Kultura

Esej: Vojislav Vulanović i razumijevanje svijeta

Beskraj i slutnja, Crna Gora i Vulanović (III)

Jul 04, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Vulanović se – u duhu crnogorske religioznosti i duhovnosti i crnogorskog (filozofskog) pogleda na svijet – direktno obraća Bogu kao ‘’najbližoj svojti’’, bez posrednika i otuđujućih (o)skrnavitelja i otimača i Božijeg i ljudskog, i čovječanskog i crnogorskog ośećaja za slobodu, pravdu, istinu. Vulanović je najbliži suśed Bogu, on je Gospod sam, njegove riječi Gospodu su ono što jedino o(p)staje, a te pjesnikove riječi su zapravo ono što čini i predstavlja Boga i što on kao takav, kao Vrhovno i Apsolutno božansko biće i predstavlja istinski za čovjeka kao slobodno, dostojanstveno umno biće

Piše: Goran Sekulović

Na tragu Poslanica Sv. Petra I i riječi i djela ostalih crnogorskih prvaka i duhovnih i svjetovnih dostojanstvenika, Vulanović i  moli i kumi svoj narod da istraju i budu složni i odgovorni i pred sobom i pred Bogom, te svojim najsvetijim i najsvjetlijim zadaćama, odbrani svoga doma, svoje porodice, svoga roda, svog imena i svoje otadžbine. Kao i sv. Petar I i on kune i zove Crnogorce da poštuju sebe i svoju slobodu, svoje pretke i očeve, te da ne dozvole da se sveto crnogorsko ime ugasi i nepovratno zgasne. I upravo u pjesmi ''Glas Petra Prvoga'' sa podnaslovom ''na Lučindan ljeta gospodnjeg 1992.'', Vulanović poručuje Crnogorcima: ''Napunite duh djelima nenadmašnijem / velikih sinova i kćeri našijeh, / odvojite se od najgorijeh, krenite za najboljijem, / ne slušajte riječi krvomutnika poganijeh, / no jezik zlatnoustijeh i dobroželanijeh, / ne prezrite i ne potrite dobra naroda okolnijeh, / pregnuće i žertve u istoriji nezaobilaznijeh...''

On sa podjednakom poetskom  težinom, i sa podjednako raspoređenom baražnom vatrom napada i uništava zlo koje dolazi sa svakoje strane, tj. i sa opšte, čovječanske, i sa posebne, anticrnogorske, bilo sa strane, izvana, ili ono ’’zlo domaće’’, koje po filozofu, istoričaru i književniku Sretenu Zekoviću se ne odnosi na tzv. ''poturice'' (odnosno slovenski živalj koji je promijenio hrišćansku u ''tursku''-islamsku vjeru), tj. Muslimane, već na sve anticrnogorske državne i nacionalne izdajice, odnosno uglavnom na one Crnogorce koji su se prodavali i za novac i druga materijalna dobra, ali i iz zlobe, osvetoljubivosti, inata, pizme i moralnog posrnuća bili spremni da izdaju crnogorske interese i da se priklone okolnim neprijateljima crnogorskim, prije svega Mlečanima i Turskoj. ''A poslije su ljudi sve učinili ljudima. / Navališe jedni na druge / sičanima, kopljima, kamenjem. / Prostore slobode sabiše u sprdnju / Na što je univerzum ličio Crnogorcima?'' (Pjesma ''U ZALAZAK I ZORU'' iz zbirke ''OSIJANOV KOVČEG'', 1990.)

Zašto Nešto a ne Ništa

I ma koliko pjesnik detaljno i objektivno niže svjetska zla, on ipak ne može a da ne pjesnički primijeti i istakne jedinstveni egzemplarni primjer(ak) crnogorskog slučaja u opštoj povjesnici. Tolike je on specifične težine, da je uistinu teško naći i u realnosti i u poeziji stih, dakle, sličan Njegoševoj poruci ’’Neka bude što biti ne može’’ kao gotovo nemogućeg, gotovo nevjerovatnog – ali potpuno u vrijednosnoj i čudesnoj ravni jednakog čina sa Božijim aktom stvaranja svijeta i kosmosa, jer zapitajmo se zajedno sa Helderlinom i Hajdegerom, pa, dakle, i sa Njegošem, ’’Zašto Nešto a ne Ništa’’, otkud, zašto i kako to Veliko, Bezgranično, Beskrajno, Čudesno ’’Nešto’’ zvano Život, Čovjek, Svijet i Vasiona?!) – a posve sigurno veličanstvenog i jedino djelatnog, mogućeg (u svojoj nemogućnosti!?), efikasnog, učinkovitog, životnog i bivstvujućeg odgovora na zla koja su nasrtala i još uvijek nasrću na Crnu Goru, ali i na evidentni bezizlaz i na evidentnu besmislenost datog trenutka i vremena u kojemu su se mogli naći i nalaze i drugi pojedinci i narodi, pa čak i sami Bog ili već ko je i kakve je prirode i energije Tvorac Svega onoga što nas okružuje i za što znamo i uopšte možemo ikada (sa)znati i biti mu svjedoci, saputnici i ispisnici!? ''Veliki, sijateljni, / dobrodušni bože, / pusti nas da uđemo po beskrajnome, / da u prostranstvima budemo prisutni, / i čvrsto se uzmemo za ruke! / Daj nam zamah i slobodu!...; Gospode, kako se sve to ne da doseći, / to brujanje nebesa i bezmjerje magline, / pravi život započinje skončanjem, / mru stvari, njihova svjetlost titra...; Dođe mi kao da postajem vidovit, / niko svijet shvatio nije, / Nije to vaseljena, no pukotina blaga, / kretanje svile, bljesak koji izmiče, / život moj na blagom mjestu obistinjen, / duša kojoj je lako, koja iščezava.'' (''PREKORNICA'', 1949-1964; ''HOD KA LIKU'', 1972)

Vulanović ovđe (opet na tragu Njegoša!?) pravi poetsku, dakle i najobimniju i najkvalitetniju, a to znači misaono-emotivno-univerzalno-ljubavno-etičko-lirsku sintezu sveg znanja o vasioni, čovjeku, životu i svijetu... ''Prestravljen, rekoh, hladnoćom što zemljom brodi, / u neplodno tlo pretvarajući dušu čovjeka, / usuđujem se da tragam za tankim sjajem / što se pred mojim čelom tiho pali uveče. / Usuđujem se, rekoh, da spojim svoje srce / sa crvenom svjetiljkom i nedodirljivom ružom prostora, / i moje je lice pred ljetnjim brežuljcima ozareno, / pred tvojim vaseljenskim glasom, ljubavi. / Ne treba mi ništa sem ova neznan, / i hoda ka njoj pauka tihe misli.'' (''HOD KA LIKU'', 1972)

Čak u ovoj svojoj jedinstvenoj poetskoj širini, beskrajnosti i beskonačnosti, Vulanović prekoračuje, transcendira postojeći okvir ljudskog bola i ljudske nade i zakoračuje i stiže, vidimo, u nepoznato Sebe, a on, pjesnički subjekt, Demijurg stvarnosti, Apsolut je ravan Bogu – tj. Tome/Nečemu Svemu ako se Ono uopšte i može znati – ili makar neko ko se može tako i tome slično ośećati u rijetkim vanvremenim i vanprostornim trenucima suśedstva Bogu. ‘’Mi zaista ne znamo da li je naš univerzum jedini. Zašto bismo bili jedini? Ali, sumnjam da ćemo doći do teorije svega. Posebno što nijesam siguran da smo sposobni da formulišemo šta je to ’sve’. To je već pitanje filozofije...  Nije nemoguće formulisati univerzalnu teoriju na osnovu cjelokupnog znanja koje smo do sada skupili, ali otkud znamo da je sve što znamo ujedno i sve što bi trebalo da znamo? Ipak, u prirodi je čovjeka da želi sve da zna, pa će on to i pokušavati... Uvek postoji trenutak kada znanje zastane i kada počinje filozofija, metafizika ili religija. To je neka vrsta interfejsa koji se pomjera i koji zahvata sve te discipline." (Fizičar Rolf-Diter Hojer, Generalni direktor Evropske organizacije za nuklearna istraživanja-CERN)

Slično je i sa Vulanovićem pjesničkim diskursom. On polazi od najviših i najvećih pitanja, od najkrupnijih i najznačajnijih spoznajnih dilema i tajni vasione, prirode i čovjeka. On cilja i fiksira bitak svega, jer dobro sluti, shvata i zna što treba čovjeku i svijetu: istina, smisao, pravda, sreća i nada. A sve se to istražuje, otkriva i nalazi u najdubljim lagumima i najvisočijim uzletima i pregnućima stalnog čovjekovog suočavanja sa samim sobom, svijetom, prirodom i vasionom, sa ''pjesmom čovječanstva'' koja je ''krvava i strašna''. (Pjesma ''Istorija'' iz zbirke ''Noćni psalmi'', 1993)

Božije Proviđenje ili Priviđenje

Ako jest i ako se zbi Svevišnje Božije Proviđenje Života, Svijeta i Čovjeka (u ostvarenju i primjeni ontološkog na ontički plan zastalo na po puta pa se u fenomenologiji realne događajnosti može, i to najblaže, reći, da je u pitanju zapravo Svevišnje Božije Priviđenje!, ako se zače, ako je bilo i biva i dalje Ono što je (moglo) biti i da ne bude, jer samo je Vrhovni Kreator, ma ko to bio, mogao da stvori Ono (ma što to bilo) koje i nije (to) moralo biti, odnosno Nešto a ne Ništa – onda i Pjesnik može da djela i stvara sa ’’Neka bude što biti ne može’’ idejom-voditeljicom. Vulanović nastavlja ovaj čuveni i u svjetskoj poeziji i filozofiji raritetni Njegošev stih kao spoznajno-metodološki osnovni uvid i naum svoje moćne poezije, moćne u dvostrukom slobodarskom vidu, naime, kako u emancipatorsko-edukativno-nacionalno-otadžbinsko-domovinsko-montanjarskom kolektivnom pregnuću, tako i u individualno-poetsko-umjetničko-filozofsko-etičkom dostignuću.

Vulanović je svjestan ljudske, državničke i poetsko-filozofske veličine Njegoševe, i to savremene i svevremene, ali ne na idolopoklonički, mitomanski već stvaralačko-umjetnički način. Takođe, u isto vrijeme i na istom tragu, vođen istim vrijednosnim aršinom mjerenja, on je svjestan i neiscrpnog i vječnog iskonsno-rizničnog blaga ukupnog crnogorskog pogleda na svijet iz kojega je Njegoš i potekao a koga je sublimirao, sintetizovao i oplemenio vrhunskim dometima evropske kulture i tako ga doveo u ravan onog najvrijednijeg duhovnog nasljeđa čovječanstva. Vulanović se – u duhu crnogorske religioznosti i duhovnosti  i crnogorskog (filozofskog) pogleda na svijet – direktno obraća Bogu kao ‘’najbližoj svojti’’, bez posrednika i otuđujućih (o)skrnavitelja i otimača i Božijeg i ljudskog, i čovječanskog i crnogorskog ośećaja za slobodu, pravdu, istinu. Vulanović je najbliži suśed Bogu, on je Gospod sam, njegove riječi Gospodu su ono što jedino o(p)staje, a te pjesnikove riječi su zapravo ono što čini i predstavlja Boga i što on kao takav, kao Vrhovno i Apsolutno božansko biće i predstavlja istinski za čovjeka kao slobodno, dostojanstveno umno biće. U sljedećim stihovima iz pjesme ‘’BOŽIĆNI PSALM’’ (zbirka ‘’Noćni Psalmi’’, 1993.) – ‘’Zašto si me u svijet izveo, Gospode,/ ako mi ne daš mir i tišinu,/ ako mi ne daš blagoslov… / da nemam lijepoga dana ni vedre noći, / ni prinosa svojih, do  li spaljenih, / ni veselja bratskih, do li pokolja'', kao i iz pjesme ‘’Na čistini’’ iz iste zbirke – ‘’Bačen sam na zemlju, napućen na otimanje/ kao spasenje unaprijed izgubljeno’’, prepoznajemo i Njegoševski i Hajdgerovski fundamentalni stav njihovih ontološki najdublje upitanih egzistencijalističkih filozofija.

Ovo jedinstveno poetsko sazvučje i umjetničko opredmećenje Vulanovićevo – i vasione i čovječanstva u cjelini, ali i Crne Gore kao posebne ’’stavke’’ poetske obrade – ne izlazi iz najbitnijeg toka i tradicionalnog i savremenog crnogorskog pjesništva. Bliže i preciznije rečeno, ovakav pristup proizilazi svakako iz one - ako ne u modernom crnogorskom pjesništvu pretežno prisutne i preovlađujuće – u simboličkom i vrijednosnom smislu izuzetno značajne žive tradicije kao izvorne, korijenite i središnje ose crnogorske poetske vertikale. Drugačije nije  postupao ni Njegoš koji je u osnovnom smislu takođe registrovao najvažnije istorijske i kosmičke, religiozne i filozofsko-etičko-aksiološke probleme čovječanstva, ali uz njih rame uz rame, ili čak i ispred, uvijek je akcentovao crnogorsku sudbinu, borbu za slobodu, pravdu, jednakost i ravnopravnost crnogorskog naroda i Crne Gore kao crnogorske zemlje među drugim narodima i zemljama u svijetu. I upravo se Vulanović kao malo koji drugi savremeni crnogorski pjesnik okreće Njegošu, ali viđeli smo, ne na idolopoklonički već na moderan, samosvojan, kreativan način, i poetskom dijalogu s njim, dijalogu koji uključuje sve najbitnije crnogorske koordinate: etničko-narodnosno-nacionalne, egzistencijalne, mentalitetsko-psihološke, istorijske, etnološke, filozofsko-etičko-aksiološke... Pjesnikovi stihovi iz ''NJEGOŠEVE BILJEŽNICE'' upućeni Lovćenu i Crnoj Gori su i sami sjajni i vječni brilijanti slobode i vječnosti: ''Svuda oko mene ijed pletu / zle tišine – stazu zemnu. / Ne dam se varat ni za dlaku. / Oluje te znam što snuju. / Olimpu rodni, prelit krvlju, / baciće na tebe strašnu hulu / još mnogi, što opran si čašću, / iz kala što si uvis dignut. / No ti češ, u jedno daleko vrijeme, / razbistrit se, i žertve tvoje / opijaće zanosom ljude! / Ti ćeš biti u doba svako / kad sloboda bude na cijeni, / briljant opran svojim prahom!''

                                                                                (Nastaviće se)