Istorija

Intervju: Akademik prof. dr Radovan Radonjić

Intelektualna trabanterija i dalje o trošku svoje države radi za tuđ račun i interese

Jul 29, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Ne opstaju najduže, ne preživljavaju najveća iskušenja i ne opravdavaju najviše smisao svog postojanja prostorno najveći, ekonomski najjači i vojno najsilniji narodi i države, već oni koji su duhovno jaki i veliki. Jedan od pojavnih oblika trenda permanentne duhovne regresije koji je prisutan u Crnoj Gori je snažna penetracija Srpske pravoslavne crkve u obrazovni proces. Kome je u Crnoj Gori u interesu da zemlju sa “evropskog puta” vraća u duhovne lavirinte srednjeg vijeka i radi toga vjerovanje pretpostavlja objašnjenjima, a misticizam razumu? Slika Crne Gore do koje sam došao istražujući tokove i razvoj njene političke misli, dramatično je drugačija od one koju nam nudi dvorska istoriografija i dokle god ona ne bude matrica na kojoj će se formirati istorijska svijest crnogorskih građana grcaćemo u problemima svoje nedovršene prošlosti

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine)

 

Akademik prof. dr Radovan Radonjić je ličnost znanih i prepoznatljivih stvaralačkih dometa, koja je crnogorsku nauku, prosvjetu i kulturu obogatila djelima trajne vrijednosti. Njegova naučna djela su originalna i nova (po tematici), beskompromisna i hrabra (po zasijecanju u korijene, odnosno suštinu pitanja i problema kojima se bave), inovativna i transformativna (po rezultatima i porukama) – što ih odista čini stvaralačkim opusom koji obilježava vrijeme u kojemu je djelovao, a time i trajnim kulturno-duhovnim dobrom Crne Gore. Rođen je 13. XII 1936. na Njegušima. Završio je Višu pedagošku školu i Fakultet političkih nauka u Beogradu, đe je i magistrirao (1969) i doktorirao (1973). Redovni je profesor univerziteta, redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i profesor na Fakultetu za državne i evropske studije. Spisateljska djelatnost profesora Radonjića bogata je, raznovrsna i obimna. Objavio je samostalno 43 knjige (od kojih su pet univerzitetski udžbenici). Koautor je dviju knjiga, a sedam knjiga je priredio za objavljivanje. Prvi je crnogorski univerzitetski nastavnik koji se svesrdno uključio u proces pripreme za uvođenje građanskog obrazovanja u crnogorski obrazovni sistem. Kao jedan od rukovodilaca projekta „Građanin“, koji je realizovan u saradnji sa Ministarstvom prosvjete i nauke Crne Gore i američkim Centrom za demokratiju u Kalabasasu (inače prvim i najvećim te vrste u svijetu), priredio je priručnike za nastavnike i učenike u crnogorskim osnovnim školama i dao izuzetan doprinos utemeljenju ovog programa kako u crnogorskim osnovnim i srednjim školama tako i na Univerzitetu Crne Gore. O Radonjiću je TVCG snimila dva jednočasovna filma za potrebe svog obrazovnog programa. Autor je programa za pet novih nastavno-naučnih predmeta i pisac pet prvih crnogorskih univerzitetskih udžbenika u tim oblastima, kao i rukovodilac debatnih i retorskih klubova na Univerzitetu Crne Gore, čiji je rad unio nove kvalitete u nastavno-obrazovnu djelatnost i izuzetno doprinio razvoju i njegovanju govorne kulture i kulture dijaloga kako kod studentske populacije tako i u osnovnim i srednjim školama, đe je to ubrzo prihvaćeno. Dobitnik je Nagrade oslobođenja Cetinja (1973), Trinaestojulske nagrade Crne Gore (1975), Nagrade oslobođenja Titograda (1980). Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom Republike sa srebrnim vijencem.

 

 

Sve veliko u ljudskoj istoriji nije stvorio ni etnik ni vjernik nego čovjek

Bavite se kompleksnim pitanjima crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta. Koliki je značaj obrazovanja, nauke i kulture za njegovo očuvanje, afirmaciju i skladno unapređivanje?

-          Kultura je ishodište i utočište svakog nacionalnog i državnog ideniteta i subjektiviteta. Cjelokupna istorija civilizacije potvrđuje da ne opstaju najduže, ne preživljavaju najveća iskušenja i ne opravdavaju najviše smisao svog postojanja prostorno najveći, ekonomski najjači i vojno najsilniji narodi i države, već oni koji su duhovno jaki i veliki. To pravilo važi i za crnogorski narod i državu - u cjelini i pojedinačno. Nauka i obrazovanje, kao temeljni konstituenti kulture i kulturnog, izuzetno su važna pretpostavka za razumijevanje i unapređivanje svega što se uobičajeno ubraja u tzv. identitetska pitanja. Najprije, zato što samo onaj ko je naučen i obrazovan može da shvati da sve veliko u ljudskoj istoriji nije stvorio ni etnik ni vjernik nego čovjek. Zatim, zbog toga što su identitetska pitanja u principu samo drugi naziv za prava čovjeka da ima svoju državu, naciju, kulturu, jezik, crkvu i sve ostalo što je od važnosti za njegov miran, siguran i dobar život. Ta prava se, međutim, iako spadaju u takozvana prirodna prava, ne stiču oktrojima već se osvajaju u živoj pragmi i magmi života.

-           

Identitetska prava osvajaju se u živoj pragmi i magmi života

Sve to važi i za paletu tzv. identitetskih pitanja u Crnoj Gori. Još preciznije, građani Crne Gore, poput svih drugih ljudi na svijetu, mogu da dođu do rješenja svojih identitetskih pitanja onoliko brzo i uspješno koliko su svjesni sopstvene uloge i pozicije u tom procesu, odnosno odgovornosti za jedno i drugo. A to se može biti i imati jedino onda kada se zna: da je učenost, kako bi Konfučije rekao, jedna od tri najvažnije “stvari” koje bi trebalo da posjeduje akter političkih procesa, budući da ga ona sprječava da bude uskogrud i omogućava mu da se pravilno orijentiše u životu; da čovjek koji obrazovanjem ne stekne sposobnost vaganja svih činjenica koje su bitne za rješavanje praktičnih pitanja i problema, kako Platon upozorava, postaje žrtva anarhije u kojoj trijumfuju niži elementi; da je građanin, kako bi Ciceron rekao, oslonac države i da, kada su u pitanju njegove obaveze da bude odan istini i pravdi, spreman da štiti prava i imovinu drugih jednako kao i svoja, te da u svako doba pođe u rat radi odbrane otadžbine - nema privatnih lica; da imperativ kulture demokratskog društva jeste da bude prožeta naučnim duhom i da ima puni respekt prema razumu kao supstratu znanja koje seže do suštine stvari; da realizam i pragmatizam, a ne romantizam i idealizam, čine osnovu na kojoj se stvaraju i organizuju društvo i država, tako da nijedna mjera drugog ne može da zamijeni prvo; da za svrsishodno funkcionisanje vlasti u državi osim rodoljubive retorike i jakih emocija, valja imati i mnogo čega drugog, uključujući i odgovarajuća faktička „operativna“ znanja i sposobnosti onih koji taj posao vrše; da za državnu organizaciju, kao i za svaki sistem racionalno i funkcionalno uspostavljenih veza i odnosa, važi pravilo da daje onoliko koliko se u njega unese, što faktički znači da sve u njoj što potiskuje logiku zdravog razuma i realnog interesa ljudi predstavlja imput koji nikakva sistemska konverzija ne može učiniti faktorom stabilnosti i napretka. Najzad, zbog toga što nije isto hoće li građanin Crne Gore, na primjer, kao polazište za definisanje programa svog angažovanja na riješavanju tzv.  identitetska pitanja uzeti „učenje“ svog „svetog vladike“ da su Crnogorci i u trećoj deceniji XIX vijeka bili skupina nesrećnika na čiju se svijest moglo uticati samo kletvom i molitvom – koje i dalje „pulsira“ u najvišim cnogorskim naučnim, a sljedstveno tome i državnim krugovima kao „istorijska istina“ – ili će ipak prihvatiti činjenicu na koju ga uvjerljivo upućuje svjetski poznati naučnik da Crnogorci jedini među slovenskim narodima imaju svoje autentično pravo, kao izraz jedne suštinski velike pravne kulture.

Ima li se to što “Bolonja” traži, ima se dobar obrazovni sistem

Već više decenija ste profesor i dekan na velikom broju fakulteta, kako državnog tako i privatnih univerziteta. Kako ocjenjujete primjenu Bolonjske deklaracije i stanje na crnogorskim univerzitetima?

-          Ne postoji najbolji obrazovni sistem, pa to nije ni onaj promovisan Bolonjskom deklaracijom. Ipak, koliko znam, niko do sada ni u Crnoj Gori, ni bilo gdje drugo, nije ponudio valjane, utemeljene, principijelno održive naučne, metodološko-teorijske, pedagoške i druge relevantne argumente protiv tog obrazovnog sistema. Taj sistem traži: 1) od društva, da investira koliko treba i što treba u one obrazovne programe koji mogu da daju rezultate, a ne u ono što stvarajući privid o rezultatima odgađa njegovo suočavanje sa stvarnim problemima i samog obrazovnog procesa i svih koji u njemu, u raznim ulogama, učestvuju; 2) od nastavnika, da su posvećeni svom pozivu, da znaju ono što im taj poziv nalaže, da umiju da to što znaju prenesu na one koje obrazuju, da žive za svoj poziv i od svog poziva i da odgovaraju za rezultate svog rada; 3) od studenata, da studiraju a ne da uče, da to rade redovno, predano, tamo gdje im najviše odgovara i s razvijenom sviješću o tome što studijama kao procesom istinskog sticanja znanja i ovladavanja odgovarajućim vještinama mogu da postignu, te kada i kod koga to mogu da postignu. Diploma koja se stiče u takvom obrazovnom sistemu atest je odgovarajućih znanja i vještina, s kojima se bez naknadnih testova i doškolovanja može ući u radni i životni proces, a ne puka potvrda “akademskog stepena” za čiju su naknadnu valorizaciju potrebna kojekakva dovijanja, kombinovama s više ili manje kriminalnim radnjama ove ili one vrste.

Univerzitet sa “bolonjskim” obrazovnim sistemom hram je nauke, a ne masovno pribježište onih (nastavnika i studenata) koji nemaju gdje drugo. Na njega se stupa po strogo utvrđenim principima i kriterijumima i ostaje na njemu samo dotle dok se oni poštuju. Nastavni proces na njemu ne podrazumijeva masovna okupljanja studenata na predavanjima, nego mentorski rad. Njegovim profesorima univrezitet ne služi kao izvor dodatnih prihoda iz dopunskog rada, i/ili “referenca više” u trci za “jačom biografijom”, već kao mjesto naučnog i stručnog dokazivanja. Oni pišu nove knjige, umjesto da jednu istu godinama doštampavaju i prodaju svojim studentima, uz ubavezu da je kupe i samo iz nje uče. Studenti na njemu ne troše energiju u potrazi za tehničkim mogućnostima kako da do prelazne ocjene dođu bez znanja, već u nastojanju da svoje studije završe po najboljim programima, u najboljim univezitetskim jedinicama i kod najboljih profersora. Ima li se to što “Bolonja” traži, ima se dobar obrazovni sistem. Sistem koji to nema nije dobar, kako god ga zvali.

Govor je sabirno mjesto svih ljudskih znanja

Utemeljivač ste u Crnoj Gori akademskog i interdisciplinarnog proučavanja besjedništva i retorike. Takođe i liderstva. U savremenom svijetu jedno društvo ako želi biti moderno i uspješno mora posjedovati u svim oblastima određeni kvantum liderstva. Koliko u ovim sposobnostima i vještinama zaostajemo za razvijenim zemljama?

-          Dva su me momenta opredijelila da se time bavim: lična „opijenost“ lijepom riječju i naučna potreba da sagledam kako Crna Gora stoji u tom pogledu. Lični odnos prema retorici počeo sam da formiram još u mladosti, onda kada sam prvi put pročitao stihove iz vedske himne posvećene riječi („Ja sam gospodarica, ona koja sakuplja blaga, koja obuhvata; prva među korisnicama dubokog poštovanja. Bogovi su me raspodijelili na mnoga mjesta, a imam mnoga boravišta, uzimam mnoge oblike“), i kad sam, intimno (u sebi i za sebe), pokušao da odgovorim na znamenito Kvintilijanovo pitanje „Ako je govor najveći dar kojim su nas obradili višnji bogovi, zar onda ima išta vrednije da se oplemenjuje i usavršuje od toga dara ili zar bi u nečemu drugom voljeli da nadivisujemo druge ljude nego u onom što nas izdiže iznad ostalih živih bića“? Baveći se retorikom shvatio sam da drevni Indusi nijesu slučajno u svojim svetim knjigama (Vedama) zapisali da je govor sabirno mjesto svih ljudskih znanja. I uvjerio se: 1) da nijedan čovjekov uistinu stvaralački uzlet nije ostvaren bez posredovanja i pomoći retorike; 2) da nijedan drugi proizvod ljudskog duha nije ravan retorici, kako u indiciranju smjera i toka istorijskog kretanja čovječanstva, tako i u objašnjenju načina i sadržaja čovjekovog svjesnog posredovanja u tom procesu; 3) da nijedno drugo sredstvo čovjekovog uticaja na druge ljude, ni u efikasnosti (mjerenoj početkom djejstva, kvalitetom učinka i dužinom trajanja), ni u etičnosti, ne može da se (u)poredi s odmjerenom, mudrom, na pravi način i u pravo vrijeme kazanom riječju; 4) da po­tre­ba čo­vje­ka za li­je­pim, stil­ski i je­zič­ki dotje­ra­nim, isti­ni­tim go­vo­rom može da se (u)poredi sa nje­go­vom po­tre­bom da go­vo­ri uopšte.

To je razlog što sam napisao nekoliko knjiga iz te oblasti, uradio koliko se moglo da se retorika uvede u crnogorsku visokoškolsku nastavu, otvorio Školu retorike. Uz knjigu Liderstvo, napisanu kao univerzitetski udžbenik, odnosno istoimeni univerzitetski nastavno-obrazovni predmet (na kome sam se jedno vrijeme neposredno angažovao), to je bio jedan od pokušaja da doprinesem podizanju na viši nivo kulture govora, s jedne strane i, s duge, formiranju kognitivno-intelektualne ličnosti kakvu traži ambicija da se bude akterom u savremenom demokratskom svijetu i procesu.

Nijesmo privremena tvorevina naseljena izbjeglim ratnicima iz susjednog propalog carstva

Svojom knjigom ''Politička misao u Crnoj Gori'' promijenili ste ustaljenu naučnu matricu posmatranja civilizacijskog i emancipacijskog crnogorskog razvoja, osobito posljednjih vijekova. Do kojih najbitnijih zaključaka ste došli u Vašim istraživanjima?

-          Politička misao jednog naroda ogledalo je njegove duše, manifestacija njegove duhovnosti, mjera civilizacijske razvijenosti i indikator budućnosti. To pravilo važi i za crnogorski narod. Generalno, crnogorska politička misao je izuzetno otvorena, živa i znatiželjna, sklona reagovanjima na misaone tokove izvan svog domicilnog prostora, spremna da ih upija, koristi, povodi se za njima. U najvećoj mjeri, ipak, predstavlja autentičan izraz i odraz društvene stvarnosti u kojoj se razvija. Nije imuna od zabluda, promašaja i uzmaka. No, nije joj strano ni stalno, uporno nastojanje da se odupre spoljnim i unutrašnjim pokušajima karnevalizacije istorije, izbjegne metanisanje nad „zlehudom sudbinom“ i iskaže se kao misao čiji je smisao da suzbija predrasude, otklanja naplavine retrogradnog i razmiče granice čovjekovih prava i sloboda. To što se najčešće ispoljava „škrto“ i pretežno u indirektnim formama, uključujući i metaforičke iskaze i pjesničke izraze, ne čini je inferiornom u odnosu na blještave katedarske analize i sinteze, manje etički i uopšte duhovno vrijednom i manje korespodentnom sa društvenom stvarnošću koju „opservira“. Nije joj manja ni „upotrebna vrijednost“, u smislu da ljudima omogućava da spoznaju što se zbiva pred njihovim očima i uvide kako mogu da postanu „organ tog kretanja“.

 Takva, ona otkriva: 1) da Crna Gora nije privremena tvorevina naseljena izbjeglim ratnicima iz susjednog propalog carstva, koja ima smisla samo dotle dok ovima služi kao poligon na kome se pripremaju za povratak starog sjaja i slave, već iskonska postojbina onih koji u njoj, po najvišoj mjeri vlastite ljudskosti, prave svoj osebujni svijet života u pravdi i slobodi; 2) da u formiranju bitka i bića njenih građana nema ničega izvan okvira opštih socijalno-političkih, psihološko-etičkih, kulturoloških i aksioloških faktora koji determinišu svijest i ponašanje ljudi uopšte i, zavisno od konteksta u kome se u datom trenutku javljaju, čine ove velikim ili malim, dobrim ili lošim, hrabrim ili kukavnim; 3) da ona, generalno uzevši, od svog nastanka baštini sve emanate i postulate „normalno organizovanog“ političkog društva i države, da je u tom pogledu, u svim domenima i dometima, u ravni sa ostalim evropskim zemaljama, i jednako je kao i one, ako ne i više, privržena znamenitom Ciceronovom pravilu da nijedna druga država nije „dom slobode“ osim one u kojoj „narod postaje gospodar zakona, sudova, rata, mira, saveza, svačijeg života, novca“. Takva slika Crne Gore dramatično je drugačija od one koju nam i nudi dvorska istoriografija i dokle god ona ne bude matrica na kojoj će se formirati istorijska svijest crnogorskih građana grcaćemo u problemima svoje nedovršene prošlosti.

Oslonac i na Marksa je potreban i u savremenom svijetu

Bili ste jedan od stvaralačkih marksista, a i danas nastavljate da istražujete odnos savremenog svijeta i nasljeđa marksizma i Marksa posebno. Uz one prevaziđene i one izvitoperene i falsifikovane koncepte, postoje li po Vama i njegove produktivne ideje koje mogu naći mjesto u društvu budućnosti?  

-          Marksizam nije nauka nad naukama, ili teorija nad teorijama. O njemu tako nijesu mislili ni njegovi utemeljivači. Jer, govorili su, činiti tako nešto bilo bi isto što i „fabrikovati utopije“. Ono što kod marksizma privlači i što ga čini nezaobilaznim u korpusu društvenih, posebno ekonomskih i političkih teorija, jeste: prvo, hrabrost da prekorači prag aposteriornog tumačenja svijeta i preuzme odgovornost za objašnjenje kako je taj svijet moguće mijenjati, te od koga i od čega ta promjenma zavisi; drugo, odsustvo pretenzije da se, iz bilo kojeg razloga, sopstvene ideje i koncepcije proglase dovršenim i nepodložnim bilo kakvoj kritičkoj provjeri; treće, dijalektika koja, kako sam Marks kaže, „u pozitivno razumijevanje postojećeg stanja unosi ujedno i razumijevanje njegove negacije, njegove nužne propasti, jer svaki postali oblik shvata u toku kretanja, dakle po njegovoj prolaznoj strani, jer se ničim ne da tutorisati i jer je u svojoj suštini kritička i revolucionarna“; četvrto, svatanje da je čovjek podjednako i pretpostavka i proizvod istorije, a da ljudska suština u tom kontekstu nije nikakav „apstraktum“ imanentan „pojedinačnim individuama“, već da ona „u svojoj stvarnosti“ predstavlja skup društvenih odnosa.

S tim svojstvima - pa još poduprtim i principijelnim stanovištem njegovih utemeljivača, da „kao ni spoznaja, ne može ni istorija dostići svoj potpuni završetak u nekom savršenom, idealnom stanju čovječantva“, jer savršeno društvo i savršena država „mogu postojati samo u mašti“ - marksizam, i u kognitivnom i u metodološko-teorijskom smislu, predstavlja nezaobilazan aditiv svakom suvislom posmatranju savremenog svijeta i čovjeka. I u tom smislu se koristi, čak i od strane onih koji ga ne „priznaju“. 

Drugo je pitanje kako marksizam interpretiraju i (zlo)upotrebljavaju njegovi „sljedbenici“ i otkud pojava raznih marksista („istinskih“, „legalnih“, „ortodoksnih“) i marksizama („marksizam Druge internacionale“, „austromarksizam“, „katedarski socijalizam“, „marksizam Treće internacionale“). Posebno krupan problem predstavlja dogmatizacija markističkog naučno-teorijskog nasljeđa u okviru njegove komunističko-boljševičke interpretacije koja u biti polazi od toga da su sve ideje o mogućnosti promjene postojećeg svijeta prije Marksa i Engelsa, odnosno Lenjina i Staljina manihejske, negatorske, sitnoburžoaske, egalitarističke, ekonomističke ili na drugi način prikraćene za spoznaju „suštine stvari“, usljed čega mogu da imaju samo jedno ishodište - da čovjeka zavedu svojim besmislicama i učine ga lakim plijenom kojekakvih otuđenih sila. Okosnicu te interpretacije, inače, čine stanovišta:  da je ideja socijalizma, odnosno komunizma nastala i ima smisla samo kao antiteza kapitalizma; da je revolucija jedino sredstvo njene implementacije; da karakter i ishod tog procesa „odlučujuće zavise“ od organizacione čvrstine i svijesti subjekata tog procesa - radničke klase i „proleterske avangarde“ koja je predvodi; da novo društvo nije emanat starog već njegov antipod, nastao na apsolutno drugačijim osnovama i ciljevima.  Ovdje problem nije samo u tome što se, s pozivom na Marksa, u mnogom pogledu mijenja suština i smisao njegovih ideja, već i u tome što su vremenom, pod uticajem Treće intenacionale i njenog „rukovodećeg centra“ u Moskvi, to „učenje“ mnogi prihvatili kao marksizam sam.

Nemati uvid u ovo i mnogo toga drugog relevantnog za Marksa i marksizam, a suvislo govoriti o njima - nije moguće. Ostvariti taj uvid usputno, takođe nije moguće. To  je, vjerovatno, jedan od razloga što je malo onih koji se time bave i koji vide da se bez oslonca na Marksa i njegov naučni opus, odnosno metodološko-teorijski sistem ne može pronići u suštinu gotovo nijedog društvenog procesa i problema u savremenom svijetu.

Na kakvoj se istoriografiji formira svijest savremenih crnogorskih naraštaja?

U posljednje vrijeme bavite se mnogim, do sada neobrađenim, stranama crnogorske istorije. Često su Vam zaključci i drugačiji od onih dosadašnjih u tradicionalnoj istoriografiji. Kako vidite proces daljeg objektivnijeg naučnog valorizovanja određenih istorijskih pojava i događaja i njihovog eventualnog dopunjavanja u važećim udžbenicima u crnogorskom obrazovnom sistemu?

-          Jedinstven zaključak svih tih mojih istraživanje jeste: S istorijskom sviješću kakvu ima o sebi Crna Gora ne može izaći iz košmara u kome se nalazi - identitetskog i svakog drugog. Jednu sam svoju obimnu studiju, posvećenu nekim aspektima crnogorske istoriografije čiji je uticaj na formiranje te svijesti presudan, zaključio konstatacijom da ideal unutrašnjeg uređenja i međunarodne pozicije Crne Gore, kojega ta istoriografija afirmiše i „profiliše“ jeste orijentalni monarh, u sjenci čije nepatvorene duhovnosti, intelektualnog sjaja, državničke mudrosti i neprikosnovene političke volje gospoduju lokalni poslušnici, čije lične i porodične probleme, jednako kao probleme zemlje na čijem je čelu rješava „pokrovitelj“, tako da i on i njegova zemlja imaju smisla i izgleda za opstanak samo dotle dok su u funkciji ostvarivanja nekog „pokroviteljevog“ cilja i dok im ovaj to priznaje.

Objašnjavajući otkud to, rekao sam da političko-psihološku i etičko-aksiološku okosnicu tog ideala, čine: 1) „rodoljubiva retorika“, čiji su sadržaji kudikamo bliži onima koji bi željeli da, u ime srpsko-slovensko-pravoslavnog jedinstva i „opšteg dobra“ koje ono „po sebi podrazumijeva“, obesmisle crnogorski nacionalni, državni, kulturni i svaki drugi identitet i integritet, nego onima koji žele da ove afirmišu i nadograđuju novim vrijednostima; 2) „opšti pristup“ povijesnoj zbilji, „indukovan“ nastojanjem da se, na jednoj strani, stalno izazivaju novi lomovi u crnogorskom psihološkom i etičkom biću, kako bi se onemogućila svaka njegova konsolidacija na autentičnim vlastitim vrijednostima i interesima i, na drugoj, otvara duhovni prostor dovoljan za nesmetano djelanje protagonista „vizije“ Crne Gore kao entiteta nastalog i uvijek pripravnog samo za jedno - da bude „zahvalan materijal“ onima koji hoće da od njene istorije prave svoju, a da na temelju potiranja njenog nacionalnog i državnog bića grade i povećavaju svoje; 3) „futuristička agenda“, u kojoj ni u jednoj varijanti ne može biti, i nema, mjesta za projekat nezavisne crnogorske države.

Na kraju, uz napomenu da se na takvoj istoriografiji formira svijest savremenih crnogorskih naraštaja, opomenuo sam: Želi li Crna Gora da izađe iz tog košmara i razvija se kao slobodna zemlja – odnosno demokratsko društvo i država čija se budućnost temelji, pored ostalog, i na istinski spoznatim nalozima i razlozima svog milenijumskog trajanja – moraće, uz neke druge, da okrene i novu istoriografsku stranicu. Tome, u principu, nemam što da dodam.

Projektom o CANU i DANU čuva se ono što Crnoj Gori ne treba

Kakvo je Vaše mišljenje o Zakonu o CANU i da li će po Vama doći do ujedinjenja CANU i DANU i objedinjavanja crnogorskog naučnog i umjetničkog potencijala?

-          Ideja Vlade o ujedinjavanju crnogorskog naučnog potencijala nešto je što treba pozdraviti. Način na koji je to pokušala da uradi nije dobar. Ovo, dakako, ne zbog toga što se zakonom spojeni personalni sastavi dviju akademija ne bi mogli međusobno ljudski, ideološki i svakako drugo brzo sporazumjeti. Sumnjam da bi i naučni razlozi mogli biti uzrokom nekih većih tenzija među njima, jer se u tom pogledu ne radi mnogo na objema stranama. Problem je što će, ukoliko se eventualno realizuje Vladin projekat, biti sačuvano upravo ono što Crnoj Gori ne treba. A to što Crnoj Gori ne treba jeste privlačno pribježište s fascinantnim naslovom za jedan broj vjerovatno na svoj način talentovanih, obrazovnih i vrijednih osoba koje, međutim, ni po stvarnim naučnim referencama, ni po stvaralačkim dometima i mogućnostima, nijesu za akademiju nauka.

Drugim riječima, ako se hoće ujedinjavanje naučnih potencijala, onda prvo treba po određenim međunarodno validnim kriterijumima i standardima definisati što su to naučni potencijali dostatni za jednu nacionalnu akademiju nauka, a onda jedan broj onih koji to imaju (vjerovatno ne više od tridesetoro njih) uz pomoć neke validne međunarodne komisije izabrati za akademike, obezbijediti im tehničke i druge uslove za rad kakav se podrazumijeva u takvoj ustanovi i dati im privilegije iza kojih ne stoje ko zna gdje i ko zna kako stečene diplome i titule, već rezultati u toj ustanovi ostvareni. Sve drugo ostavlja Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti tamo gdje je i dosad bila - na klackalici političke konjunkture, gdje može biti korisna za sve osim za nauku i umjetnost.

Grubo poigravanje s himnom, jezikom, školskom nastavom i udžbenicima

 

Prof. Radonjiću, zašto u duhovnoj, idejnoj i ako hoćete ideološkoj ravni u našoj državi još nemamo jasne strategije djelovanja i razvoja, pa samim tim ni odgovarajućih praksi i rezultata, kao ni efikasnih, učinkovitih i odgovornih naučnih i kulturnih institucija?

-          Puno je starih i novih razloga što je tako. Jedan razlog je, ipak, najvažniji. Riječ je o tome da država Crna Gora i dalje nema vlastiti državni program. Kad kažem „ i dalje“ imam u vidu jedan od paradoksa naše istorije, a to je da je Crna Gora valjda jedina evropska država koja već milenijum opstojava bez oficijelnog državnog programa, ili barem pod vlašću koja takav program nije imala. Podsjetimo se: Za Vojislavljeviće nema podataka da su, uprkos relativno duge vladavine, imali takav program. Balša III je pred kraj života zemlju kojom je vladao priključio (kao prćiju) ujakovoj Despotovini. Saznanja o političkom nasljeđu Crnojevića isuviše su fluidna da bi se moglo konstatovati da su ovi dinasti imali državni program. Crnogorski mitropoliti su iz sjenke političke vasti samo maštali o nekakvim slaveno-srpskim carstvima pod ruskim pokroviteljstvom, kojima bi oni upravljali kao ruski knezovi i namjesnici. Knjaz Danilo je imao projekat lične vlasti u nezavisnoj državi, ali ne i državni program - inače ne bi uveo svetosavlje u crnogorski duhovni milje. Knjaz/kralj Nikola je počeo da razmišlja o Crnoj Gori bez srpskog prijestola tek kad je izgubio i jedno i drugo. Komunisti su čitavo vrijeme svog upravljanja Crnom Gorom vidjeli ovu kao nerazdvojni sastavni dio druge jugoslovenske zajedničke države. To je razlog da su i nacionalne kulturne, visokobrazovne i naučne institucije, čije su formiranje inicirali krajem sedme decenije XX vijeka, radile znatno više po „zajedničkim“, uglavnom srpskim, nego po crnogorskim programima. A, kada su dvadesetak godina kasnije, u vrijeme raspada zajedničke države, pokazali da bi se „u nastavku paspleta jugoslovenske drame“ ipak mogli okrenuti nezavisnoj Crnoj Gori otjerani su s političke scene, pri čemu su se kao glavni protivnici takve njihove namjere pokazale upravo crnogorske nacionalne i državne naučno-obrazovne i kulturne ustanove: Univerzitet „Veljko Vlahović“, CANU, Istorijski institut, „Pobjeda“, RTVCG. Njihovi nasljednici na vlasti, AB revolucionari, dospjeli su tamo na tuđem (velikosrpskom), a ne na vlastitom, odnosno crnogorskom državnom programu. Onaj njihov dio koji se poslije njihovog unutrašnjeg raskola zadržao na vlasti u jednom trenutku se priklonio projektu  nezavisne Crne Gore, pa čak i znatno doprinio da se on realizuje, ali nikad nije potvrdio da u taj projekat stvarno vjeruje i da Crna Gora stoga treba da ima svoj državni program. Otvoreno paktiranje sa stranom crkvom koja ne priznaje ništa crnogorsko, a Crnu Goru faktičkom kontrolom nekih njenih istorijskih i drugih najvažnijih djelova čini zemljom eminentno ograničenog suvereniteta, nezainteresovanost za to ko duhovno vlada crnogorskim univerzitetima, nezabrinutost time pod čijom su faktičkom kontrolom i za koga suštinski rade neke najviše kulturne i naučne ustanove u zemlji, žmurenje pred pretvaranjem crnogorskog Parlamenta u mjesto najgrublje etičke i političke destrukcije države, izigravanja ustava i kršenja elementarnih normi građanskog morala, grubo poigravanje s himnom, jezikom, školskom nastavom i udžbenicima – samo su neki od pokazatelja u tom  pogledu. Takvoj eliti ne odgovaraju jake nacionalne institucije, u smislu lojalnosti vlastitoj državi - kulturne i bilo koje druge. Njoj odgovaraju poslušne institucije, odnosno institucije koje rade kako im ona kaže, ili ne rade ništa, a „pokrivaju prostor“.

 

Osloboditi se košmarne recepcije vlastitog kulturno-duhovnog nasljeđa

            Što je razlog po Vama da još uvijek nemamo crnogorsku enciklopediju?

-          Više je razloga za to. Dva su, ipak, glavna. Jedan je to što mnogi u Crnoj Gori ne žele da ova ima svoju enciklopediju. Jer, za zemlju koja ima svoju enciklopediju može se reći da zna i ko je, i što je, i kakva je, i čija je, i da sve to nije od juče i privremeno. Mnogo je onih u Crnoj Gori i oko nje kojima to ne bi odgovaralo i koji ideju izrade njene encklopedije opstruiraju na svaki način. Drugi razlog je to da Crna Gora i kad bi htjela još uvijek ne može da napiše svoju enciklopediju. Enciklopedije su naučna djela najvišeg ranga do kojih se sporo i teško dolazi. Ako je u pitanju encklopedija nekog naroda ili države, ona je uz to još i izraz i odraz njihove duhovnosti, potvrda suštine i smisla njihovog postojanja, ogledalo njihove istorije i dokaz dostignutog nivoa njihovog posvemašnjeg razvitka. Priča o potrebi da Crna Gora ima svoju enciklopediju započela je 1969. godine. I trajala je, praćena pokušajima da se preko (u međuvremenu formiranog) Leksikografskog zavoda nešto u tom pogledu učini, do 1989. godine kada su AB revolucionari u ideji enciklopedije i djelatnosti Zavoda prepoznali krucijalne opasnosti za svoju (velikosrpsku) duhovnost i „stavili  tačku“ na jedno i drugo. Pokušaji DANU da nastavi ono što je Leksikografski zavod bio započeo, iako u jednom trenutku obećavajući i po elanu s kojim se tome prišlo i po količini urađenog, ostali su ipak samo pokušaji. Bez objedinjenih načunih potencijala, bez odgovarajućih tehničkih uslova i materijalnih sredstava, drugačije nije ni moglo. No, da DANU kojim slučajem i jeste uspjela da dovrši svoj projekat, opet se ne bi imala enciklopedija koju bi oficijelna Crna Gora prihvatila kao svoju. Bila bi to još jedna od „separatističkih“ publikacija kojima „građanski“ ćudoredna i kanonski skrupulozna Crna Gora ne vjeruje. Za neku drugu varijantu, iako je i njih bilo, država nije pokazala interes. Nema ga ni danas.

Zašto oficijelna vlast ne pokazuje stvarni interes za realizaciju jednog ovako važnog projekta, može se samo nagađati. Jedno je, međutim, sigurno: to nije iz uvjerenja, kakvo je CANU zastupala još 1983. godine, da taj posao treba odložiti zbog toga što mnoga pitanja iz prošlosti Crne Gore još nijesu naučno objašnjena. Jer, da je to bio razlog, CANU i druge najviše naučne adrese u Crnoj Gori pod vladinim patronatom preduzele bi bar nešto da se dio tih spornih pitanja riješi. Umjesto toga Crna Gora je sa nekih od tih adresa na dvije godine pred referendum dobila reprintovanu Istoriju Crne Gore, koja je bila povučena iz upotrebe zbog saržaja koji istorijsku svijest njenih građana beznadežno prikivaju za mitove i falsifikate.

Iz tog ugla gledano, Crna Gora i da hoće, objektivno još uvijek ne može da napiše svoju enciklopediju. Mogla bi, i trebalo bi, da radi na tome, ali taj posao ne može da završi dokle god se ne oslobodi košmarne recepcije vlastite istorije i kulturno-duhovnog nasljeđa koju su joj nametnuli strani edukatori i tumači i domicilna dvorska istoriografija, odnosno intelektualna trabanterija koja i dalje, o trošku svoje države, radi za tuđ račun i interese. Enciklopedije su izrazi i iskazi naučno verifikovanog, a da bi nešto imalo takva svojstva mora biti sveobuhvatno, objektivno, dokazivo, mjerljivo i provjerljivo, dobijeno korišćenjem odgovarajuće naučne metodologije, logički utemeljeno i razumno. Na tim premisama utemeljenu enciklopedijsku sliku, na primjer, crnogorske istorijske prošlosti mogu dati samo oni koji nauku pretpostavljaju nagađanjima, eklektičkim analogijama, predanjima, mitovima i falsifikatima. Na stvaranje kritične mase takvih, koji bi mogli da napišu enciklopediju kao naučno djelo, međutim, treba pričekati. Kao što treba pričekati da se prvo napiše na nauci utemeljena istorija Crne Gore. Jer, bez takve podloge nije moguć enciklopedijski nivo uopštavanja u toj oblasti. To, naravno, važi i za sve drugo što jeste i može biti predmet enciklopedijske obrade.

Crnogorska retorika jeste govor slobode, ljudskosti, vjere i nade

Naučni interes da saznam nešto više o tome kakva je i gdje je u odnosu na druge crnogorska retorika, učinio je da i tom pitanju posvetim jednu svoju studiju. Rezultati do kojih sam došao pišući “Crnogorsku retoriku” pokazuju da je crnogorska retorika nastala iz osebujnog kulturno-duhovnog, posebno psihološko-etičkog bića naroda i države čijeg glavnog subjekta - građanina - prije i više od ostalih „antičkih“ i inih osobina i vrlina, krasi svijest: da samo život slobodnog čovjeka ima smisla; da čovjeku slobodu ne može donijeti niko drugi do on sam; da putevi i sredstva osvajanja slobode nijesu unaprijed i jednom za svagda dati, već da se ona stalno iznova osvaja, uvijek na način koji određuju faktičke, a ne idealno zamišljene okolnosti. Taj građanin, Crnogorac, velik je, neustrašiv i neuništiv zato što je čovjek - sasvim običan, normalan čovjek. On voli slobodu, pravdu i pravičnost, ali cijenu ovih nikad ne određuje bez odmjeravanja vlastitog učinka u njihovom stvaranju. Zna da bude i surov i sujetan, i prijek i žestok, ali i dovoljno hrabar i razborit da se suoči sa sobom, ispravi greške i ponese konsekvence za nepravedno učinjeno. Bliska mu je filozofema da se onaj koji se topi hvata i za pjenu, ali mu je svojstveno i pregalaštvo u čiju čast je Gledston izrekao čuvenu apoteozu (“Veličina ljudske radnje i ljudskog karaktera ne zavisi uglavnom od razmjera pozornice na kojoj se ona  javlja”). Svjestan je da su mu moći spram velikih (država i vojski, protivnika i saveznika) veoma ograničene, ali nikad ne prestaje da se upravlja po reperima svog istorijskog iskustva koje mu kaže da onaj ko se uspravi nije mali. On nikad ne odustaje od borbe za svoje ideale, i nikad ne zaboravlja ono što je Adam Smit svojevremeno tako lijepo sročio u sentencu: “Naša sreća ili bijeda prvjenstveno zavise od duha”. Zato crnogorska retorika jeste govor slobode, ljudskosti, vjere i nade koji zrači prkosom, ponosom i odanošću ideji pravde, slobode i jednakosti.

 

Mnogo toga imamo lošega zato što nemamo državni program

Kad nemate državni program, kad nijeste svjesni, ili ne morate da budete svjesni, što vam vlastita kultura i duhovnost znači, i što vam ona nalaže u tom i svakom drugom pogledu, otkud možete znati kakve su vam instutucije stvarno potrebne, koje njihove programe treba finansirati, bez kojih se i kakvih kadrova ti programi ne mogu realizovati?  A, kad toga nema, sasvim vam je svejedno što se tamo dešava, pod uslovom da vas lično ne tangira. Štoviše, što su tamo stanja neredovnija, a programske i druge obaveze manje, to je veća šansa za dio elite na vlasti da se i sam u sve to uklopi. A kada do toga dođe, a u Crnoj Gori je do toga itekako došlo, onda je sasvim normalno da imamo državnu naučnu instituciju koja neće da poštuje zakone vlastite zemlje i Vladu koja ne smije da realizuje akte koje je sama donijela, ili što imamo državu koja ne smije da zaviri na djelove svoje teritorije koje je mimo ijednog zemaljskog i božjeg zakona prepisala na strana lica, ili što imamo zemlju u kojoj niko nije obavezan da poštuje ustavnu normu o službenom jeziku, himni, zastavi, plaćanju poreza i izvršenju bilo koje druge građanske obaveze. Sve to i mnogo toga drugog, ne boljeg, imamo zato što nemamo državni program. Jedino što u tom kontekstu nemamo to je predstava, i briga, što bi s duhovno razorenom Crnom Gorom bilo, i što bi duhovno razorena Crna Gora bila, ukoliko se desi da ne uđe u NATO ili ne postane članica EU, odnosno ukoliko jednog dana te integracije, u koje ulazi po cijenu žrtvovanja svog kulturno-duhovnog identiteta i integriteta, prestanu da postoje i ona bude prinuđena da se ponovo suoči sama sa sobom.

Ponašanje Srpske pravoslavne crkve izlazi iz okvira dopustivog

Oštro ste kritikovali tzv. vjersku tribinu na Pravnom fakultetu u Podgorici. Da li se i ovaj događaj može sagledati u kontekstu Vašeg mišljenja da Srpska crkva testira moć države. Kako je moguće da se na državnom Univerzitetu jedne sekularne, laičke, građanske države, nesmetano u dužem vremenskom periodu vrši vjerska indoktrinacija?

-          Radilo se samo o jasnom govoru o pojavi koja, kad se suštinski pogleda, ne donosi dobro nikome u Crnoj Gori. Crna Gora se nalazi na putu permanentne duhovne regresije. Jedan od pojavnih oblika tog trenda je snažna penetracija Srpske pravoslavne crkve u njen obrazovni proces. Čak i kada ne bi bila u pitanju ustanova koja se zvanično deklariše kao protivnik crnogorske nacije, kulture, jezika, crkve i svega ostalog što se odnosi na “nesrpski” identitet Crnogoraca, takvo njeno ponašanje izlazi iz okvira dopustivog. I to ne samo zbog toga što je crkva odvojena od države, ili što su u pitanju  edukatori bez licence, a možda i bez prava boravka u Crnoj Gori. Takvo ponašanje te ustanove nedopustivo je i: 1) zbog toga što vjerska organizacija koja svoje učenje vrši van za to namijenjenih prostora i mimo ustaljenih rituala kvari svoju vjeru, a pokvarena vjera ne može biti prava i nije dobra ni za koga, pa ni za vjersku organizaciju samu; 2) zbog toga što vjernik koji se edukuje van za to predviđenih mjesta biva opterećen još jednim posrednikom između sebe i svog dezidera, što njegovo vjerovanje čini manje čistim i zaštićenim od kojekakvih profanih sadržaja i uticaja; 3) zbog toga  što ljudi u vjerske objekte i vjerske škole idu da ispovijedaju vjeru i uče kako se to najbolje radi, a u građanske škole i na univerzitete da bi sticali znanja i vještine neophodne za život.

Da zaključim: Nauka nije predmet interesovanja vjerskih organizacija, niti se one time bave. Ometati nekoga u iskazivanju religijskih osjećanja i uvjerenja, grubo je kršenje njegovih ljudskih prava. Nuditi nekome u građanskim školama religijske sadržaje umjesto nauke, zločin je. Kome to odgovara? Ne usuđujem se da pomislim da bi nekome u Crnoj Gori, ili na njenom Univerzitetu, moglo biti u interesu da zemlju sa svog “evropskog puta” vraća u duhovne lavirinte srednjeg vijeka i radi toga vjerovanje pretpostavlja objašnjenjima, a misticizam razumu. Otuda je manje shvatljiv indolentan odnos prema toj sve izraženijoj pojavi.