Kultura

ČOJSKI ZAKONI – BESA I UTOKA

(15 riječi)

Osvrt: Imala sam 10 godina, dokumentarni film, scenario i režija Velibor Ćović, 2020. 

Piše: dr Čedomir Bogićević

 

          U okviru Underhillfest – internacionalnog filmskog festivala,  održana je, u Podgorici, 17.06.2020. svjetska premijera dokumentarnog filma Imala sam 10 godina, reditelja i scenariste, uglednog i poznatog televizijskog i radio novinara i urednika, autora velikog broja TV i novinskih reportaža nagrađivanih na međunarodnim festivalima, kao i šest dokumentarnih filmova, koji su pobudili pažnju umjetničkih krugova u svijetu, briljantnog intelektualca širokih humanističkih vidika, istinskog zastupnika multikulturalizma, ljudskog dostojanstva, slobode i pravde, neustrašivog, uljuđenog, i čovjekoljubivog promotora ideje mira, solidarnosti, međusobnog priznanja Hegelove trijade ljudske kulture, kao ultima ratio opstojnosti ljudske čovječnosti – opraštanja, odricanja i priznanja ljudskog i kolektivnog subjektiviteta individua i kolektiviteta u zajednici ljudskog roda, čovjeka koji je umjesto ratne opcije, krajem 80ih godina prošlog vijeka zastupao ideju mira i ljubavi, oslanjajući se na vrline i vrijednosti slavnih predaka i cjelokupne crnogorske slobodarske kulture, ali kulture i tradicije koju sobom nose drugi narodi i civilizacije, čime je gospodin Čović ušao u sazvježđe velikih kreatora humanističke angažovanosti čija je ontološka zadaća utemeljena na Lajbnicovom postulatu ius creatorum – pravo na ljubav među narodima, kao iskonsku osnovicu svake egzistencije i esencije. 

         

        Da je dokumentarni film suština same filmske umjetnosti, kao i aksiologije samog igranog filma, svjedoči antologijsko i veličanstveno ostvarenje dokumentarne filmske metode urađeno na ideji poštovanja tradicije, slobode, kulture i hrabrosti albanskog naroda čijih je 100 000 izbjeglica sa Kosova našlo  zaštitu i sigurnost ognjišta, srca, doma, gostoljublja i sigurnosti u Crnoj Gori, čime je njegov autor gospodin Velibor Čović ostvario jedinstvo dvije uzvišene ustanove ljudske civilizacije – albanske Bese i crnogorske Utoke, što su se našli u sredini luka kao srednji kamen mosta, koji čine neprevaziđenu duhovno-humanističku, istorijsko-etičku konstrukciju i samu supstancijalnu suštinu života imenovanih čojskim zakonima, autentične običajnosti i društvene zbiljnosti. Tako je ova filmska produkcija potvrdila mišljenje velikog književnika Č.Miloša ,,čemu umjetnost, književnost i poezija ako ne služe narodu i čovjeku". Ovaj film potvrđuje, u humanističkom i antropološkom smislu, da je čovjek ne samo biće prirode i socijalno biće, nego i da je prije svega biće ad humanum, biće čovječnosti, dramatično biće u kome se vodi neprestana bitka između dvije individue, što ih je filozof Fichte, označio kao biće onoga što jeste (Sein), i čovjeka kao bića što treba da bude (Solenn) koji su se u dramaturgiji ovog osobenog i jedinstvenog filmskog ostvarenja našli u harmoniji esencije i istorijsko-etičke sublimacije  same naturalne i humanističke građe čovjekova bića. 

         

        Besa (alb. besa) kod albanskog naroda je pouzdanje u zadatu riječ i izjava sigurnosti, slobode i poštenja, kojom se obećava nekome da će se ona ispuniti kao moralna i pravna ustanova ili ispoštovati rok slobode koji daje fis, za koju jemstvom garantuje ustanova dorzonije i nosilac jemstva dorzon – čuvar bese (bez dorzona nema bese- on je krajnji izvršitelj međusobnih prestacija ljudskih obligacija i njihove same zadate riječi, koji daje u zalogu svoj život povjeriocu da će ugovor biti izvršen, a riječ poštovana i realizovana). To je iskonski zakon čovječnosti, a po američkoj sociologiji prava, najuzvišenija ustanova ljudskog roda. Ona je iz instuticije od praiskona, pod imenom Beselidhje – savez vjernih, pa ona stoji na pijedestal sveukupne ljudske civilizacije i predstavlja neprikosnoveni i sveti zakon za svakog Albanca. Čini temelj kodeksa, moralnog i pravnog, albanskog naroda – Kanuna Leke Dukađina (Kodifikacija iz XIII vijeka, čiji se izvori javljaju u I milenijumu stare ere). 

      

    
        Utoka je stara crnogorska običajno-pravna ustanova i znači utočište i pribježište, a zaključuje se simboličnim saopštenjem onog ko traži zaklonište (azil) ,,u tvoje ruke i na tvoj obraz padam", ili ,,primaš li me na hljeb i ognjište", ili ,,u tvoje sam ruke i na tvoju besu". Ovu je ustanovu kao himnu ljudske slobode inaugurisao Gospodin Zetski Ivan beg Crnojević u svome Zakoniku carskom i patrijaršijskom poznatom kao Zakonik Ivana Crnojevića iz 1485. godine, ,,koji svakom čovjeku od nužde za utočište" garantuje život i sigurnost, topline života i sigurnost u Cetinjskom manastiru, a svako ugrožavanje života sankcionisano je smrtnom kaznom na napadača i ugrozitelja ljudskosti pribjegaoca. Veliki crnogorski vladar, filozof i pjesnik Petar II Petrović Njegoš, u svom dramskom spjevu Šćepan Mali, kaže: Crna gora su čim se dičila/do slobodom i do utičištem. Filozofsku i etičku osnovu ove ustanove oblikovao je Opštecrnogorski zbor 1804.g.:,, svakom ištućemu slobode, neka su naša vrata otvorena, a ne u verige ropstva da pada odakle je utekao da kod nas slobodu nađe". Poetsko-humanističku aksilogiju ove čudesne ustanove zasnovane na vrlinama čojstva, što ga je kao princip i zakonik života formulisao Marko Miljanov: ,,Čojstvo je kad braniš drugoga od sebe", izrazio je crnogorski pjesnik i filozof Njegoš, u svom velikom slobodarsko-etičkom spjevu Gorski vijenac: ,,Poleće mi jato jarebicah... Puštite ih amanet vi Božji/jere ih je nevolja nagnala/utekle su k vama da uteknu..."ž

         

        Umjetničkom kompozicijom sačinjenoj na dokumentarnoj osnovi putem autentičnih video i audio zapisa, fotografija, kao dokaza jednog dramatičnog vremena, i same imaginacije kojom ostvaruje dramaturgiju  filmskog ostvarenja i kojim drži gledaoce u potresnoj napetosti od zapleta do raspleta drame u kome su čovjek kao individua i narodi kao ljudska zajednica ostvarili samu suštinu moralnog bića izraženog u Fihteovoj tezi: Bivstvo, to je drugi... Mi postojimo da bi druge ljude učinili srećnim. U ovom ostvarenju riječ kao znak i slika kao simbol čine jedinstvo same ideje ljudskosti, učinjenog u vremenu ataka na život i biće albanskog naroda i njegovo etničko čišćenje i progon 1999. godine, kad on svoj kolektivni spas vidi u susjednoj Crnoj Gori, koja je tih dramatičnih dana potvrdila svoje istorijsko biće i čije su ljudske, društvene i državne snage, bezbjedonosne, a temeljno crnogorske policije, kao i socijalne i humanitarne, lokalne administracije i njihove službe, na prostorima Rožaja, Ulcinja i Tuzi, bili na visini zakona čovječnosti i zavjeta svojih predaka, i koji su iskazali neviđene primjere čovječnosti i topline srca, sve etničke zajednice i ljudi: Crnogorci, Albanci, Muslimani, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i drugi, potresni detalj ovog jedinstvenog događaja u ovom filmskom ostvarenju izražen je porukom: Svi smo stvoreni jednom Božjom rukom, zato su svi ljudi, braća i sestre. A naročito: neustrašivim gestom šofera autobusa, Cetinjanina, koji je prevozeći albanske izbjeglice natrag prema Kosovu, zaustavljen blizu granice, od strane pripadnika Vojske SRJ, sa prijetnjom da će pobiti sve Albance u autobusu, prilikom čega ovaj čovjek iz viteške Katunske nahije, izlazi sa uperenim pištoljem na do zuba naoružane i mizantropski nastrojene pripadnike vojne policije  Vojske SRJ, riječima:,,Oni su pod mojom zaštitom, i samo preko mene mrtvog to možete učiniti!" Veličanstveno! Svaka epizoda i detalj ovog filma je uzvišen. Veliko filmsko ostvarenje, velikog umjetnika, humaniste i čovjeka, Velibora Čovića. 

             

        Jedno zapažanje, skromno, pisca ovih redova – festival je trebao biti otvoren baš ovim, domaćim ostvarenjem, prve festivalske večeri, a ne da uđe u komercijalni dio programa. Ko se svoga stidi tuđemu se klanja. 

           

        Skromni prijedlog auditorijumu javnog uma: filmsko ostvarenje ,,Imala sam 10 godina", autora Velibora Čovića, treba da se nađe u pedagoškom kalendaru svih univerzitetskih jedinica, kao i srednjih i osnovnih škola u Crnoj Gori, te da bude preuzet u okviru naučno-obrazovnog programa u prikladnim terminima na javnom servisu RTCG, kao i svih nezavisnih tv emitera koji stavljaju koncept obrazovnog iznad komercijalnog.

U savremenim programima humanističke orjentacije na crnogorskim univerzitetima nećete naći nijedan udžbenik, studiju, praktikum ili repetitorij o Kanonu Leke Dukađina, tom veličanstvenom izvoru moralne i pravne civilizacije i čovječanstva, Crnogorskom moralnom kodeksu i Crnogorskom običajnom pravu, kao vječno mladim i živim ustanovama univerzalne vrijednosti, i kladenac autonomne organizacije ljudske zajednice i autonomnih vrlina ljudskog bića, kao što se neće nigdje naći o pravnim i moralnim izvorima uzvišene islamske civilizacije i njenog šerijatskog prava, kao same himne i poezije, spjevane u čast ljudskog bića, kao prolaznog.  

          

        Predlažem ovo filmsko ostvarenje i njegovog autora gospodina V. Čovića, za najviše državne, društvene i umjetničke nagrade i priznanja, njemu na ponos, a Crnoj Gori za čast. Narodi koji gube pamćenje, gube ime.

 

 


0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.