Istorija

Mile Bakić

NIJEDNO IME NE ZABORAVITI

Jan 16, 2023 6 Komentara

(15 riječi)

(Zbog izuzetne aktuelnosti i savremenosti objavljujemo dva intervjua istaknutog crnogorskog arhivskog naučnika dr.sc. Mila Bakića – sa naučnim zvanjem doktora informacijskih znanosti, smjer arhivistika – koje je dao Goranu Sekuloviću početkom devedesetih godina, dakle, prije trideset godina kada je bio u zvanju naučnog stepena magistra. Ova se njihova aktuelnost i modernost očituje u idejama da manipulacija arhivima i propaganda proizvode totalitarizam, kao i na mnogim drugim poljima društvenosti i istoričnosti, a osobito u sferi nacionalizma i ekstremnog nacionalizma kao prije svega necivilizacijskih fenomena i kao konstantne rak rane država i društava na Balkanu)

Novost u svjetskoj arhivistici: čuvanje dokumenata o običnim ljudima. Najjači mehanizam zbližavanja ljudi: zajednička sudbina i pamćenje o prošlosti. Običan narod je jako etnički izmiješan. Nacionalizam nema adekvatnu relaciju sa porodičnim rodoslovljem

 

Mr Mile Bakić, istaknuti naučnik-arhivista, direktor je Državnog arhiva Crne Gore na Cetinju. Nedavno je pokrenuo ideju o osnivanju, uslovno rečeno, Narodnog arhiva. Nešto slično, u prilično klasičnoj arhivistici, na ovu temu se moglo do sada naći jedino u literaturi i iskustvu i praksi pripadnika mormonske religije. Naime, Danilo Kiš je u priči „Enciklopedija mrtvih“ u izvjesnom smislu utkao ideju-proizašlu iz sna o registrovanju čitavog života svih pripadnika ljudskog roda, i mrtvih i živih. Kako i sam Kiš konstatuje u „Post skriptumu knjige „Enciklopedija mrtvih“, tek kasnije je saznao iz časopisa „Duga“ da se u američkoj državi Jutah, u Stenovitim planinama, nalazi jedna od najčudesnijih arhiva u SAD-u, i sigurno u svijetu. Riječ je o arhivi mormona u kojoj se na mikrofilmovima čuvaju imena 18 milijardi ljudi. Ova ideja očuvanja sjećanja na pojedinca, zapravo svakog čovjeka, bila je povod za razgovor sa mr Bakićem.

 

Arhiv i individua, obični čovjek, u kakvoj su međusobnoj relaciji? Jesu li posve odvojeni entiteti ili je riječ o nekom obliku profesionalne interakcije?

 

Mislim da se mnogi sa mnom slažu: čovjek umire kada se više niko njega ne sjeća. Čovjek ne treba otići bez traga a ne ostaviti kod potomaka u djelima sjećanja. Potomci su takođe smrtni, a djela, ukoliko ne razmahuju istoriju, brzo se zaboravljaju. Najdugovječniji su dokumenti, materijalni ostaci čovjeka, njegovih misli i duše. Razvitak arhivistike i informatike stvorili su takve mogućnosti da se običnom čovjeku, „malom – velikom čovjeku“, u arhivima posveti malo više pažnje. Da se doslovice nijedno ime ili ljudska sudbina ne zaboravi. Ma ko on bio, što radio, da o njemu ostane nekakvog traga – ako ne može drugdje, može u arhivu, da se spasi od zaborava. Tako dolazimo do ideje narodnog ili svenarodnog arhiva, arhiva za obične ljude, i dokumentaciju koja bi se čuvala o njima. Državni arhivi ovakav tip dokumenata ne čuvaju, faktički su održavali i ponavljali strukturu države, odnosno državnog aparata koji se u svim vremenima izdavao za staraoca interesa cijelog društva. Lična dokumentacija prirodno je bila od minornog interesa, a jedan od kvazi razloga za to bi mogao biti da nije posve jasna naučna vrijednost ovih dokumenata.

 

Ima li protivrječnosti između ideje „sačuvati pamćenje o ličnom životu svakog pojedinca“ i naziva arhiva „narodni“?

 

Naprotiv. Sve ovo je posve novo i originalno u svjetskoj arhivistici, čak i kao termin, a da ne govorim o drugom. Pošto bi se radilo o velikim količinama informacija i dokumenata koje bi se enormno i progresivno uvećavale, problem bi se premostio informacionim tehnologijama. Bila bi to jedna vrsta elektronskog arhiva, dokumenta bi se skenirala i prenosila, čuvala i koristila putem opštinskih diskova. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme postmoderne i visokih tehnologija, a arhiv o kome govorimo mora se na odgovarajući način tehničko-tehnološki opredmetiti. Mi i država koja nam je poslodavac mogu biti jedini krivci ako ne iskoristimo tehnološku šansu. Ako tehnologije ne krenu na vrijeme prema nama, krenućemo mi prema njima, htjeli ne htjeli, u druge zemlje. Bićemo neki novi gastarbajteri. Inače, već par decenija u svijetu postoji ogromna pokretljivost stručnog i naučnog kadra prema zemljama sa najvećim tehnologijama. Iz Evrope u Ameriku, iz Amerike u Japan, i to je zapravo najveća socijalna revolucija u svijetu. 

 

Vi govorite o sjećanju na pojedinca, govorite li možda o nekoj vrsti društvenog sjećanja?

 

Posljednjih godina sam se bavio razradom koncepcije „društvenog sjećanja“ i došao sam do ubjeđenja da najjači mehanizam zbližavanja ljudi nije: biološko nasljeđe, jezik, nacionalni i klasni interesi. Mnogo je važnije od ovog: zajednička sudbina i pamćenje o prošlosti, o zajedničkim događajima i uzajamnoj pomoći i partnerstvu. Kada ovo kažem mislim prije svega na jugoslovenske narode. Ne vjerujem da griješim: povezani smo zajedničkom sudbinom i društvenim pamćenjem hiljadu godina. Bivše azijske i afričke kolonije koje su se tako žestoko borile za nezavisnost, sada, dobivši je, izvanredno oštro osjećaju kulturnu i istorijsku zavisnost od metropola.

Zašto se plemstvo različitih zemalja u Evropi osjećalo jednom velikom porodicom. Odgovor je prost: plemićke porodice su dobro znale svoje rodoslove, a izučavanje genealogije bilo kojeg plemstva pokazuje da najpoznatije plemićke porodice nijesu bile etnički jednorodne, bile su izmiješane, isprepletane. O običnom narodu da ne govorim.

 

Do čega su Vas dovela istraživanja rodoslovlja? Mogu li se i ako mogu kakve analogije povući između ove oblasti i mnogobrojnih socijalnih fenomena, nacionalizma, na primjer?

 

Moja istraživanja pokazuju da po pravilu nacionalizam i ekstremni nacionalizam nemaju adekvatnu relaciju sa ličnim i porodičnim rodoslovljem. Vrlo često ljudi koji naročito žestoko iskazuju svoje nacionalističke poglede, pripadnici su drugog naroda, a ne onog kojeg misle, ne naroda kojeg „vole“, nego onog kojeg mrze, ili se radi o etničkoj izmiješanosti, što je još češći slučaj.

O ovom se mogu sprovoditi istraživanja na osnovu materijala u arhivima. Svaki nacionalizam je necivilizicijski po određenju, a po strukturi individualni ili kolektivni iskrivljeni psihološko-mentalni stav. Po psihološkoj ravni radi se o jednoj vrsti kukavičluka. Nacionalisti su individualno velike kukavice „Preuzimanjem i pozajmljivanjem“ snage i energije širih kolektiviteta su napokon „neko i nešto“, moćni i svemoćni, ono što individualno nikad nijesu bili. Istorija pokazuje i stalno iznova dokazuje – kada se prospu nacionalističke vavilonske kule, socijalnacionalisti su u svemu ispod prosječnih ljudi. Mnogi problemi društvenih odnosa sada su, čini mi se, prevashodno psihološke naravi i na to treba pažnju obratiti. Mnogo bi nam sada pomogli psihoanalitičari i socijalna psihologija. Naša balkanska duša više nego ikada je zapuštena, zarasla u korov, trebalo bi je filigranski kultivisati i oplemeniti. Arhivistika mora u svoj naučni fundus imati pored ostalih i socijalpsihološku koncepciju društvenog totaliteta, promišljati i praktično raditi u kategorijama individualne svijesti i društvene svijesti i svoje rezultate staviti u društvenu funkciju i ponuditi drugim naukama. Dosadašnja arhivistička klasika je neodrživa, ona mora imati neku svoju nadiskustvenost, neku vrstu svoje transcendentalnosti i fenomenologije duha, spustiti se sa ravni države i državnog aparata do pojedinca, običnog pojedinca i napraviti takvu arhivističku sintezu i sliku svijeta.

(„Pobjeda“, 7. IX. 1993.)

 

 

ISTORIJA BEZ POKRIĆA

 

Arhivi su sve ovo najprefinjenije, najintimnije, u njima se nalazi tajna upravljanja, u njima su pohranjeni zločini, grijesi i uspesi. Na osnovu građe u našim arhivima ne može se napisati istorija Crne Gore

 

U čemu je specifičnost Arhiva i njegov doprinos društvu?

 

- Stjecište iskustva, znanja, kultura, odnosno memorijal društva i države u cjelini, raznih klasa, nacionalnosti, slojeva i grupa ljudi i pojedinaca je arhiv. Ne vidim od njega značajnije državne institucije. Lično imam averziju prema politici kao društvenoj oblasti i profesiji. Da objasnim: smatram da arhitekturu i snagu društva mogu dati ne političari, nego stručnjaci-profesionalci. U ovom smislu značaj arhiva je dragocjen i nezamjenjiv. Naravno, i u arhivskoj djelatnosti i u svim drugim oblastima crnogorskog društva potrebno je radikalno prestrojavanje. Na tom planu je potrebno puno raditi i imati veliko strpljenje. Jer je veliki dio mladih, stručnih ljudi „Otrovan“ politikom i umnogome izgubljen na pravi i plodotvoran rad u nauci, kulturi i drugim duhovnim oblastima.

 

Postoje li kod nas arhivi, odnosno arhivski fondovi pod „katancem“? Kakav može biti interes od sopstvenog naroda kriti istinu o njegovoj istoriji?

 

- Praktično do skora, do prije nekoliko godina, javnost, a ni stručnjaci o ovome uopšte nijesu razmišljali. Odgovor na ovo pitanje je dala najnovija istorija. Protiv arhivskih katanaca je i moj profesionalni i građanski stav. Toga nema sada, pogotovo kada se radi o arhivima, ne znam kako stoje stvari kad se radi o policijskoj, vojnoj i diplomatskoj građi koja se još uvijek nalazi kod ovih stvaralaca. Arhivi su sve ono najprefinjenije, najintimnije, najbliže čovjeku, u arhivima se bukvalno nalazi sve. Tamo se nalazi tajna upravljanja, tamo se nalaze pohranjeni zločini, grijesi i uspjesi. Svim ovim se može manipulisati na različite načine i u neslućenim razmjerama. Arhivi su jezivo oružje otkriveno u 20. vijeku. Svi totalitarni sistemi su koristili ovo oružje uporedno i sa dodatkom propagande. Zbog ovog arhivi i ljudi koji rade u njima moraju biti „hiljade milja“ po strani politike i političkih partija, moraju biti prema političkom fenomenu posve indiferentni. Na ovo naročito bih da upozorim, posebno u kontekstu nekih negativnih odrednica našeg tradicionalnog mentalno-psihološkog sklopa, prije svega gotovo urođene naklonosti nihilizmu, a možda i političkom anarhizmu. Ovaj problem je arhivsko-filozofskog i psihološkog karaktera, potpada pod domen posebne naučne discipline u okviru arhivistike – filozofije arhiva, koja postoji na Zapadu, a kod nas još nije konstituisana, i ukoliko se prema njemu pravilno ne odredimo, evo šta će se desiti: nećemo imati valjanih arhiva, nećemo imati svoju istoriju, jer će nedostajati arhivska dokumenta. Skoro da smo zaboravili da se istorija piše na osnovu arhivskih dokumenata, a kakva će biti istorija zavisi ne od istoričara, nego arhivista, tj. dokumenata koje su sačuvali.

 

Korišćenjem dokumenata u našim arhivima može li se napisati istorija Crne Gore?

 

- Vidite, mi smo slabašna arhivska država i po količini dokumenata i njihovoj starosti i ne vjerujem da u ovom pogledu ima slične države. Napisati istoriju Crne Gore, crnogorskog naroda ili drugih nacionalnosti koji žive u Crnoj Gori na osnovu arhivske građe u našim arhivima je apsolutno isključeno. Možda na osnovu stranih izvora, naročito turskih, jer se radi bezmalo o vremenskom rasponu od petsto godina, zatim arhivskih dokumenata mletačke, vatikanske, italijanske, vizantijske, austrougarske, austrijske, ruske, provincije, uz korišćenje naših arhivskih dokumenata i fondova, koji su za ovakav ozbiljan zadatak nepotpuni, nedovoljni i slabo sačuvani. I suviše je malo stare ili starije arhivske građe, a u okviru nje mali je procenat prvorazrednih dokumenata. Mogla bi se možda napisati istorija pojedinih djelova ili stopa razvoja crnogorske države, crnogorske republike, pojedinih njenih teritorija ili institucija, ali istorija crnogorskog naroda ne može, ni istorija drugih nacionalnosti koje žive u Crnoj gori, ni istorija Crne Gore u cjelini i od praiskonskih početaka njenog bitisanja. Mislim da ne griješim da su u našim arhivima najviše prisutni dokumenti koji govore o vladajućim klasama i najvišim političkim i drugim vlastima. O običnom narodu i najobičnijoj porodici i čovjeku vrlo malo. Takvo nivelisanje dovelo je do toga da će naša istorija biti toliko osiromašena da će predstavljati istoriju državnog aparata najvišeg ranga.

 

Imate li ideju za premošćavanje ovih problema?

 

- Kada bih imao više vremena na raspolaganju i kada bi naučni rad u nas bio na višoj cijeni i u povoljnoj poziciji prema činovničko-administrativnom radu koji je, nažalost, još uvijek najdominantnija vrsta društvenog rada, radio bih „za svoju dušu“ jednu vrstu narodnog arhiva. Kao arhivističko rješenje bio bi gotovo jedinstven u svijetu. A ako se ne varam u pitanu je potpuno novi termin u domenu teorije arhivskog institucionalnog organizovanja. Taj crnogorski narodni arhiv, kako ga ja zamišljam, bio bi samoinicijativna društvena organizacija, koju bi finansirala možda neka od inostranih kulturnih fondacija. U snovi ove ideje bi bilo interesovanje prema ličnosti kao takvoj. Smatram da svaki čovjek, svaki obični čovjek ima „pravo“ da bude zabilježen u arhivu. Moj bi ideal bio da se o svakom našem čovjeku sačuva barem nešto, rukopis, fotografija i sl. čime bi se ostvarilo pravo čovjeka na uspomenu i pamćenje na sebe. Možda bi ovo pravo moglo biti jedno od novih prava u korpusu prava čovjeka i građanina. Radilo bi se u nekoliko sljedećih osnovnih pravaca: lični fondovi običnih građana, pisma građana sredstvima masovne informacije, usmena svjedočenja očevidaca, neformalne organizacije i foto dokumentacija.

(„Pobjeda“, 20. april 1993.)