Kultura

Bogić Rakočević o knjizi Gorana Sekulovića „Kišovo pero iz pakla“

Kompleksno teorijsko, kritičko, dokumentarno, bibliografsko, analitičko... štivo

Jan 13, 2023 5 Komentara

(15 riječi)

Velikom korpusu literature o Danilu Kišu, jednom od najznačajnijih jugoslovenskih poratnih pisaca, valjano se pridružuje knjiga „Kišovo pero iz pakla“, Gorana Sekulovića. Kiš uvijek predstavlja izazov za poslenike pisane riječi koji se ne zadovoljavaju jednostavnim literarnim konstrukcijama, a Sekulović se u različitim formama i povodima i do sada bavio njegovim djelom tako da na neki način ova knjiga predstavlja zbirni rezultat tog interesovanja.

 Baveći se stvaralaštvom pisca koji je u jugoslovensku književnost unio dosta inovacija koristeći moderne romaneskne postupke, Sekulović i sam gradi jedno kompleksno teorijsko, kritičko, dokumentarno, bibliografsko, analitičko... štivo nalik onome koje je predmet njegovog interesovanja. Bolje reći, pravi zgusnutu mrežu informacija o Kišovoj književnosti koje promjenjivim intenzitetom pulsiraju njegovim rukopisom katkad se samo ovlašno dotičući tretirane građe, a ponekad se ozbiljnije baveći njome. Ovdje se nalazi obilje navoda iz Kišovih knjiga, kao i citata korišćene literature na osnovu kojih čitalac može formirati sopstveni sud o stvaralaštvu poznatog pisca za koje nam Sekulović u naslovu sugeriše da je ono, najblaže rečeno, neveselo. Njegovim filozofsko-kritičkim opservacijama prethodi uvodni tekst koji je zapravo njegov ranije objavljeni zapis o monodrami Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda „Skladište Danila Kiša“ održane 1996. godine u Podgorici. Sekulović u tom zapisu veoma lucidno dotiče neke elemente monodrame povezujući ih sa slajdovima Podgorice toga doba.

 Kada je riječ o ovom rukopisu, autorove refleksije se kreću između istorije i mitologije, dokumentarnog i fikcije pa u formalnom smislu on pravi jedan kompleksan tekst prožet čestim citatima samog predloška, kao i konsultovane literature. Na taj način dobijamo jedan koristan miks koji omogućava nedovoljno informisanom čitaocu, odnosno čitaocu koji nije u dovoljnoj mjeri pronikao u Kišov literarni svijet da uhvati priključak i upozna se makar s njegovim najvažnijim elementima. Otuda ovdje imamo česte tematske cjeline koje nas upućuju na Kišove važnije odrednice, a nama posebno može biti interesantan segment „Kišova rana svijest o relativnoj vrijednosti svih nacionalnih mitova i apsolutnoj vrijednosti intelektualnog i moralnog saznanja i jezika“. Naime, znamo da se poznati pisac kritički i posprdno odnosio prema svakom nacionalizmu, a Sekulović nas na to podsjeća budući da živimo u doba kada nacionalizmi dominantno određuju našu svakodnevicu.

 Za čitaoce u Crnoj Gori može biti interesantno i to što Kiš nikada nije mogao da piše o svom djetinjstvu na Cetinju jer je to, kako je govorio, za njega bilo previše intimno. Čekao je neku iskru koja će ga podstaći da napiše knjigu o tome koju je stalno nosio u sebi, ali previše intime i emocija prosto mu nijesu dozvoljavali da krene s pričom o tom važnom periodu njegovog života kada je formirao prve važne stavove o književnosti i svijetu. Sekulović piše i o tom segmentu ličnosti pisca koji je svuda isticao svoje cetinjske godine obilježene divnim prijateljstvima i knjigama koje će na njega presudno uticati.

 Iako je o njegovoj književnosti dosta pisano, pisane su knjige, diplomski radovi i doktorati, Kiš nije imao blagonaklon stav o sudu kritike koju je umnogome ismijavao u spisu „Homo poetikus“ iako je i sam bio uvučen u taj krug kada je zbog napada na njega povodom knjige „Grobnica za Borisa Davidoviča“ napisao jedno od najboljih polemičko-kritičkih djela u jugoslovenskoj književnosti „Čas anatomije“. Sekulović se u svom rukopisu detaljnije bavi piščevim odnosom prema kritici.

 Dotičući se važnijih rukavaca djela poznatog pisca, Sekulović u svojoj knjizi konstruiše jednu zanimljivu mapu koja omogućava dobar prilaz Kišovoj književnosti. Svaki svoj bitniji stav on ilustruje primjerom iz djela, kao i zaključcima recentnih autora tako da ide sigurnim tragom a čitaoca uvodi u mrežu provjerenih tumačenja. Sekulović je ovaj rad začinio sa dvije svoje pjesme posvećene Kišu iz knjige „Kuća što se njiše“ objavljene 2012. godine.

 Djelo „Kišovo pero iz pakla“ predstavlja valjan doprinos proučavanju Kišove književnosti koja, kako se to i ovdje ističe, ukazuje na nevesele varijante svijeta i kao takvo može poslužiti kao odličan priručnik u nastavi, posebno za studente, kao i dobar putokaz za čitalačku javnost uopšte.