Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (7)

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

RIJEČKA FAMILIJARNOST,

OŚEĆAJNOST I SOLIDARNOST

 

Ukazivanje na neke odbljeske riječkog humora, kojim bi se, da je zapisivan, mogla „ispuniti“ cijela jedna knjiga, nije samo u funkciji isticanja atmosfere razumijevanja, tolerantnosti,  nezamjerljivosti, veselosti i spremnosti da se pronicljivošću, šalom i vedrinom „oboje“ i naizgled ozbiljne teme i situacije, već da se kroz tu prizmu osvijetli širina i osebujnosti riječkog  duha koji je mogao iznići samo iz podneblja u kojem su vladale ove ljudske osobine. Jer, humor je pravi pokazatelj stanja ukupnog duha jedne sredine, u čemu Rijeka nije nikad oskudijevala. Naprotiv, te osobine je svakodnevno pokazivala bilo da je riječ o radosti ili tugi, sreći ili nesreći, ili o onim sitnim svakodnevnim i iskrenim, ovoj sredini svojstvenim, pažnjama iz kojih se ogleda suština čovjekovog bića, njegove ljudske širine, etike, porodične bliskosti, povjerljivosti, ljubavi, saośećajnosti, humanosti, solidarnosti i dobročinstva. Na razvoj ovih osobina i uzajmne upućenosti mještana jednih na druge, pored naglašenih ljudskih vrlina i življenja jednim porodičnim duhom, uticao je i dosta skroman život  koji je karakterisao taj period društvenog razvoja  i oskudice koje su ga pratile. Tako su u trenutnim nestašicama komšijska vrata bila uvijek, i bukvalno, otvorena za pozajmnicu pojedinih namirnica - soli, šećera, kafe, parčeta hljeba, kriške sira, jajeta, ili škudele mlijeka, dok se u riječku mesaru uvijek moglo „zakucati na vrata“ i dobiti na veresiju, do plate, određena količina mesa. Svako pojedinačno veselje bilo je veselje svih, i ono se ogledalo kroz poklanjanje skromnih poklona, iznošenje zdravica svadbarima ili prisustvo ispraćajima u vojsci mladim vojnicima. Ogledala se ova familijarnost kroz neke, naizgled banalne, ali veoma indikativne manifestacije riječkog duha življenja. Jedno vrijeme, ranih šesdesetih godina u Rijeci je, poslije grmljavinskog pražnjenja i eksplozije televizora u društvenom domu na Ulovu, kojom prilikom su lakše povrijeđene nekolike osobe, bio samo jedan televizijski aparat koji je pośedovala porodica riječkog brice. Za vrijeme evropskih i svjetskih prvijenstava u fudbalu, njihov dom je bio i dom svih riječana – kako đece, tako omladine i starijih, koji su voljeli i pratili ovu „najvažniju sporednu stvar na svijetu“. Pola sata pred utakmicu njihova soba u kojoj je bio televizor i kuhinja povezana sa njom, bile su, kao  u nekoj bioskopskoj sali na dobro pośećenoj filmskoj predstavi, „popunjene do posljednjeg mjesta“, tako da su mnogi ostajali iza vrata slušajući reakcije onih unutra i tako se informišući o toku igre i rezultatu. U „prvim redovima“ – od televizora do polovine sobe, na podu su śeđela đeca, a iza su bile poređane stolice za odrasle. Tih  dana, koliko je trajalo određeno prvijenstvo (to nije bio dan-dva, već  pet do sedam evropsko, a svjetsko i do mjesec), njihova kuća je bila mjesto svakodnevnog okupljanja i navijanja, a uz to brica i njegova žena su bili pažljivi domaćini, nastojeći da svakog od pośetilaca ljubazno ugoste kafom, čašom alkoholnog pića, ili nas đecu sokom. Kasnije se takva atmosfera prenosila u one domove i domaćinstva koja su redom nabavljala televizor, seljenjem jednog dijela „publike“ kod njih, rasterećujući tako porodicu brice. Sve je to trajalo dok je televizor postao neizostavan dio kućnog mobilijara svake riječke porodice. Ovakav duh, familijarna atmosfera, nesebičnost, odricanje od sopstvenog mira i gostoljubivost, koji su bili vrijednosni „ukrasi“ i obilježja tog vremena, nepojmljivi su sa stanovišta današnjeg života savremenih generacija.  Na isti način, i tuga sugrađanina, izazvana smrtnim slučajem, prerastale u opštu riječku. U gradić se u tim prilikama uvlačila neka sablasna tišina i śeta, koja je prekidala njegovu uobičajenu živost,  glasna zbijanja šala, žučnih komentara, ili šeretskih uličnih dozivanja,  a manifestovana je i neuključivanjem televizijskih ili radijskih prijemnika. Jednom riječju, na određeno vrijeme, je „stajao“ onaj uobičajeni svakodnevni tok života, pun poleta i pozitivne energije, i na taj način izražavano poštovanje i saośećajnost  sa ožalošćenom osobom ili porodicom.

No, ovakav odnos Riječana se nije iscrpljivao na komšijskoj ili sugrađanskoj ośećajnosti i solidarnosti. On je bio okrenut i „strancu“ nevoljniku kojem je pomoć zatrebala, u najboljem smislu „Utoke“ kao crnogorskog humanističkog i etičkog  načela, izniklog iz crnogorske čojske, sojske i junačke, vjekovne, običajno-pravne ustanove – pružanje utočišta nuždenom, koja, uz albansku „Besu“, predstavlja njveći domet opšteljudskih moralnih vrijednosti. Da ovo nijesu prazne riječi, lokalpatriotska prećerivanja, puka hvalisanja, ili strasna idealizovanja, pokazuju dva primjera kojima sam i sam śedok.

Polovinom šezdesetih godina prošlog vijeka, vraćajući se sa ljetovanja iz našeg primorja, mladom ljubavnom paru iz Francuske u Rijeci se pokvarilo auto - „spaček“. Pokušavajući da poprave auto, zagledujući ispod podignute haube i provjeravajući da se nije što otkačilo, odmah su privukli našu đečju pažnju. Brže bolje smo se radoznalo okupili oko auta i ponudili im „pomoć“. On nam se, tom prilikom, predstavio kao mister Lulu, a njoj sam već ime zaboravio. Iako smo se teško mogli sporazumjeti, shvatili smo da im je potreban majstor da utvrdi o kakvoj se vrst kvara radi, i eventualno ga otkloni. Dolazak majstora za njih nije bio ohrabrujući, jer je pregledom dijagnosticirao otkazivanje nekih djelova motora, koji su se morali naručiti u Francuskoj, što je zahtijevalo određeno vrijeme, tako da su bili primorani produžiti boravak u Rijeci dok im oni stignu. Njihove novčane i zalihe hrane su bile na izmaku. Međutim, tradicionalna gostoljubivost, velikodušnost i saośećajnost Riječana je potvrđena i ovom prilikom, na način što nijesu dopuštili da oskudijevaju u bilo čemu, već su im obezbijedili hranu i smještaj za svo vrijeme „prinudnog“ boravka u Rijeci. Svakodnevno smo se mi, tadašnji klinci, „utrkivali“ u donošenju obroka, koje su za njih  spremale  naše majke, da ne bi gladovali, ili ne „daj bože“, ponijeli ružnu sliku o našem kraju i mještanima u daleku Francusku.  Tih dana smo  gotovo svo vrijeme  provodili sa njih dvoje, jer su, zbog ljetnjeg školskog raspusta, đačke klupe mirovale. Lulu je bio interesantan tip, svirao je usmeni metalni instrument u obliku produžene potkovice sa dvije nožice i oprugom u sredini, koja je na kraju nožica dva puta povijena pod pravim uglom  (izgleda kurble – poluge za ručno pokretanje motora). Započinjanje „svirke“ na njemu zahtijeva dobro uvježbanu tehniku koja se sastoji u tome da se jednom rukom  instrument prinese ustima, nožica stave između usana tako da se naslanjaju na zube, a potom se laganim udarom prsta druge ruke na kraju povijenog dijela opruge izazva njena vibracija koja proizvodi ton, dok se intonacija mijenja  regulacijom protoka vazduha kroz usnu šupljinu, objašnjavao je mister Lulu, pokazujući praktično i lagano, potez po potez, pokušavajući nas obučiti i uvesti u „tajne“ sviranja instrumenta. Međutim, nama je to bilo suviše komplikovano pa smo rađe slušali njegovo izvođenje. (Mi đeca, a mislim i najveći broj odraslih,  po prvi put  se tada susrijećemo sa ovim instrumentom,  jako interesantnog  oblika i zvuka, jer je u to vrijeme bila prava rjetkost viđeti i čuti nekog da svira na njemu, što je za nas bilo pravo otkrovenje. Mnogo kasnije sam saznao da je njegov naziv drombulja, sa kojim se šira javnost  mogla upoznati u kultnom filmu „Ko to tamo peva“, snimljenom osamdesete godine prošlog vijeka, đe mlađi rom svira ovaj instrument) Tako bi nam mister Lulu  svakodnevno odsvirao po nekoliko melodija, a ostalo druženje je proticalo u obilascima prirodnih i kulturno-istoriskih znamenitosti, kako se u Francusku ne bi vratili bez osnovnih saznanja o mjestu u kojem su boravili, te u „razgovorima“ o temama bliskim našem đečjem interesovanju. Iako nijesmo znali jezik, jer  niko iz našeg društva nije učio francuski već ruski, a ni oni naš, ipak smo uspijevali da se, u govornoj komunikaciji podržanoj gestikulacijom ruku, donekle sporazujemo i saopštimo  jedni drugima to što smo namjeravali, učeći pritom i mi i oni pođekoju francusku, odnosno crnogorsku riječ. Ovo druženje je potrajalo nekih dvadesetak dana, dok im je stigao novac i djelovi za auto, nakon čega smo se u jednoj dirljivoj i emotivnoj atmosferi, sa tugom i pođekojom đečjom suzom sa njima pozdravili, uz njihovo obećanje i naše nade da će se i sljedećeg  ljeta vratiti u Rijeku, kako bi se ponovo viđeli i nekoliko dana proveli zajedno. Nažalost, to se nije desilo. No, protokom vremena śećanje na ovaj simpatični par je blijeđelo, a nekadašnja burna đečja emocija splašnjavala.

     (Nastaviće se)


Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.