OI. Naravno pametniji za jedno veliko iskustvo išli smo strpljivo, ali smo i tada vjerovali da smo spremni za nešto veliko – nastavlja Bošković.

 

Djevojke su nakon Igara pričale o atmosferi, zajedništvu, kao glavnim adutima uspjeha. Što je to još bilo vidljivo u Londonu, odnosno po čemu je to nas tim bio drugačiji od drugih?

- Prije svega volja želja i glad za uspjehom. Imali smo Maju i Bojanu, kojima je to bilo zadnje takmičenje. Koje su zivot uložile u te pripreme i to takmičenje. A pored njih plejadu mlađih željnih dokazivanja na velikoj sceni. Sve je to dovelo do toga da se napravio sklad i tim spreman za velika djela. 

 

Koja i zbog čega je bila ključna utakmica na OI?

 

- Pa sigurno sa Francuskom. Ona je prelomila sve. Dala sigurnost za borbu protiv Španije u polufinalu kad je obezbijeđena medalja. Jer smo od starta vjerovali da imamo kvalitet za ulaz 1/4 jer smo pored GBR trebali još pobijediti Angolu i to smo uspjeli. 

 

Kako bi danas, osam godina kasnije, opisali doček u glavnom gradu?

 

- Nešto neopisivo. Trenutak za koji se živi. Srećan je onaj koji to makar jednom u životu osjeti. Ove djevojke su neponovljive jer su te godine tri puta imale sličan osjećaj – iskreno će Bošković. 

 

Kada ste preuzeli brigu o Savezu, koliko je realna bila priča o olimpijskoj medalji?

 

- Teško je to pričati sa ove distance. Vjerovao sam u to od prvog dana. Za to su ove djevojke na čelu s Adžom bile predodređene, a imali smo sreću da su se i kockice posložile. Nije bilo sujete, ljubomore i zavisti. Sve smo to preležali u godinama iza. Zato sam siguran da i u njihovim nasljednicama leži jednaka želja. Biće još uspjeha kad je rukomet u pitanju – zaključio je Bošković.

 

Marina: Šok u Londonu

 

Marina Rajčić bila je najmlađa članica nacionalnog tima u Londonu. Sa 18 godina stigla je do zvijezda.

 

- Savršen mjesec i godina. Poseban doživljaj zbog medalje, ali i što sam bila sa velikim igračicama. Imala sam čast da ih upoznam, da se družimo i igram sa njima. Srećna sam što sam bila dio lijepe priče i što je uspjeh stigao dvije godine kasnije nakon što sam sa juniorskom reprezentacijom osvojila bronzu na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji. Tada sam se pridržila prvom timu Budućnosti.

 

Odlazak u London za najmlađu ,,lavicu“ bio je nezaboravan.

 

- Mislila sam da neću braniti pet minuta, a dobila sam šansu. Uopšte nijesam bila svjesna uspjeha, tek nakon nekoliko dana, kada se sve sleglo, došla sam do jasnije slike koju ni dan-danas ne umijem opisati.

 

Simonović: Činilo se kao da je čitava Crna Gora budna i da slavi

 

- London ćemo pamtiti po zaista nevjerovatnom nastupu crnogorskih sportista na najvećem planetarnom sportskom događaju. Pamtićemo ga po izuzetnoj atmosferi koja je krasila naš tim i činjenici da smo već na drugom nastupu na Olimpijskim igrama, od obnove crnogorske nezavisnosti, osvojili olimpijsku medalju, a imali smo šansu i za drugo olimpijsko odličje u vaterpolu. To je istorijski i najveći uspjeh crnogorskog sporta, koji će se vječno pamtiti. Zahvalan sam našim sportistima što su mi pružili šansu da budem dio te uspješnije priče - kazao je Dušan Simonović, predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

 

Olimpijska medalja je reper po kojem će se mjeriti svi budući uspjesi.

 

- Sam nastup na Olimpijskim igrama je san svakog sportiste. Osvajanje olimpijskih medalja je rijetka pojava kod malih zemalja, ali ovaj uspjeh, koliko god da je podigao ljestvicu na najveći mogući nivo za sljedeće naše nastupe, je i pokazatelj našim sportistima da je moguće biti tako visoko, kada se u funkciju stave svi njihovi potencijali. To je motiv i podsticaj svim našim sportistima sada, ali i onima koji će doći - da uz velika odricanja, timski rad i neupitan talenat mogu u budućnosti očekivati ovakve najveće rezultate.

 

Na koji način ste Vi doživjeli kompletan rukometni turnir, koji nije baš najbolje počeo za ,,lavice“, ali kasnije, u četvrtfinalu protiv Francuske i 

polufinalu protiv Španije isplivao kvalitet i karakter?

 

- Upravo tako, kao što ste kazali - kada se kroz početne utakmice prošlo bukvalno na jedan gol, do izražaja je došao kvalitet i karakter jedne sjajne generacije naših ,,lavica“, koje su do kraja iskoristile sav svoj ogroman potencijal, koji je u svakom smislu imala ova ekipa, i u finalnoj utakmici imale šansu da dođu i do zlata, protiv izuzetno snažne norveške ekipe. Ali, sreća i sudije nijesu bile na njihovoj strani.

 

Cilj je bio odlazak na OI, jeste li nakon rukometnih kvalifikacija u Lionu, pomislili da imamo tim za olimpijsko odličje?

 

- Da, vjerovao sam i tada u taj tim i nijesu me pokolebali čak ni početni skromniji nastupi na samim Igrama. Kao što sam i rekao, ova ekipa je imala kvalitet, karakter i potencijal za velike rezultate, koje su na kraju i ostvarili.

 

Koliko je olimpijska medalja realan domet u narednim periodu ili je taj domet, prosto, nastup na OI?

 

- Sport je nepredvidiv i to ga, između ostalog, čini interesantnim. U ovom trenutku cilj je da se obezbijede olimpijske vize i da se naše djevojke i momci što bolje pripreme za nastup na Olimpijskim igrama. Ovo je delikatan trenutak za sport i neizvjesno je na koji način će se ukupna situacija odraziti na naše, ali sportiste drugih zemalja. Međutim, vjerujem u snagu i odlučnost naših sportista i siguran sam da će na svakom velikom takmičenju u budućnosti, dajući maksimum svojih mogućnosti, biti u konkurenciji za velike rezultate, iako svjestan da se do olimpijskih medalja zaista teško dolazi.

 

Da li možemo na ženski rukomet da gledamo i u narednom periodu kao na sigurnu kartu za OI?

 

- Siguran sam da možemo, jer pažljivo prateći rad i ukupne razultate svih naših sportista, vjerujem da u našoj rukometnoj reprezentaciji imamo talente koji će dostojno naslijediti sjajnu generaciju iz Londona, tako da uz pažljiv, stručan i posvećen rad, kakav i vidim u Rukometnom savezu Crne Gore, možemo se nadati i novim, velikim uspjesima.

 

Osam godina kasnije pamti se doček u Podgorici. Koje slike iz glavnog grada nikada nećete zaboraviti?

 

- Pamtiću po ogromnoj masi navijača, koja nas je dočekala već na aerodromu, iako smo u Podgoricu stigli jako kasno, ali i po nevjerovatnoj atmosferi na glavnom gradskom trgu. Činilo se kao da je čitava Crna Gora budna i da slavi. Osjećala se nevjerovatna energija, ponos i jedinstvo. Zahvaljujući našim sportistima, probuđen je crnogorski duh i osjećaj pripadnosti ovom narodu i ovoj državi. To su slike i osjećaji koje ću nositi do kraja života i zaista sam, ponoviću još jednom, zahvalan našim sportistima što su mi to omogućili i učnili me ponosnim - poručio je Simonović.

 

Ne znamo kako ćemo do četvrtog sprata, a krenule na tri fronta

 

 

Kopaonik, ljeto, pripreme, 2011. godina. Bojana Popović i Maja Savić krenule su u napad na tri fronta: Svjetsko prvenstvo, Ligu šampiona i Olimpijske igre.

 

,,Zamalo odustale“!

 

- Dobile smo sobu na četvrtom spratu, a u hotelu nije bilo lifta. Kako je rano bio doručak, a sat kasnije prvi trening, kompletnu opremu nosile smo Maja i ja sa sobom. Bilo je naporno da idemo gore-dolje, zato smo sjedjele ispred hotela i čekale trening. Kako je vrijeme prolazilo, a bile umornije, izgovorile smo: ,,Ne znamo samo kako ćemo do četvrtog sprata, a krenule smo na tri fronta“. Trebalo se popet do četvrtog sprata! Sjećam se da smo onda do ručka bile ispred hotela - ispričala je Popović.

 

Kapitenka Maja: Da se ne lažemo, zlato nas je sljedovalo

 

- Naježim se svaki put kada pomislim ili razgovaram o Londonu. To je prvi osjećaj. A ako neko pomisli da medalju može da uporediti sa olimpijskom, griješi. I sve da nijesam osvojila, bila bih srećna jer sam učestvovala na Igrama. Srce mi je puno i tako će biti do kraja života - kazala je Maja Savić, kapitenka generacije koja je obradovala crnogorsku naciju.

 

Ima gorčinu zbog finala:

 

- Da se ne lažemo, zlato nas je sljedovalo, ali protiv nekih stvari se nje moglo. Tamo negdje piše da je Norveška osvojila zlato, ali i one, kao i kompletna svjetska rukometna javnost, znaju da smo u finalu bili pokradeni i da nam je titula oduzeta. Ali, šta da se radi, glupo je pričati i vraćati se na tu temu.

 

Podijelila je kapitenka timski dogovor u Londonu:

 

- Iskreno da vam kažem, isključile smo se bile od svega. Sa svih društvenih mreža, poziva i poruka. Olimpijske igre su ipak druga dimenzija. Svijet sa mnogo vrhunskih sportista i nema te ekipe koja nije sanjala da osvoji medalju. Niko u London nije došao samo da učestvuje.

 

Hemija je proradila i prije Londona. Atmosfera je pogurala ,,lavice“ do vrhunskog rezultata.

 

- U karijeri i na našem podneblju nikad kao onda nijesam doživjela da nije bilo bitno ko sa kim sjedi ili ko se sa kim druži. Živjeli smo jedni za druge. Mada nas je i ono famozno Svjetsko prvenstvo u Brazilu vratilo na pravi kolosijek. Žao mi je i zbog Brazila, jer smo mogli da kompletiramo godinu. Mislim da smo samo mi i Norvežanke imale onakvu godinu u kojoj smo klupski i reprezentativno dominirale.

 

Maja je na zalasku karijere stigla do odličja.

 

- Možda je i to bio jedan od razloga zbog čega nijesam bila pod pritiskom. Jednostavno sam uživala u svakom momentu. Mada sam i negdje predosjećala, posebno u grupi, nakon onakvih egal završnica, da možemo do kraja. Istina je da smo sa četvrtog mjesta otišle na Francusku, ali smo psihološki bile jake. Milsim da se Francuska tu spotakla, jer nije prolazila kroz faze kroz koje smo mi prošli. Znala sam da ćemo u finišu pobijediti, jer smo bile spremne za takav napor. Mislim da su Francuskinje imale pogrešnu sliku forme i snage. Mislim da je još jedan faktor uticao na uspjeh, a to je što je svaka od nas bila važna za igru.

 

Zvijezda Bolt sa našim zvijezdama

 

- Realno, Bolt je bio najpoznatiji sportista u Londonu. Rijetko je ko imao priliku da stane sa njim, bukvalno je sa obezbjeđnjem išao po selu. Ali, nama je ispunio želju i slikali smo se. Veliki sportista - kazala je Raičević.

 

Osvajačice medalje

 

Maja Savić, Marina Vukčević, Sonja Barjaktarović, Radmila Miljanić, Majda Mehmedović, Jovanka Radičević, Bojana Popović, Milena Knežević, Katarina Bulatović, Anđela Bulatović, Ana Radović, Marija Jovanović, Ana Đokić i Suzana Lazović

 

Rezultati

 

Grupna faza

Crna Gora - Velika Britanija 31:19

Brazil - Crna Gora 27:25

Crna Gora - Angola 30:25

Hrvatska - Crna Gora 27:26

Crna Gora - Rusija 25:25


Četvrtfinale

Crna Gora - Francuska 23:22


Polufinale

Španija - Crna Gora 26:27


Finale

Norveška - Crna Gora 26:23



(Izvor: Pobjeda)



Povezani članci...

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.